Poljski 39-godišnji svećenik Piotr Klimek bio je sredinom 1940. poprilično iznenađen kada je s nekolicinom svećeničkih kolega iz zatvora u Ribniku, gradu na jugozapadu Poljske, kročio u nacistički koncentracijski logor Dachau u Bavarskoj na njemačkom jugu. Naime, susreo je tamo mnoštvo drugih svećenika, zatočenika iz mnogih europskih krajeva i naroda, a svakoga su dana pristizali novi. Bio je uhićen jer je kao župnik i dekan u Zori, gradu u Gornjošleskoj pokrajini, oko 30 kilometara jugozapadno od Katovica, propovijedao na poljskom jeziku unatoč zabrani nacističkih vlasti nakon invazije i okupacije Poljske krajem listopada 1939. kada je i njegov grad preimenovan u njemački Sohrau. U biti vlasti su u Berlinu odlučile 1940. da se svi klerici i vjerski službenici različitih Crkava i vjerskih zajednica, protivnici Trećega Reicha i vođe Adolfa Hitlera, premjeste u Dachau iz svih postojećih logora u Buchenwaldu, Gusenu, Mathausenu i Sachsenhausenu te lokalnih gradskih zatvora. Njima su bile namijenjene prostrane barake broj 26, 28 i 30, s okolnim prostorom nazvane »svećenički blokovi«, na njemačkom jeziku »Pfarrerblock« ili »Priesterblock«, veličine 100 X 10 metara. Bile su izolirane od ostalih logoraša kojima nije bio dopušten pristup tim prostorima.
Koncentracijski logor Dachau bio je prvi logor u nacističkoj Njemačkoj ustrojen već u ožujku g. 1933. na mjestu nekadašnje tvornice streljiva nedaleko od istoimenoga srednjovjekovnoga grada, udaljenoga 16 km sjeveroistočno od bavarske metropole Münchena uz rijeku Amper.
Skupa s najvećim nacističkim logorom Auschwitzom, koji se nalazio u blizini poljskoga grada Oswiecima 50 km zapadno od Krakova, postao je zloglasni simbol nacističkih koncentracijskih logora. Dachau je najprije bio namijenjen političkim zatočenicima, ali su u njega uskoro dovođeni protivnici nacističkoga režima, među kojima i svećenstvo, pripadnici »nižih rasa« (takvima su smatrali Židove i Rome) i drugi, kao npr. Jehovini svjedoci, homoseksualci i sl. Prema službenoj memorijalnoj internetskoj stranici logora Dachaua od oko 200 000 logoraša njih više od 35 000 je pogubljeno, umrlo od bolesti i pothranjenosti te medicinskih pokusa u središnjem i nekoliko okolnih logora. Ne zna se točno koliko ih je bolesnih iz Dachaua prebačeno u centar za eutanaziju Hartheim, u istoimenom dvorcu u blizini austrijskoga Linza, gdje su teški bolesnici te osobe s mentalnim i tjelesnim poteškoćama ubijani u plinskim komorama u sklopu programa nazvanoga »Aktion T4«. Član Međunarodnoga odbora za Dachau Stanislav Zamečnik u svojem je istraživanju objavljenom g. 2007. došao do podatka da su u Hartheimu pogubljena ukupno 332 svećenika, od kojih 310 poljskih, sedam njemačkih, šest čeških, četiri luksemburška, tri nizozemska i dva belgijska. Međutim, ostala je nepoznanica koliko ih je bilo dovezeno iz svećeničkoga bloka iz Dachaua. Drugi je znanstvenik Paul Berben nakon višegodišnjega istraživanja u knjizi »Dachau 1933. – 1945.; Službena povijest« objavljenoj 1975. godine došao do prilično pouzdanih podataka da je od sveukupno 2720 svećenika zatočenih u logoru Dachauu, 2579 njih ili 94,88 posto bilo rimokatoličkih, među kojima su najbrojniji bili isusovci, uz 109 protestantskih, 22 pravoslavna i osam starokatoličkih svećenika te dva muslimanska vjerska službenika.
