Postoji samo jedan instrument koji u 45 minuta i izvođača i slušatelja može povesti od treperavih visina duha do dubina od kojih se potrese i crkva: orgulje. Upravo bi se tako dalo opisati iskustvo koncerta koji je u srijedu 24. srpnja na orguljama zagrebačke crkve sv. Marka održao Hans-Bernhard Ruß, glavni orguljaš augustinske crkve u Würzburgu. No taj bi opis zazvučao šablonski da ga glazbenik iz »grada stotinu crkava« nije oživotvorio tehnički virtuoznom i registracijski minucioznom izvedbom dvaju orguljskih rariteta. Naime, kako su najavili organizatori sedmoga izdanja međunarodnoga festivala »Orgulje svetoga Marka«, Ruß je zagrebačkoj publici uz Widorove i Bachove orguljske klasike predstavio vlastitu transkripciju Schubertove »Nedovršene simfonije«, ali i rekonstruiranu improvizaciju na uskrsni himan »O filii et filiae« Pierrea Cochereaua, slavnoga orguljaša pariške katedrale Notre-Dame. Umjetnik koji za sebe tvrdi da nije koncertni orguljaš, nego crkveni glazbenik rado je svoje misli o orguljskom umijeću podijelio s Glasom Koncila.
Od ranoga romantizma do moderne improvizacije
»Sve započinje s instrumentom. Prva dva sata sjedim i sviram orgulje da iskušam zvukovne mogućnosti, osjetim ravnotežu manuala i pedala, doživim dinamički raspon – da dobijem jasnu zvučnu sliku orgulja i akustike crkve. Zatim započinjem s registracijom, ističući najbolje sastavnice instrumenta. Orgulje u Svetom Marku imaju prekrasne flaute, montree i gudače pa sam se na njih oslonio u dočaravanju glazbene slike koju sam imao na umu«, živo je Ruß opisao pripreme za koncert kojim je »proputovao« od ranoga romantizma do moderne improvizacije. »Schubert je uvijek na mom repertoaru, a Pavao Mašić, organizator koncerta, izričito je zatražio ‘Nedovršenu simfoniju’.
Widorovu simfoniju pripremao sam za drugi koncert, a kako se ove godine navršila stota obljetnica Cochereauova rođenja, bilo mi je drago izvesti i jedno njegovo djelo.«
Koncertirati – suosjećati s publikom
Suprotno koncertnim uzusima, tu je zvukovno najzahtjevniju skladbu izveo u zaključku zagrebačkoga koncerta. »Budući da je naporno svirati Cochereaua na orguljama s mehaničkom trakturom, njegovu sam improvizaciju ostavio za kraj, a prethodno sam Bachovom ‘Trio sonatom’ ‘pročistio’ uši publike. Koncertni su programi stvar osobnoga iskustva, ali i suosjećanja s publikom, koja se lako umori od monotonije. To se ne uči u glazbenoj školi«, primjećuje sugovornik, osvrćući se na dva najvažnija razdoblja svojega glazbenoga obrazovanja. »S obzirom na to da moje orgulje u Würzburgu imaju mnogo francuskih značajki, imao sam sreću započeti svoje formalno glazbeno obrazovanje kod Daniela Rotha, francuskoga profesora orgulja u Frankfurtu. To mi je omogućilo i da steknem njemačku diplomu crkvene glazbe, bez koje se ne bih mogao zaposliti u Crkvi. Studij sam nastavio kod Martina Luckera, koji je bio ključan za razvoj moje glazbene filozofije.«
Glavni orguljaš od dvanaeste godine
Premda su mu i djed i pradjed bili crkveni orguljaši, korijeni Rußove »filozofije za sviralama« ipak sežu drugamo. »Do osme godine nisam imao veze s glazbom.
