Stotinu godina nakon što je glasoviti hrvatski skladatelj, orguljaš, glazbeni pisac i akademik Franjo Dugan započeo predavati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i time uvelike utjecao na hrvatsku orguljašku budućnost, molbi da predstavi lik toga glazbenoga velikana udovoljio je Pavao Mašić, ugledni hrvatski orguljaš i izvanredni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. On je upravo završio rad na velikom knjiškom i glazbenom pothvatu koji široj glazbenoj javnosti (raz)otkriva Duganovo stvaralaštvo u njegovu orguljskom opusu, a iako je rođen 32 godine nakon smrti Franje Dugana, danas u stručnim krugovima slovi i kao njegov nasljednik.
Franjo Dugan (1874. – 1948.) bio je vrlo svestrana ličnost – ravnatelj Hrvatskoga glazbenoga zavoda, profesor, rektor Muzičke akademije, autor velikoga broja udžbenika, reformator kurikula glazbenoga obrazovanja u Hrvatskoj… Ipak do danas nije našao mjesto koje bi mu zapravo trebalo pripadati. Na upit zašto je to tako maestro Mašić je odgovorio: »O Duganu i njegovu značaju pisali su opsežne radove zagrebački kanonik Janko Barlé i Anđelko Klobučar, Duganov nasljednik na mjestu orguljaša zagrebačke katedrale. Posve su fascinantni broj i djelokrug aktivnosti koje je Dugan provodio te smatram da bi po uzoru na ‘Zajčevo doba’ – sintagmu kojom je označeno razdoblje na temelju doprinosa mnogim porama domaćega glazbenoga života koje je ostvario Ivan pl. Zajc – valjalo konačno prepoznati i ‘Duganovo doba’. Osim što je 50 godina djelovao kao orguljaš zagrebačke katedrale, Dugan je kao sjajan poznavatelj akustike modernizirao tamošnje orgulje te izradio detaljnu ekspertizu za zvona zagrebačke katedrale. Upoznajući ga u svjetlu očuvane ostavštine, vidi se da je izradio brojne harmonizacije gregorijanskih napjeva za svaku nedjelju i blagdane, ali i brojne židovske napjeve budući da je orguljao i u zagrebačkoj sinagogi – sva ta građa još čeka svoju valorizaciju i predstavljanje javnosti. Zahvaljujući dr. Zvonku Benčiću, svoja suvremena izdanja doživjela su dva Duganova udžbenika s područja akustike i glazbe, ali valja spomenuti da je takvih opsežnih pedagoških spisa čak sedam.
Bio je otac obitelji sa šestero djece, od kojih su mnogi svirali orgulje po mnogim zagrebačkim crkvama na Gornjem gradu, Dolcu i Kaptolu, a od 1921. djelovao je i kao akademik tadašnjega JAZU-a. Ako tomu pribrojimo Duganovo neumorno djelovanje kao pisca brojnih članaka i urednika glazbenoga priloga u časopisu Sv. Cecilija, autora Hrvatske crkvene pjesmarice, pjesmarice Virgini matri te Hrvatskoga crkvenoga kantuala, potom nastavnika, a na kraju i prvoga rektora zagrebačke Muzičke akademije, zaslužnoga za ustroj i detaljno osmišljavanje čitava niza nastavnih programa i kolegija tadašnje nove visokoobrazovne ustanove, ravnatelja Hrvatskoga glazbenoga zavoda te akademika JAZU-a, možemo početi biti svjesni magnitude njegova rada i važnosti. Nakon svega nabrojenoga čini se posve nemogućom činjenica da u hrvatskoj sredini danas ne postoji (glazbena) škola ili ulica koja bi nosila njegovo ime, a svojevrsni ‘zli usud’ pratio je i posljednja nastojanja promoviranja Duganove važnosti«, rekao je prof. Mašić, čija su nova izdanja o tom hrvatskom velikanu ostala na margini zapažanja šire javnosti, još bez odjeka u glazbenom tisku.
Prije tri godine, povodom 70. godišnjice smrti Franje Dugana, Pavao Mašić izdao je nosač zvuka »Sabrana djela za orgulje«, a nedugo nakon toga svjetlo dana ugledala je i istoimena knjiga s notnim zapisima Duganovih skladba koja se sada pomalo probija prema hrvatskim orguljašima i zainteresiranoj javnosti. Na upit što ga je motiviralo na taj pothvat odgovorio je: »Primarna motivacija za Duganom postojala je od prvoga dana bavljenja orguljama jer je u hrvatskoj orguljaškoj struci Dugan nezaobilazan; štoviše, rekao bih da gotovo nema orguljaša koji se tijekom svoga obrazovanja i djelovanja nije u nekom trenutku susreo s Duganovim orguljskim skladbama, koje su uvijek nanovo rado svirane i slušane u našoj sredini.
U to sam se i osobno osvjedočio još kao srednjoškolac i polaznik Orguljaške ljetne škole u Šibeniku, gdje sam od 1995. redovito svirao kraće i dulje Duganove skladbe.
