Nedavno je nizom koncerata u Sisku, Petrinji, Voloderu, Martinskoj Vesi i Selima završen međunarodni orguljaški festival »Ars organi Sisciae«, koji već nekoliko godina opravdano zauzima visoko mjesto među kulturnim događanjima u Hrvatskoj. Stoga smo zamolili za razgovor njegova ravnatelja Edmunda Borića Andlera da čitateljima približi njegov nastanak, sudionike, poteškoće s kojima se susreće i planove.
Rođen je i odrastao u Zadru, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je klavir u klasi prof. Ide Gamulin, a orgulje u klasi prof. Ljerke Očić. Magisterij orgulja postigao je u klasi prof. Marija Penzara, a orguljašku interpretaciju usavršavao je u majstorskim klasama Jaroslava Tume, Pietera van Dijka i Daniela Rotha. Dobitnik je nekoliko nagrada i održao je nekoliko stotina koncerata po Europi, Južnoafričkoj Republici, Izraelu, SAD-u, Bjelorusiji, Ukrajini i Rusiji. Osim toga, organizira nekoliko glazbenih festivala, surađuje sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i dirigentima Nikšom Barezom i Pavlom Dešpaljem te Simfonijskim orkestrom Mostar, a objavio je i nekoliko nosača zvuka. Sad je na poslijediplomskom doktorskom studiju na odsjeku kroatistike Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Upitan kako je došao na ideju pokretanja međunarodnoga orguljaškoga festivala i zašto baš u Sisku, Edmund Borić Andler je odgovorio: »Tata mi je podrijetlom iz petrinjskoga kraja pa smo nekada svako ljeto dolazili u Petrinju za Lovrenčevo i u Gore za Veliku Gospu u posjet baki, djedu i rodbini. Dogodio se rat i sva naša rodbina doživjela je strašan progon i gubitak svega što su imali. Baka i djed sklonili su se kod dobrih ljudi u Selima kod Siska. Dolazeći njima tamo u posjet, tek sam tada prvi put počeo upoznavati i sisački kraj i ugledao fascinantnu crkvu sv. Marije Magdalene. Nakon što sam diplomirao, predavao sam u nekoliko škola u Hrvatskoj, a onda je glazbena škola Frana Lhotke raspisala radno mjesto u Petrinji. Meni je to bio izazov, a ja, eto, još uvijek putujem na posao u Petrinju, gdje predajem klavir. Rat je, hvala Bogu, završio, ali u Petrinji i Banovini posljedice su bile zastrašujuće. Izgubljena je gotovo sva kulturna baština. Bolje rečeno, ciljano je i temeljito uništavana od strane lokalnih Srba i njihove politike. Tada sam prvi put počeo upoznavati sam grad Sisak i, naravno, interesirati se za tamošnje orgulje. Moram priznati, bio sam poprilično iznenađen ljepotom i nasljeđem kojim taj grad obiluje, ali isto tako silnom nezainteresiranošću većega broja ljudi na ključnim mjestima koji to nisu uviđali. Tada je u Sisku bio župnik Dragutin Toplak i u dogovoru s njim i Uredom za kulturu Grada Siska napravili smo dva orguljaška »pilot-koncerta«. Jedan u tadašnjoj župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa i jedan u Selima. U Selima sam odmah uočio da se radi o malom iznimno vrijednom instrumentu češkoga graditelja Janecheka iz 1777. godine, što je uistinu pravi raritet. Bilo mi je čudno koliko sami Siščani nisu prepoznavali vrijednost toga kulturnoga dobra, no koncerti su bili izvanredno posjećeni. Na tim sam koncertima susreo svoju kolegicu i prijateljicu Siščanku Valentinu Badanjak, danas Badanjak Pintarić. I razgovarajući o svim onim vrijednim orguljama na području Siska koje postoje te o tragediji gubitka gotovo trideset orgulja na Banovini, javila se ideja pokretanja multimedijalnoga orguljaškoga festivala. I vrlo smo se brzo odlučili za latinsko ime »Umjetnost orgulja Siska« / »Ars organi Sisciae«. Za pokrenuti festival međunarodnoga karaktera trebale su nam financije. Baš smo ciljano htjeli ići na međunarodno obilježje festivala i barem malo otvoriti vrata predivne sisačke sakralne i orguljaške baštine širem dijelu publike i umjetnika. U to vrijeme u gradskom uredu za prosvjetu, kulturu i šport Siska sjedile su izvanredne gospođe Snježana Šnajder i Gordana Šegović, koje su odmah podržale naš projekt, shvativši da će on Sisku vratiti hrvatsku i katoličku dimenziju. U županiji smo imali sreću da su nas prepoznali g. Zelić i g. Lovreković, a stigla je ubrzo i moralna podrška od Đurđice Vuković, predsjednice Matice hrvatske u Sisku. I malo-pomalo zakotrljali smo jedan vrlo ozbiljan kulturni projekt ne samo u Sisku, nego kasnije i u okolici. Prvu smo godinu festival organizirali uz podršku župnika Sela Mate Sukalića, Grada Siska, Sisačko-moslavačke županije i tvrtke ‘Heferer’. Ministarstvo kulture odmah je nakon prve godine prepoznalo vrijednost ovoga festivala i projekta te nas podržava do danas.«
Puni pozitivnih ideja i energije, potrudili su se da to ne bude samo produkcija klasične glazbe na orguljama, nego su festivalu namijenili malo veću dimenziju. Uz koncerte organizirane su izložbe, predavanja, promocije i snimanje CD-a te su pokrenuli obnove orgulja, u čemu im je u pomoć priskočila i Sisačka biskupija.
