Sva događanja u vezi s koncernom »Agrokorom«, kako ona zbiljska od samih njegovih početaka do tzv. leksa »Agrokor«, tako i ona sadašnja od onih političkih i medijskih do onih represivnih, nisu samo slika, nego i naličje hrvatske tranzicijske privatizacije i specifičnoga hrvatskoga modela kapitalizma. Ta događanja s punim pravom privlače pozornost svih subjekata suvremenoga hrvatskoga društva i bio bi izniman dobitak kad bi izišla na vidjelo cjelovita istina, cjelovita stvarnost hrvatske tranzicijske privatizacije i specifičnoga hrvatskoga modela kapitalizma, jer bi to moralo dovesti do katarze, do oslobađanja gospodarskoga svijeta, u konačnici i do oslobađanja Republike Hrvatske od unutarnjih okova.
Dobro je poznato da je Hrvatska kao republika u bivšoj saveznoj državi, uz Sloveniju, bila najbogatija: industrijski, tehnološki i općenito gospodarski najrazvijenija. Prva vlast samostalne Hrvatske nije mogla zadržati tada postojeći gospodarski model, koji je bio jedan od oblika tzv. socijalističke planske privrede, apsolutno podvrgnute politici jedine Partije koja se krila i iza tobožnjega samoupravljanja, te joj nije preostalo ništa drugo nego nacionalizirati tzv. društvenu imovinu, tj. učiniti je imovinom pod izravnom državnom upravom. Budući da nije primjereno ni zamislivo demokratskoj, višestranačkoj državi da ona upravlja svim gospodarskim subjektima, bilo je nužno pristupiti procesima pretvorbe i privatizacije društvenoga vlasništva, odnosno bilo je nužno uspostaviti zapuštenu ili čak ugušenu privatnu inicijativu. Politička odluka za pokretanje procesa pretvorbe i privatizacije društvenoga vlasništva bila je nužna i po sebi pozitivna, no njezini modaliteti mogli su, a danas je više nego jasno, i morali su biti drugačiji. (Hrvatskoj javnosti npr. nitko nikada nije objasnio tko je odlučio i vrlo efikasno proveo odluku o doslovnom uništenju tvornice alata »Prvomajska« u Zagrebu, tvrtke koja je imala izniman potencijal u svom kreativnom ljudstvu, kakvo se vjerojatno nikada više ne će okupiti na jednom mjestu, u jednoj tvrtki, u Hrvatskoj.)
U doba dok je barem formalno na snazi bila politika nacionalnoga pomirenja, koju je promicao prvi hrvatski predsjednik, sve konce procesa pretvorbe i privatizacije preuzele su moćne snage i interesne skupine oblikovane još u komunističkom poretku. Te vrlo organizirane snage, koje, čini se, u biti i danas kontroliraju Hrvatsku, ni u samim početcima procesa pretvorbe i privatizacije ni na kraj pameti nisu imale ni ideju nacionalnoga pomirenja ni ideju nacionalnoga boljitka, a da bi zaštitile svoje interese i interese »svojih«, doslovno su nekima »svojima« naredile da se maskiraju u hrvatske nacionaliste te da se tako stvara privid kakve-takve ravnoteže koju po sebi zahtijeva službeno proklamirana, a stvarno bojkotirana politika nacionalnoga pomirenja. Štoviše te organizirane snage svjesno i smišljeno žrtvovale su (samo do određene mjere) neke od »svojih« te su bili kao tajkuni s nacionalnom obojenošću meta razjarenih medija, čak i sudskih procesa (no nikada nisu završili previše loše), tako da su drugi »svoji« u miru, tj. bez ikakvoga medijskoga ili sudskoga uznemiravanja, razarali i ono zdravo u hrvatskom gospodarstvu te sebi i svojima zgrtali čitava bogatstva, od kojih je dio u nezamislivo velikim sumama i danas izvan Hrvatske.
Te organizirane snage kumovale su i sramotnoj prodaji »Ine«, telefonije, banaka, »Plive«… a mogle su sve to činiti jer su ovladale i najvažnijim političkim strankama koje su, pod njihovom kontrolom, redovito »izbacivale« na površinu političare koji su štitili i promovirali njihove grupne interese na štetu općega dobra i svih hrvatskih građana. Štoviše, ovladavanje vodećim političkim strankama dobilo je takve razmjere da hrvatski birači nakon smrti prvoga predsjednika zapravo ni na koji način ne mogu izabrati vlast koja bi štitila i promovirala stvarne hrvatske nacionalne ciljeve i interese, pa se ne želi ni čuti za nužnu i hitnu promjenu cjelokupnoga izbornoga sustava. Isto tako ne želi se ni čuti ni za ikoji oblik lustracije jer bi i takav proces donio unutarnje oslobođenje u Hrvatskoj, a to bi značilo i gubitak sadašnjih povlaštenih pozicija tih starih, još u komunizmu provjerenih, kadrova i njihovih sinova.
Slučaj »Agrokor« sada je formalno predmet pravosudne istrage i, nakon dugih stranačko-političkih natezanja, predmet istrage pred saborskim istražnim povjerenstvom (nije sigurno hoće li uopće proraditi), koje je tako oblikovano da imalo samostalniji članovi povjerenstva ne mogu doći ni do kakvoga važnoga utjecaja. Pravosudna istraga – sudeći po prvim vijestima što je Državnomu odvjetništvu problematično kod »Agrokora« – koncentrirana je na vrlo uzak opseg kaznenih djela, premda je mnogo razloga da se Državno odvjetništvo pozabavi baš svim aspektima fenomena »Agrokora« koji je, premda dugo njegovan i hranjen političkom potporom svih važnih političkih aktera u Hrvatskoj, zaprijetio cjelokupnomu hrvatskomu gospodarstvu te čak i otuđenjem dijelova hrvatskih gospodarskih potencijala u korist stranih vjerovnika. Saborsko pak istražno povjerenstvo za »Agrokor«, ako proradi, po svoj prilici bit će zaduženo za stvaranje strahovite bure pred hrvatskom javnošću, ali ne stvarne bure koja bi očistila mnoge postojeće nečistoće, nego bure – u čaši. Slučaj »Agrokor« prilika je da se konačno objektivno pristupi raščišćavanju hrvatske tranzicijske privatizacije i specifičnoga hrvatskoga modela kapitalizma, no budući da su izostali stvarni demokratski preduvjeti, tj. budući da je Hrvatska i dalje iznutra okovana, ne smiju se stvarati velika očekivanja niti nasjedati vrlo snažnim političkim i medijskim manipulacijama koje slijede.
