Krist je svojom božanskom snagom istjerivao zle duhove, a potom je opsjednute ozdravljao duševno, duhovno i tjelesno.
Postoji li i danas opsjednutost? Tko može biti opsjednut? Kako prepoznati i liječiti? Što učiniti? Pišem uglavnom radi vašega pravovjernoga odgovora zbog različitih mišljenja, ponekad i krivih zaključaka nekih vjernika i drugih građana.
Jure Kesedžić
Mnogo je ljudi danas koji misle da je nemoguće da bi neka osoba bila opsjednuta, ali ima i onih koji »u svemu i svačemu« – pa i u duševnoj bolesti – vide đavolsko opsjednuće. I zbog prvih i zbog drugih pitanju opsjednuća mora se pristupati krajnje ozbiljno i odgovorno, ne tražeći »spektakl« kakav nam uobičajeno nude filmovi o opsjednuću i egzorcizmu, a ako postoji sumnja u opsjednuće (svoje ili tuđe), obratiti se isključivo svećeniku jer egzorcist može biti samo svećenik, a služba vršenja egzorcizma nad opsjednutim daje se posebnim i izričitim dopuštenjem mjesnoga ordinarija, to jest nadležnoga biskupa.
Na to – a dajući odgovore i na Vaša pitanja – u razgovoru naslovljenom »Egzorcizam je liturgijski čin, a ne mračnjačka seansa« u veljači 2002. za naš tjednik upozorava naš liturgičar i pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško, ali Vas i ostale naše čitatelje potičemo da pročitate i novije tekstove u liturgijsko-pastoralnom listu »Živo vrelo« (2/2010) čiji je cijeli broj posvećen upravo temi »Liturgija egzorcizma« nakon što je objavljen hrvatski prijevod liturgijske knjige »Egzorcizmi i druge prošnje« (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.).
U razgovoru dr. Šaško ističe da Crkva ima vrlo stroge propise o egzorcizmima, kako bi se izbjegle zloporabe na tom vrlo osjetljivom, a »atraktivnom« i manipulacijama izloženom području. Kao što i Vi pišete, da bi se razumio egzorcizam kako ga shvaća Crkva, valja poći od Isusa i njegove prakse. »On je došao da bi započeo kraljevstvo Božje, a ljudi imaju sposobnost i mogućnost da prihvate Boga u svoj život (usp. Rim 5, 5). Isus je došao osloboditi čovjeka od zla, od straha i od bilo koje vladavine zloga, ali i od Zloga te njegovih demona, jer oni žele smisao ljudskoga života skrenuti s Božjega puta«, upozorava dr. Šaško te govoreći o obredu egzorcizma ističe da on ne upotrebljava »rječnik pozitivističkih znanosti i služi se slikama i simbolima«, da je on molitva, a ne mučenje; da je riječ o »liturgijskome slavlju, a ne o mračnjačkim seansama«. Isto tako pojašnjava da »točna definicija egzorcizma ne postoji i ona je dostupna samo analogno, jer dokumenti gdje bi se trebala nalaziti definicija, kao da je pretpostavljaju«, te dodaje da je »egzorcizam stari i posebni oblik molitve koju Crkva koristi protiv moći Sotone«. »Da bi se pobliže protumačila ta molitva, dovoljno je posegnuti za Katekizmom Katoličke Crkve, gdje u broju 1673 piše: ‘Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu).’ U starini, kada se moli da neki predmet ili osoba budu zaštićeni ili oslobođeni od utjecaja Zloga, koristi se riječ egzorcizam.«
Kada pak govori o opsjednuću, o kojem isto pitate, dr. Šaško kaže: »Da bi se definiralo opsjednuće, treba definirati objekt opsjednuća. Koliko je to danas teško, dovoljno pokazuje neujednačenost govora o osobi, čovjeku, subjektu i sl. Ali, dajući naznake, može se reći da opsjednuće označuje stanje koje je povezano s utjecajem izvanljudske duhovne moći koje zaposjeda nekoga čovjeka. Zbog nedostatne definiranosti toga pojma, veoma je teško odrediti i prepoznati što je istinsko opsjednuće, a što predmet psiholoških smetnja i oboljenja. Obrednik osim pojma obsessus (opsjednut) koristi i pojam vexatus (mučen), što pokazuje široku lepezu stanja. Zato je osjetljivo i pitanje kriteriologije. Ona se nalazi u kontekstu promišljanja o pojavama koje su u redovitim okolnostima određenomu čovjeku neizvedive, ali ne miješajući nadarenost s tim pojavama.«
O njima nam više govori članak »Neke disciplinske odredbe o slavljenju egzorcima«, koji ćete pronaći u spomenutom »Živom vrelu«, u kojem se upozorava da je »potrebna razboritost kako bi se ispravno prosudilo je li riječ o opsjednuću ili pak o nekoj bolesti, osobito psihičkoj«, te se dodaje da se znacima opsjednuća smatraju: »na nepoznatu jeziku govoriti ili razumijevati takav govor, obznanjivati daleke i tajnovite stvari, pokazivati fizičku snagu koja je nerazmjerna dobi ili stanju osobe«. Ipak, i dalje valja biti oprezan jer »ti znakovi mogu biti samo neka naznaka opsjednuća«. »No, budući da nije dobro odmah zaključivati kako su takovi znakovi đavolskoga podrijetla i da su znak opsjednuća, treba obratiti pozornost i na druge pokazatelje, osobito one moralnoga i duhovnoga reda, koji na drugi ili jasniji način očituju đavolski zahvat, kao npr. žestoka odbojnost prema Bogu, presvetom Imenu Isusovu, blaženoj Djevici Mariji i svetima, Crkvi, riječi Božjoj, svetim stvarima, obredima, osobito sakramentalima i prema svetim slikama. Potrebno je, na kraju, marno prosuditi i odvagnuti odnos svih tih znakova prema vjeri osobe i prema njegovoj duhovnoj borbi jer Zli je prije svega neprijatelj Boga i svega što vjernike združuje s Božjim spasenjskim djelovanjem.« Zato će o nužnosti primjene egzorcizma egzorcist »razborito prosuditi nakon brižljiva ispitivanja, uvijek čuvajući ispovjednu tajnu, posavjetovavši se, koliko je moguće, sa stručnjacima za duhovne stvari te, kad je potrebno, s medicinskim stručnjacima, osobito psihijatrima koji imaju razumijevanja za duhovne poteškoće ljudi«, jer nije rijedak slučaj da se određene duševne bolesti mogu pogrješno shvatiti kao da bi riječ bila o opsjednuću.