Međutim, nakon što su neki učenici iz mojega razreda u osnovnoj školi predstavili instrumente koje su svirali, poželio sam svirati klavir. Budući da nisam vježbao, prvih godina nije bilo zabavno ni meni ni mojim roditeljima. Ali u dobi od deset godina odlučio sam svirati orgulje. To me natjeralo da usavršim svoje vještine na klaviru te sam u crkvi u rodnom gradu provodio sate i sate samostalno učeći liturgijske napjeve. S jedanaest sam godina tako i prije prvih satova orgulja već svirao mise u odsutnosti našega orguljaša. A zbog sukoba prethodnoga orguljaša sa svećenikom s dvanaest sam godina postao i glavni orguljaš, svirajući 80 misa godišnje, što činim i danas.«
Orguljski mamac za glazbene turiste
Na sličan je način, veli, zasjeo i za instrument na kojem svakodnevno muzicira. »Himan ‘Dies irae’ bio je temom mojega završnoga srednjoškolskoga rada, koji je uključivao i veliku improvizaciju na orguljama, pa sam tražio crkvu prikladnu za izvedbu. Dok sam snimao tu improvizaciju u augustinskoj crkvi u Würzburgu, čuo me sakristan i zamolio da za augustince sviram mise. Kasnije su me 2008. zamolili da im osnujem i zbor i organiziram glazbena događanja.« Crkva würzburških augustinaca godišnje, naime, ugošćava čak tri ciklusa orguljaških koncerata. »U sklopu velikoga ciklusa za najbrojniju publika po sat vremena sviraju orguljaši međunarodnoga renomea, poput Oliviera Latryja i Pavla Mašića. Niz polusatnih koncerata subotom ujutro namijenjen je ponajprije turistima i onima koji nisu ljubitelji orguljske glazbe, a kolega i ja dvaput mjesečno priredimo i popodnevni koncert srijedom na kojem iskušavamo djela koja ne možemo svirati tijekom redovite crkvene službe.«
Tri tisuće crkvenih glazbenika
Iako bi se iz hrvatske perspektive moglo tako učiniti, slučaj augustinske crkve u Würzburgu nije nikakva iznimka: u gradu slavnoga graditelja orgulja Klaisa i domu jednih od pet svjetskih »hiperorgulja« godišnje se, naime, održi 30-ak orguljaških koncerata najviše razine. »Za razliku od zemalja s jakim protestantskim utjecajem, u katoličkim zemljama poput Španjolske, Italije ili Hrvatske postoji tek nekoliko orguljskih žarišta jer orgulje nemaju tako važnu ulogu u liturgiji. Utjecaj gregorijanskoga korala, koji je dominirao crkvenom glazbom do šezdesetih, znatno je ranije oslabio u Njemačkoj te su se katoličke zajednice opredijelile za himne slične protestantskoj tradiciji. Stoga nije čudno što je u Njemačkoj 3000 stalno zaposlenih crkvenih glazbenika, a mnoga su mjesta još nepopunjena.«
Dovesti vjernike »na rub klupa«
No više od glazbene statistike zapanjuje orguljaševa definicija posla koji naziva – službom. »Biti crkveni glazbenik znači služiti u izgradnji ozračja i osjećaja, odgovarati na ono što se događa na oltaru, u čitanjima i u propovijedi.
Najveće mi je zadovoljstvo ostvariti neku vrstu glazbenoga teatra, a u Würzburgu je to moguće jer liturgiju promišljamo zajedno.« Kako izgleda to »prožimanje riječi glazbom«? »Katkada redovnici tumače odsvirane skladbe – primjerice, biblijski nadahnuta moderna djela Oliviera Messiaena – da bi puk naučio kako ih čuti. To vjernicima omogućuje da otajstvo pojedine liturgijske svetkovine dožive na posve drukčijoj razini. Katkada ja improviziram nekoliko minuta nakon homilije da bi je puk mogao razmatrati. Moja zadaća nije uznemiriti ljude, nego stvoriti raspoloženje, što ponekad uključuje i propitivanje njihovih očekivanja, uz dužno poštovanje prema misnoj službi. A posebno mi je zadovoljstvo dovesti okupljene vjernike ‘na rub klupa’, navodeći ih da iz svega srca pjevaju melodije blagdanskih himana.«
Vibracije svetih mjesta
Iskustvo u kojem orguljska glazba prožima i tijelo vjernika i »mistično tijelo« zajednice jedino je i moguće u crkvi, napominje Hans-Bernhard Ruß. »Orgulje su čitav orkestar, no sasvim je druga stvar svirati ih u koncertnoj dvorani i crkvi. Često se kaže da je akustika jedna od najvažnijih svirala svakih orgulja, a u koncertnim je dvoranama akustika, naravno, dizajnirana za orkestar, pa time i za jasnoću. Ali iskusan će se orguljaš namučiti da u koncertnoj dvorani razvije isto raspoloženje kao u crkvi ne samo zato što instrumentu ondje nedostaje pola zvuka, nego i zato što se glazba pretvara u puko kulturno iskustvo. Osoba pak koja sluša orgulje u crkvi primorana je razgledati oko sebe – oltar, slike, kipove – što joj omogućuje da dublje doživi glazbu i jednostavno osjeti vibracije svetoga mjesta.« Tajna orguljske glazbe, čini se, nije samo u prstima i sviralama, nego i u crkvi. I u Crkvi.
»Improvizirati ne znači svirati bilo što«