Bila je to posljedica, među ostalim, nacističkoga protuvjerskoga plana »dekristijanizacije« svih područja društvenoga života, po kojem je »Führer/Vođa« Adolf Hitler bio jedini ne samo politički, nego i moralni autoritet, a Nacional-socijalistička njemačka radnička stranka jedina institucija koja može voditi i urediti zemlju »novoga poretka«. U skladu s tim, u takvu uskogrudno-diktatorskom poimanju stvarnosti nije bilo mjesta za bilo koju organiziranu vjersku ustanovu i njezino (nad)naravno izvorište morala i odnosa prema drugima. To je Hitler već od početaka preuzimanja vlasti prakticirao, pa je tako obećanje dano 23. ožujka 1933. u Reichstagu (njemačkom parlamentu) da se ne će miješati u prava vjerskih zajednica ubrzo pogazio. Povremeni progon Katoličke Crkve prerastao je u stalnu sve otvoreniju praksu, posebice nakon njezina otvorenoga protivljenja »Zakonu o nasljednim bolestima« obznanjenomu 14. srpnja 1933. kada su stotine tisuća ljudi bile podvrgnute prisilnoj sterilizaciji s ciljem stvaranja »čiste i zdrave rase«. Jednako je tako konkordat sklopljen između Svete Stolice i Njemačke 20. srpnja 1933. za nacističku vladu bio »mrtvo slovo… i prije nego je stavljen na papir«, kako je to u spomenutom djelu istaknuo Berben.
Napadi ne samo na svećenstvo, nego i na redovnice, o čemu se malo zna, te istaknute katoličke laike, posebice intelektualce, vođe i čelnike katoličkih udruga, postali su još žešći nakon enciklike pape Pija XI. »Mit brennender Sorge / S gorućom zabrinutošću«, koja je objavljena 21. ožujka 1937. s jasnim podnaslovom »O Crkvi u Njemačkom Reichu«. U njoj se osuđuje »mit o rasi i krvi«, također idolatrija države koju stvaraju nacisti, neopoganstvo, panteistička konfuzija, povrjede vjerskih sloboda i kršenje konkordata. Tisuće uhićenih bile su optužene za nemoral, krijumčarenje valuta, asocijativno ponašanje i slične izmišljotine. Svećenike je nadzirala razgranata mreža agenata i doušnika i bilo je dovoljno da izgovore »krivu« riječ ili učine samo malenu »sumnjivu« gestu i odmah bi bili uhićeni. Tako je npr. jedan završio u Dachauu jer je izjavio da i u Engleskoj ima dobrih ljudi, drugi jer je upozorio djevojku koja se htjela udati za SS-ovca nakon njegova odricanja od katoličke vjere, treći jer je na zamolbu obitelji služio misu zadušnicu za ubijenoga komunista, četvrti zbog »klevete njemačkoga naroda« i sl.
U prvim mjesecima logora Dachaua vlasti su, na iznenađenje mnogih, dopustile mjesnomu svećeniku da nedjeljom slavi misu za zatočenike, pa je tako prva održana u srpnju 1933. No to je vrlo kratko trajalo jer svi oni koji su išli na misu morali su uskoro prolaziti kroz redove drugih logoraša s obje strane zaduženih najprije za pljuvanje i izrugivanje, a potom i za pokoji udarac šakama. Osim toga nazočni na misi bili su »nagrađeni« dodatnim radom pa je već nakon nekoliko misa logorski SS-dužnosnik poručio svećeniku, koji je i sam bio ponižavan, da nitko osim dvojice logoraša ne želi više sudjelovati na misi, i tada je svećenik prestao dolaziti. Unatoč otvorenomu protivljenju logorskih vlasti prema vjerskim obredima, vatikanski i njemački biskupi uspjeli su nagovoriti SS-ova zapovjednika Heinricha Himmlera, nakon stotine svećenika dovedenih u logor, da se barem za njihove vjerske potrebe izgradi kapela. Tako je strpljivim i mukotrpnim radom svećenika i laika u bloku 26 izgrađena, za te prilike velebna, kapela dugačka 20 i široka 9 metara, koja je mogla primiti 800-tinjak osoba. Prva je misa na oltaru od dva sastavljena stola slavljena 20. siječnja 1941. s oskudnim liturgijskim priborom koji je donio poljski svećenik iz logora Sachsenhausena. Iako je ostalim zatočenicima bio zabranjen pristup kapeli, mnogi su od njih, različitih obrta, s puno truda, umijeća, domišljatosti i ljubavi potajno izrađivali sve sastavnice, predmete i ukrase potrebne za liturgiju i liturgijsko sakralno ozračje. Tako je tabernakul bio ukrašen rukotvorinom izrađenom od limenki za hranu, a ubrzo su kapelu krasili raspelo, postaje križnoga puta i nekoliko drvenih kipova, među kojima je logorašima posebice bio omiljen Marijin kip nazvan »Gospa od Dachaua«. Čak su i prozori bili »pretvoreni« u vitraje. Logorski su čuvari i dalje ne samo maltretirali i ponižavali svećenike, nego su prekidali liturgijska slavlja, gazili posvećene hostije, kidali krunice i pljuvali po nabožnim medaljicama i svetim sličicama. Uvjeti su se malo poboljšali već u ožujku 1941. pa su svećenici, unatoč zabrani bilo kakvih vjerskih aktivnosti izvan kapelice, ipak potajno ispovijedali i pričešćivali ostale logoraše. Svojevrstan »logorski ekumenizam na djelu« očitovao se u ustupanju kapele svećenicima i vjerskim službenicima drugih kršćanskih Crkava i zajednica.
