Kuna na Pelješcu među zauzetim vjernicima ima Nadu Vranješ, dugogodišnju orguljašicu, suautoricu župnoga lista, svestranu pastoralnu suradnicu. Rođena je 24. kolovoza 1957. u obitelji Roso u selu Jabuci u župi Tihaljina, u općini Grude, od oca Jure i majke Anice djevojački Kurilj.
»Majka mi je Dalmatinka, a otac Hercegovac«, pripovijeda Nada. Selo Jabuka na granici je Hercegovine i Dalmacije, petstotinjak metara s hercegovačke strane. Nadini roditelji bili su blagoslovljeni s osmero djece, od kojih je najstarije rođeno 1938., a najmlađe 1961. godine.
»Sedmo sam dijete u obitelji, predzadnje, maženo i paženo od svih«, prisjeća se Nada. »Osnovnu sam školu završila u Mijacima u općini Vrgorac. Za vrijeme Jugoslavije išli smo kamo nam je bilo bliže pa je tako škola u Tihaljini nama bila daleko. Moj otac jedno je vrijeme radio u Njemačkoj, ali stečena materijalna sredstva došla su za mene kasno. Srećom nisu kasnila za mlađu sestru koja je nastavila školovanje u Osijeku. Vrlo rano otišla sam od kuće, nakon osnovne škole. Zaposlila sam se u Orebiću na poluotoku Pelješcu kao ‘bejbisiterica’, a nakon toga radila sam u hotelu kao sobarica, sve do udaje.« U Orebiću je Nada upoznala muža Jerka Vranješa, koji je živio u pelješkom selu Kuni. Rano se udala, s navršenih sedamnaest godina, a Jerko je bio u dvadeset četvrtoj godini. Tako se Nada nastanila u Kuni, mjestu bogatu kulturnom baštinom. To je i rodno mjesto Mate Celestina Medovića, velikoga hrvatskoga slikara. Selo ima i drugih akademskih slikara te dosta umjetnika amatera. »Raj za moju senzibilnu dušu«, svjedoči Nada.
Sretni i mladi ljudi, Nada i Jerko prvo dijete dobili su 1976., sina Ljubomira. Nakon tri godine dobili su još jedno dijete, kćer Jelenu. Time je njihova želja u potpunosti ispunjena: »Dvoje djece iznimne ljepote i razigranosti upotpunilo nas je«, sjeća se Nada. »Doista, ponosna sam majka tih dvaju anđela. Samo Bog daje takva bića, s izuzetnim sposobnostima, iznad svake prosječnosti. Poticala sam i njegovala koliko sam god mogla njihove talente. Ne vole kada ih hvalim.« Nada je danas sretna baka četvero unučadi, jednog mladića i triju djevojaka. Od sina Ljubomira i snahe Anite dobila je unuka Andriju, a od kćeri Jelene i njezina supruga Igora dobila je unuke Miju, Katju i Tinu.
»Kada Gospodin daruje, obilato to radi. Oni su posebni, divim se Bogu po njihovim nadarenostima«, zahvaljuje Nada i nastavlja: »Život moga muža i moj bio je dosta težak. Dali smo sve od sebe da bismo djeci omogućili školovanje, osobito fakultetsko obrazovanje. Pelješac je oskudan u tom dijelu, ni danas ovdje nema ni jedne srednje škole.« Uz sve teškoće, Nada zna da je bilo vrijedno truditi se za njih. Bili su vrlo uspješni i uvijek redoviti studenti. To je njihovim roditeljima davalo vjetar u leđa.
