Internetske informacije mogu biti netočne, pa i štetne, čak i u slučajevima kada je riječ o službenim stranicama javnih ustanova ili pojedinih državnih tijela, pa i ministarstava. Razlozi mogu biti višestruki. Moguć je razlog neodgovoran odnos prema zastarjelim i nevrijedećim informacijama. To je slučaj kada je informacija bila točna i bila utemeljena na zakonu u vrijeme objavljivanja, ali se nakon toga mijenjao propis koji poništava točnost, a to se naknadno ne ispravlja. Nažalost, često javna ustanova, državno tijelo, pa i neka ministarstva, ne brišu pogrješnu informaciju niti daju ispravak pa time svoje građane drže u zabludi jer i dalje drže istinitim sada već netočan podatak. To je svojevrstan grijeh struktura vlasti, čime se istodobno pokazuje i bahat odnos prema građanima i njihovim pravima na istinitu informaciju preko sredstava javnoga informiranja. Zato bi sva javna tijela i službe trebale biti obvezane na ažuriranje svojih javno objavljivanih informacija s obveznim brisanjem podataka koji su prestali vrijediti, čak i s nadnevkom prestanka važenja. Nažalost to se ne čini, kao da su sve informacije tajne.
Naprotiv, u ime vlasti i uvažavanja načela zakonitosti, ovlaštena tijela drže se načela da »nepoznavanje zakona nikoga ne ispričava«, a to u praktičnom životu pojedinca znači da »nepoznavanje zakona šteti«. To su odavna priznata načela pravnih država, još iz doba Staroga vijeka, prije svega Rimskoga Carstva, a služila su kao neke vrste upozorenja kako se ponašati prema zakonima. To načelo ne treba osporavati, ali i država, uključujući i sva njezina tijela, institucije i javne ustanove, treba imati i obvezu dostupnosti ispravnih informacija svim građanima, odnosno snositi odgovornost za nepotpuno ili netočno informiranje građana. Ako se ta obveza, mogli bismo to nazvati »načelo istinitosti«, ne ostvaruje, posljedice treba snositi država, a ne građani.
Zato za neistinit, pogrješan ili nepotpun javno objavljen podatak ili informaciju, kao i za nebrisanje informacije koja je postala netočna, trebaju snositi odgovornost dužnosnici vlasti u mjerodavnim ministarstvima, državnim tijelima i javnim ustanovama, a to su prije svega ministri, ravnatelji i načelnici. Njihova je odgovornost u nedostatku opreza ili neznanju ili svojevrsnom nasilništvu prema stručnosti, s posljedicama utjeranoga straha na podređene, ili svega zajedno. Zbog takvoga stanja u Hrvatskoj čini se da je nemoguće da se dogodi kao u susjednoj Sloveniji, kada je dužnosnik zbog žurbe uzeo neplaćeni sendvič, priznao to, ali nakon toga podnio i ostavku na svoju dužnost. U toj susjednoj državi jedan je ministar prije nekoliko godina, ne znajući odgovoriti na jednostavno pitanje novinara, čime je pokazao potpuno neznanje problematike njegova ministarstva, odmah smijenjen. Slično se u Hrvatskoj još nije dogodilo.
Na internetskom portalu Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje pod naslovom »Uvjeti za mirovinu u 2019. g.« bilo je hipotetički postavljeno sljedeće pitanje: »Može li pravo na starosnu mirovinu steći osiguranik koji ispuni uvjete za mirovinu radeći nepuno radno vrijeme?« Odgovor je glasio: »Razdoblje provedeno u zaposlenju s nepunim radnim vremenom smatra se razdobljem provedenim u zaposlenju s punim radnim vremenom, ali se visina mirovine određuje prema stvarno ostvarenom stažu. Pravo na starosnu mirovinu može steći i osiguranik iz članka 33. ZOMO-a koji je 15 kalendarskih godina proveo radeći s nepunim radnim vremenom i ima 65 godina života, ali mu se visina mirovine određuje za stvarno ostvareni mirovinski staž, dakle, ako je radio 4 sata dnevno 15 kalendarskih godina, odredit će se u visini za 7,5 godina mirovinskog staža.«
Taj je odgovor točan, ali nepotpun i nejasan, i to iz razloga koje je trebalo navesti. Primjerice, ako je osiguranik zaposlen s nepunim radnim vremenom najmanje 1 sat dnevno i na takvom radu provede 15 godina, računat će mu se za ispunjavanje uvjeta za mirovinu kao da je radio 15 godina. Prema odredbi čl. 33. ZOMO-a osiguranik ispunjava uvjete za starosnu mirovinu s navršenih 65 godina života. Riječ »osiguranik« u smislu zakona odnosi se ne samo na muškarca, nego i na ženu. To bi žene mogle pogrešno shvatiti i čekati do 65. g. života. Međutim za ženu je ispunjen uvjet starosti kada u tijeku 2019. g. doživi 62 godine i 4 mjeseca (tako propisuje čl. 180 st. 1. podstavak -1). Prema tome informacija nije potpuna jer nisu obuhvaćene žene.
Nadalje, u čl. 27. st. 8. ZOMO-a (mijenjan i dopunjavan dva puta) za ispunjavanje uvjeta mirovinskoga staža za stjecanje prava, priznaje se zaposlenje s nepunim radnim vremenom, ne samo za starosnu mirovinu (čl. 33.), nego i za prijevremenu starosnu mirovinu (čl. 34.), za invalidsku mirovinu osoba na profesionalnoj rehabilitaciji (čl. 45. st. 3), za invalidsku mirovinu (čl. 56. st. 1. i 2.), za privremenu invalidsku mirovinu (čl. 57), za obiteljsku mirovinu (čl. 65. st. 1. – uvjeti staža pokojnog osiguranika) i za prijevremenu starosnu mirovinu žene (čl. 182.). Za ispunjavanje uvjeta staža dovoljno je za sve te mirovine zaposlenje od najmanje 1 sata dnevno, a prema tom stažu biti će razmjeno i niska mirovina.
Takvo naizgled širokogrudno »dobročinstvo« države, svima omogućiti ispunjavanje uvjeta mirovinskoga staža, krije u sebi najmanje tri podvale građanima. Jedna je u tome da se s nepunim radnim vremenom dopušta ispunjavanje minimalnih uvjeta za mirovine radom s najmanje 1 sat dnevno. To će zlorabiti poslodavci, koji će plaćati minimalni doprinos samo za nepuno radno vrijeme te smanjivati prihode proračuna. Druga je podvala prema osiguranicima jer će kao budući umirovljenici ostvarivati razmjerno male mirovine, tek desetak kuna. Treća je podvala zdravstvu jer u razmjerno nepunom radnom vremenu bit će znatno smanjeni i prihodi od doprinosa za zdravstvo. Pred svijetom će se neki »hvaliti« najjeftinijom radnom snagom, a na kraju se čuditi zašto ljudi bježe iz Hrvatske.
