Novi životni početci uvijek nose posebnu težinu – gotovo svake godine mladi nešto započinju iznova: upisuju fakultete, nastavljaju daljnje obrazovanje, prelaze iz mjesta rođenja u mjesta studiranja ili mjesta u kojim će raditi, doseljavaju se u studentske domove, ulaze u prve stanove. Svaki novi korak u nepoznato često prati trema – to ne mora nužno biti negativna trema ili strah od neuspjeha, nego pozitivna trema pred novim životnim izazovima. Mladi se redovito nalaze i pred novim odgovornostima i izazovima koji idu ruku pod ruku s očekivanjima – bila ona pozitivna ili negativna. Zato smo u ovom broju rubrike »Mladi mladima« naglasak stavili upravo na očekivanja i odgovornost. Posvetili smo se promatranju očekivanja kroz oči mladih osoba u današnjim vremenima – što je zapravo realno očekivati od života u ovim godinama – a nadahnuće za tekstove pronašli smo i u riječima kojima se papa u miru Benedikt XVI. prije nekoliko godina obratio mladima u Zagrebu. Pišemo vam i o tome na koji bismo način trebali usmjeriti vlastitu odgovornost i koja nam je »oruđa« Gospodin darovao da nam u tome pomognu, ali i kako se na Njega možemo osloniti u vremenima potrebe. Poseban smo dio posvetili i jednomu povijesnomu primjeru ustrajnosti u vjeri nešto »modernijega« datuma – Nunziju Sulpriziju, talijanskomu svetcu iz 19. stoljeća, a u ovom broju započinjemo i s najavljenom novom rubrikom posvećenom zaštitnicima i suzaštitnicima naših katedrala, koji nam mogu biti uzori u svakodnevnom životu.
Svi smo se u životu našli pred nekim zadatkom koji smo odgodili, prenijeli na drugoga ili ga posve zametnuli i zaboravili. Netko je prespavao prvi školski sat, netko zaboravio zadaću, a netko odgodio ispit. Tako smo zanemarili svoju odgovornost i obvezu zbog slobodnoga izbora koji nam je dan. No previše slobode a premalo odgovornoga ponašanja može dovesti do raznih posljedica.
U životu stalno biramo: koju ćemo srednju školu upisati, hoćemo li upisati fakultet ili raditi nakon srednje škole, želimo li biti s ovim ili onim prijateljem ili partnerom. Činom tih i mnogih drugih odluka preuzimamo odgovornost, što znači da učimo prihvaćati odgovornost za zaduženja koja su nam drugi zadali, ali i samostalno donositi odluke koje su dobre za nas i/ili ljude oko nas.
Portal »Svjetlo vjere« piše kako kršćanski pojam »odgovornosti« podrazumijeva odgovor na poziv koji nam Bog upućuje – ne samo riječima, nego djelima i čitavim svojim životom. U našoj odgovornosti Bog nam se obraća i poziva nas osobno na razne životne pozive i odluke. Tu odgovornost možemo usporediti s odgovornošću koju roditelji imaju za svoje dijete, od njegova rođenja pa sve do odrastanja i osamostaljivanja. Tako i mi trebamo preuzeti odgovornost za čitav svoj život – ne samo za prošlost i početak, nego i za budućnost – ono što nas čeka. Jer odgovoran čovjek jest onaj koji gleda u budućnost i razmišlja kakve posljedice može imati neki njegov nepromišljeni odabir i neodgovorno ponašanje. Ima mladih ljudi koji na to nisu spremni. Oni svoju krivnju radije svale na roditelje, školu, šefove, Crkvu. No to nije odgovornost! Biti odgovoran znači konačno sam oblikovati svoj život i prihvatiti i odabrati put koji Gospodin ima za tebe. Jer On nam je dao mnoge talente, sposobnosti i osobine i naša je odgovornost i dužnost utrostručiti ih, a ne ih pokopati.