Ipak, snažniji poticaj za bavljenje Duganom došao je mnogo kasnije: u prosincu 2010. za orguljama zagrebačke katedrale održao sam tematski osmišljen recital s djelima hrvatskih skladatelja koji su ujedno bili orguljaši (Franjo Dugan, Anđelko Klobučar, Ante Knešaurek) te sam u sklopu toga koncerta veći dio posvetio Duganovu stvaralaštvu. Potom sam počeo intenzivnije proučavati Duganov orguljski opus iz perspektive koncertnoga repertoara za orgulje, a ne samo onoga namijenjenoga liturgijskoj upotrebi.«
Maestro Mašić u toj je misiji doslovno kopao po arhivima te mnogo puta posjećivao Hrvatski državni arhiv gdje se čuva skladateljeva ostavština. »Svaki moj slobodni trenutak od 2016. do 2019. godine bio je rezerviran za više različitih projekata posvećenih Duganu.
Moj interes prema Duganu prepoznao je dr. Zvonko Benčić, sveučilišni profesor s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, koji me pozvao na rad na pretisku važne Duganove knjige Nauk o glasbalima s osobitim osvrtom na orgulje iz 1944. godine. Riječ je o još uvijek najiscrpnijem tekstu u domaćim okvirima koji se bavi konstrukcijom i održavanjem orgulja te sam za potrebe pretiska uz brojne druge kolege (većinom profesore Muzičke akademije u Zagrebu) sudjelovao u dopunjavanju Duganova teksta mnogim suvremenim i relevantnim podatcima, izradivši uz 146 bilježaka i popratni esej o tom vrlo važnom Duganovu radu.
Rad na knjizi trajao je gotovo dvije godine, a pružio mi je odličan uvid u Duganova razmišljanja o orguljama sa stajališta akustike, konstrukcije, poznavanja različitih povijesnih instrumenata i općenito njegovih stajališta o orguljama i orguljašima.«
No usporedo s radom na knjizi prof. Mašić počeo je osmišljavati i nosač zvuka koji bi obuhvatio sva Duganova orguljska djela, izvedena, jasno, na orguljama njegova vremena. »Projekt je bio ambiciozan jer su djela većinom bila razasuta po arhivima i različitim izdanjima, od kojih ni jedno nije uključivalo kompletan Duganov opus za orgulje.
Prvo sam krenuo u prikupljanje notne građe, skladateljevih rukopisa i prvih izdanja koja se čuvaju u raznim zbirkama muzikalija: knjižnicama Muzičke akademije, Hrvatskoga glazbenoga zavoda i nekadašnjega društva Vijenac na Kaptolu, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Knjižnici grada Zagreba te skladateljevoj ostavštini u Hrvatskom državnom arhivu. Pronađenu notnu građu potom sam vlastoručno prepisao, što se pokazalo i dobrim načinom učenja i upoznavanja glazbe – to je inače poznat ‘poučak’ Johanna Sebastiana Bacha, za kojega se zna da je jako malo putovao, a sva znanja o skladateljima svoga vremena uglavnom je stjecao iz vlastoručnoga prepisivanja njihovih djela.
Tako sam izradio kompletan popis Duganovih djela i snimio ih na orguljama zagrebačke katedrale, instrumenta na kojem je Dugan svirao čak 50 godina, te na orguljama sjemenišne crkve na Šalati, koje je Dugan osobno inaugurirao 1932. To je rezultiralo najluksuznije opremljenim izdanjima klasične glazbe diskografske kuće Croatia Records, s dvojezičnom knjižicom u boji, u kojoj se na 56 stranica donosi prikaz skladateljeva djelovanja kao orguljaša zagrebačke katedrale i crkve sv. Marka, s naglaskom i na Duganovu angažmanu oko Oratorijskoga zbora sv. Marka u tekstu muzikologa Hrvoja Bebana. Riječ je o izdanju enciklopedijske naravi, kojim je prvi put dostupna snimka čitavoga Duganova opusa za orgulje, a u pratećem se tekstu otkriva važnost toga prvoga ambicioznijega i profesionalnijega opusa orguljske glazbe u povijesti hrvatske glazbe.«
Daljnji korak bio je logičan pa je za izdavačku kuću Cantus izradio i prvo kompletno notno izdanje Duganovih skladba za orgulje. »To je kritičko izdanje, što znači da su pregledani svi dostupni izvori, rukopisni i tiskani, njih petnaestak, te su uspoređena i popisana sva mjesta na kojima je Dugan odlučio nešto izmijeniti i poboljšati, a sve je dokumentirano na četrdesetak stranica dugoj dvojezičnoj redaktorskoj bilješci u kojoj se nalazi i rekonstrukcija kronologije nastanka pojedinih kompozicija, kao i mnogi novootkriveni podatci o njihovoj recepciji i izvedbama u inozemnim sredinama poput Pariza i Berlina. Vjerujem da je to još jedan korak prema boljemu upoznavanju i vrjednovanju Duganova djela, ne samo u domaćim, nego i inozemnim okvirima, te sam zahvalan urednicama Nikolini Mazalin (Croatia Records) i Sanji Stojanović-Stipanov (Cantus), kao i Ministarstvu kulture, na njihovoj potpori tim mojim inicijativama.«