U razgovoru su izrečene vrlo pohvalne riječi o Sisačkoj biskupiji i njezinu biskupu: »Nekoliko godina nakon početka održavanja našega festivala ‘Ars organi Sisciae’ stigla nam je sjajna vijest o obnovi Sisačke biskupije. Kolegica Valentina Badanjak Pintarić i ja doživjeli smo to kao renesansu za taj dio Hrvatske. Nama je to zaista bilo nešto posebno. Iskreno, da nije došlo do obnove Sisačke biskupije i dolaska za biskupa baš Vlade Košića, veliko je pitanje bi li festival preživio. Odmah nam je stigla podrška od biskupije i zahvaljujući upravo Ministarstvu kulture i Sisačkoj biskupiji, uspjeli smo festival dovesti i do ove godine. Sisačka biskupija i sam biskup odmah su nas podržali i zahvaljujući njima, mi opstajemo. I zato im veliko hvala, kao i svim župnicima koji otvore vrata svojih crkava za koncerte. Biskup je odmah prionuo i na obnovu orgulja te na nabavu novih orgulja. Na Valentinin i moj poticaj krenuli smo u inventarizaciju orgulja Sisačke biskupije. I to opet uz svesrdnu podršku same biskupije.«
Nezaobilazna je, razumije se, i tema o zatečenom stanju hrvatske orguljaške baštine poslije velikosrpske agresije, koje Borić Andler opisuje: »Danas se premalo govori o onoj baštinskoj tragediji koja je pogodila neke dijelove Hrvatske tijekom Domovinskoga rata. Premalo su poznate neke činjenice i premalo je sankcioniranih zločina i što se kulturocida tiče. Samo ću reći da je na Banovini uništeno gotovo trideset neprocjenjivo vrijednih orgulja iz razdoblja od 18. do početka 20. stoljeća. Uništene se doslovno sve katoličke crkve i samostani. Znakovito je i jako bitno da sve to nije uništeno slučajnim granatiranjem ili usred ratnih okršaja. Sve je uništeno vrlo ciljano i sustavno tijekom tzv. ‘primirja’ kada su upravo lokalni Srbi prionuli na devastaciju svega hrvatskoga i katoličkoga. Rušilo se eksplozivom. Oni su se čak i snimali i fotografirali dok su to sve činili. Malo je poznato da je upravo taj mali dio Hrvatske – Banovina – posjedovala vrlo velik broj orgulja. To nam nešto govori i o potrebama življenja toga dijela Hrvatske nakon oslobođenja od Turaka. Opet ću ponoviti da je sva sreća što je na čelo biskupije došao biskup Vlado Košić koji je prepoznao potrebu da se, barem tamo gdje još ima živih župa, dopreme orgulje koje će oplemeniti i obogatiti liturgiju, ali i kulturu toga kraja.«
O konkretnoj sadašnjoj pomoći državnih ustanova u obnovi orgulja u tom dijelu Hrvatske ili »izvlačenju« novca u tu svrhu iz fondova EU-a prilično je kritičan, ali navodi i neke pozitivne primjere: »Uglavnom se obnova orgulja u tom dijelu Hrvatske svodi na Sisačku biskupiju. Koliko je meni poznato, Ministarstvo kulture slabo se uključilo. Ali ni to nije čak njihov problem, nego problem možemo dijagnosticirati opet na lokalnoj razini, na lokalnom Konzervatorskom odjelu. Na terenu trebaju biti ambiciozni ljudi koji znaju što žele i kako to postići te koji su uporni da to i odrade, pa zato i primaju nemale plaće. Kolegica i ja volonterski kroz udrugu radimo ove festivale. Sve ovisi o tome tko je u lokalnoj vlasti i želi li ‘potegnuti’ da se neki projekti naprave. Kao iznimno pozitivan primjer spomenut ću Krapinsko-zagorsku i Varaždinsku županiju koje su vrlo uključene u obnovu svoga orguljaškoga fonda, i to naravno u sinergiji lokalnih konzervatorskih odjela, županija i biskupija. Teško će se danas mobilizirati EU glede obnove orgulja. Došli su neki novi političari koji kao da se srame europskoga baštinskoga nasljeđa pa guraju tzv. alternativnu kulturu koja je često razaračka, a ne graditeljska.«
Za kraj, upitan što smatra najvećim izazovom u svojim kulturnim projektima i aktivnostima, Borić Andler je obznanio još jedan veliki kulturni događaj s područja orguljaške baštine: »Iskreno, sve mi je izazov. Dosta često nastupam po Hrvatskoj i vani. Izazov su koncerti u zemljama koje ne dijele orgulje kao svoju baštinu. Izazov mi je bio snimiti ediciju nosača zvuka na orguljama Sisačke biskupije. Prvi CD snimljen je na orguljama u Selima, Žažini, Martinskoj Vesi i Sisku i izišao je pod naslovom ‘Sisačka orguljaška baština’. Drugi CD je izišao prošle godine pod naslovom ‘Orgulje Sisačke biskupije – Sela’. Ove je godine izišao CD ‘Orgulje Sisačke biskupije – Voloder’. Malo-pomalo, uz podršku Ministarstva kulture i ‘Croatia Recordsa’, bilježimo glazbu na povijesno vrijednim orguljama te biskupije.
Ove me godine čeka osmo izdanje festivala »Orgulje zagrebačke katedrale«. To je ljetni festival koji zajednički organiziramo rektor katedrale Josip Kuhtić, ja, Zagrebačka nadbiskupija, Grad Zagreb, Turistička zajednica Grada Zagreba i Ministarstvo kulture.
Moj je najveći osobni izazov shvatiti nezainteresiranost ljudi za vlastitu kulturnu baštinu i identitet i unatoč svemu, nastaviti predano raditi kao kulturni djelatnik, organizator i umjetnik.«