»Kako je u mojoj obitelji bilo nas osmero djece, moji su držali stroži odgoj«, sjeća se Nada. »Roditelji su od nas tražili odgovornost i rezultate. Ni ljubavi nam nije nedostajalo, brige za nas. Ipak, nismo ih smjeli sramotiti. I ja sam bila zahtjevna majka, ali mislim da sam bila i razumna. Dobila sam disciplinu odgojem pa sam nekako tako i svoju djecu odgojila. Život me naučio da se pogrješke ponekad skupo plaćaju, a i nisam imala velikih bonusa. Možda bih neke stvari sada malo drukčije napravila«, pripovijeda Nada, a onda se razgovorom vraća svojemu rodnomu selu Jabuki: »Kako sam rođena na granici Dalmacije i Hercegovine, egzistirala sam u dvije župe: u župi Velike Gospe u Mijacima i župi sv. Ilije proroka u Tihaljini. Župa Velike Gospe bila mi je bliže, i mjesno nam je groblje bilo tu gdje sada počivaju moji roditelji. Predivan Gospin kip tu mi se urezao u srce u najranijem djetinjstvu. Prva pričest, potvrda, sve se dogodilo tu. Zatim me Gospa odvela u Kunu, u župu Marijina Uznesenja, i tu sam od 1974. godine. Promjena života donese i promjenu življenja, promjenu navika. Okupiranost poslom, djecom, vinogradima, udaljili su me neko vrijeme od Crkve. U duši je ostao žar pokriven pepelom, sve dok djeca nisu počela sudjelovati u aktivnostima u župi. Suprug i djeca išli su svake nedjelje na misu, a ja povremeno. Ipak, u trideset sedmoj godini pristupam franjevačkom trećem redu, polažem zavjete i od tada se moj život mijenja. Crkva je postala moj drugi dom. Rasla sam uz franjevce i sazrijevala. Priključila sam se zboru. Pokrenuli smo list ‘Cvjetić Delorite’, koji poslije dobiva ime ‘Zvona Delorite’. Naša župljanka Nina Vodopić prišla mi je s mišlju kako je dobro da nas ima više koji volimo pisati i da bi bilo dobro to sjediniti i napraviti zajednički listić. U to vrijeme nije bilo računala kao danas pa je list bio poslan na obradu u Osijek Ani Bobetić. Primjerke smo umnažali fotokopiranjem. Prvi broj izišao je za Božić 1996. Gospođa Nina, koju zovem ‘teta Nina’, starija je od mene i prihvatila se uređivanja lista. Redovito sam pisala. Tadašnji župnik fra Stjepan Žužić pomogao je u daljnjem radu, uz mnoge druge suradnike. List je izlazio nešto više od 20 godina, a kako smo mi starjeli, okolnosti su se mijenjale i list je prestao izlaziti. Kako su moji susreti s Marijom i Isusom bili intenzivniji, pozvali su me na put koji mi se činio nemoguć: u ruke su mi gurnuli note pa sam počela učiti svirati s nepune 44 godine. Čovjek bi rekao: kakav početak, brzo bi trebao biti i kraj. Istina, čudna sam bila sebi i drugima. Nikad o tome nisam razmišljala na taj način. Volim glazbu, osobito operu, i nije mi bilo teško krenuti, ali tko će to izvesti? Nisam baš to željela. Ipak, kada Bog nešto odluči, čovjek ne može umaknuti. Nakon godinu dana učenja i muka počela sam samostalno voditi zbor i glazbeno pratiti sva liturgijska slavlja. Ne mogu govoriti o kvaliteti svojega rada, ali moja otvorenost službi Gospodnjoj bila je maksimalna. I mislim da je to najvažnije. Volim pisati, slikati, kipariti glinom, volim sve gdje mogu stvarati. Ako me se pita tko sam ja, reći ću: osoba s čvrsto priljubljenim nogama uz zemlju, a duša mi je već na nebu. ‘Teret’ sam za svoju okolinu, nije lako biti takav. Nerazumijevanja su neizbježna.«
»Franjevci su otišli iz naše župe. Počela sam služiti, predvoditi pjevanje s tadašnjim župnikom fra Matijom Matoševićem. Posljednji franjevac u župi bio je sada pokojni fra Josip Vidas. Bio je razuman i strpljiv svećenik. S nama su bili i fra Petar Perković, pokojni fra Ivan Čutura, pokojni fra Aleksandar Longin. Drage su nam bile sestre franjevke, osobito s. Ivana Kutleša, pokojna s. Doroteja, s. Ivana Berišić, s. Apolonika, s. Paula Čutura. Sada su u samostanu sestre Karmela Božjega milosrđa, pustinjački red: s. Maja Pavla i novakinje. Brat Dražen Vargašević župnik je u Donjoj Vrućici. S njima sam odlično surađivala. Donijeli su nam duh karmela.
Zahvalna sam Gospodinu koji mi je nametnuo moje slatko breme, suprugu Jerku koji je nosio ponekad vrlo zahtjevan teret zajedno sa mnom, kao i mojoj kćeri Jeleni, koja je u svemu bila od pomoći, i sinu Ljubomiru, koji je, kada je čuo da se spremam učiti svirati, a već imam toliko aktivnosti, rekao: ‘Mama, sve radi, samo se nemoj ubiti!’ Ovdje sam, eto, dokle Gospodin bude htio, smrti se ne bojim jer vjerujem u život vječni. Isto tako, vjerujem da me Krist čeka s drugom zadaćom, možda s kistom, možda glinom, ili tko zna…«