Među brojnim potresnim sudbinama katoličkih klerika iz mnogih europskih zemalja posebno je dojmljiva ona Karla Reisnera, đakona iz Münstera, umrloga od tuberkuloze. Rođen je g. 1915. u gradiću Reesu u njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna – Vestfalija, na desnoj obali rijeke Rajne. Nakon ređenja za đakona münsterske biskupije 25. ožujka 1939. jednom je prigodom izrazio razumijevanje za pokušaj atentata Georga Elsera na Adolfa Hitlera 8. studenoga 1939., zbog čega je uhićen. Nakon zatvora u Freiburgu, Mannheimu i logoru u Sachsenhausenu u prosincu 1940. prebačen je s brojnim drugim svećenicima u Dachau. Svjestan vlastite zdravstvene situacije, imao je silnu želju da prije smrti primi svećenički red, koja mu se i ispunila u prosincu 1944. tijekom tajnoga obreda po zatočenom logorašu Gabrielu Piguetu, biskupu francuske biskupije Clermont-Ferranda. Biskup je uhićen u katedrali 28. svibnja 1944. zbog skrivanja židovske djece i otpremljen u Dachau te je zbog toga u Yad Vashemu proglašen »pravednikom među narodima«. Novoređenik Leisner proslavio je i mladu misu, a nakon nekoliko je mjeseci preminuo.
Prema dosadašnjim istraživanjima najbrojniji su svećenici logoraši u Dachauu bili Poljaci. Od njih 1780 preminulo je 868. Slijede Nijemci sa 447 zatočenika i 94 preminula, pa Francuzi sa 156 zatočenika, od kojih je 10 umrlo u logoru, 109 zatočenika iz onodobne Čehoslovačke i 24 preminula, 63 Nizozemca i 17 umrlih, zatim čak 50 zatočenika iz ondašnje Jugoslavije i četiri preminula, 46 Belgijanaca i devet umrlih, 28 Talijana od kojih je jedan preminuo, 16 iz Luksemburga s čak šest umrlih i dva Švicarca s jednim preminulim. Na svu sreću nitko nije umro u logoru od pet zatočenih danskih svećenika te od trojice svećenika logoraša iz Litve, Mađarske i bez državljanstva, dvojice iz Grčke, Engleske, Albanije, kao i jednoga iz Norveške, Rumunjske i Španjolske. Dakle, tužni brojidbeni podatci govore da je u logoru Dachauu ubijeno, umrlo od gladi i bolesti, ili zbog medicinskih pokusa, ukupno 1034 svećenika.
Više od stotinu njih proglašeno je mučenicima i blaženicima Katoličke Crkve, od kojih vrijedi spomenuti barem neke.
Bl. Engelmar (krsnoga imena Hubert) Unzeitig rođen je 1. ožujka 1911. u Hradecu nad Svitavou u Češkoj, pristupio je Kongregaciji misionara Mariannhill (CMM), a zbog obrane Židova u propovijedima Gestapo ga je uhitio u austrijskom Glökelbergu 21. travnja 1941. i bez suđenja otpremio u Dachau. Tamo se ujesen 1944. prijavio pomagati logorašima oboljelim od tifusa, od kojega je uskoro i sam obolio te je nazvan »anđeo u Dachauu«. Preminuo je u logoru 2. ožujka 1945. i kremiran, a blaženikom je proglašen 24. rujna 2016.
Bl. Tit Brandsma (krsnoga imena Anno Sjoerd), karmelićanin, profesor filozofije i novinar, rođen je u Oegekloosteru u Nizozemskoj 23. veljače 1881., protivio se nacizmu, zagovarao slobodu medija i pravo svakoga na obrazovanje, zbog čega je uhićen i odveden u Dachau. Odabran je za medicinske pokuse i umro je od smrtonosne injekcije 26. srpnja 1942. Blaženikom ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u studenom 1985., a poznat je i kao zaštitnik medija.
Oni koji su uspjeli preživjeti i dočekati američko oslobađanje logora svejedno su nakon završetka rata u komunističkim zemljama bili proganjani, osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne ili prognani iz zemlje.