Kada uložimo mnogo vremena, truda, znanja i pripreme u neki projekt na kojem radimo, on nosi težinu, a ta su težina naša očekivanja – nove poslovne prilike ili dobra ocjena iz ispita, lijep provod s prijateljima ili jednostavno osobno zadovoljstvo, novo znanje i pozitivno iskustvo. No očekivanja su u današnjem vremenu nešto što nerijetko postaje predmetom ozbiljne nerealnosti – sve se više čini kao da je u životu važno sve postići preko noći.
Realnost zbilje takva je da je nemoguće očekivati maksimalnu količinu resursa – bili oni novac, nekretnine, viši socioekonomski status ili nešto slično, prije trećega ili četvrtoga desetljeća naših života – i to je sasvim u redu. Mnogi mladi tada još završavaju fakultete ili su tek na prvim radnim mjestima; tek postavljaju temelje potpuno novoga života nakon završetka obrazovanja ili tek osnivaju obitelji. To ne znači da se ništa ne treba očekivati, nego da ta očekivanja treba preusmjeriti. Zašto oduzimati vrijeme sebi i svojim voljenima negativnošću? Od malih nogu uče nas da je strpljivost vrlina, kao i da su sve lijepe stvari u ovozemaljskom životu vrijedne čekanja. Ta temelj naše vjere jest da to »vrijeme čekanja« na zemlji provedemo na najljepši i najbolji mogući način prije ulaska u vječno svjetlo. Također, važno je ne opterećivati se nerealnim očekivanjima. Neke stvari jednostavno nisu dostižne u toliko kratkom vremenu kao što je završavanje fakulteta. To ne znači da se ne treba pokušati ili da se odmah odustane. Tu ne treba očajavati ili gunđati kako je život nepravedan – treba ustrajati. Ustrajnost, pošten rad, čista savjest i nada u bolje sutra trebale bi biti misli vodilje i temelji obrazaca ponašanja mladih koji kroče u nove životne izazove. Jer očekivati dobre i pozitivne stvari postaje sasvim realno kada iza njih stoje upravo takve vrline, a ne prazna iščekivanja.
Iako se cijela Europa bori protiv nezaposlenosti mladih, velik je broj onih koji ne uspijevaju steći svoja prva radna iskustva nakon završetka školovanja. Nedostaje prilika za mlade; države, pa i poslodavci, ne izlaze im u dovoljnoj mjeri u susret. No to ne znači da mladi nisu odgovorni za »pronalazak« svojih prilika. Važno je da se mladi okušaju u različitim poslovima, stažiranjima i volontiranjima prije nego što pronađu radno mjesto koje će im biti zanimljivo i koje će ih ispunjavati.
U hrvatskom sustavu mlade se često ne potiče na poduzetništvo. To se najviše može vidjeti u obrazovnom sustavu. Mlade se ne potiče na volontiranje, na aktivno sudjelovanje u zajednici i, na kraju, da budu poduzetni i da rade na svojim projektima. Obrazovni sustav usmjeren je na prikupljanje diploma, odnosno samo na teorijski dio obrazovanja. Problem je u tome što obrazovanje nije usmjereno na praktični dio školovanja i na poticanje mladih da sami promišljaju o poslu koji žele raditi. Savršenu priliku za stjecanje prvih iskustava svakako predstavlja volontiranje. Na taj se način može mnogo naučiti, steći mnoga poznanstva i to može biti prvi korak prema poslu iz snova. Mlade se treba više poticati na to da mogu sami stvoriti svoje poslove te da moraju ulagati u sebe. Ako netko želi biti mladi profesionalac/ka, mora biti svjestan/na toga da će ulaganjem u sebe dobiti više od obrazovanja i posla. Moderno doba zahtijeva mlade ljude koji se veoma brzo prilagođavanju različitim situacijama i koji mogu raditi s različitim profilom ljudi. Upravo to treba biti naglašeno djeci i tinejdžerima već u školama. Sami odlučuju o tome u kojem će smjeru ići njihov profesionalni rast i razvoj.
Poticaj treba doći od učitelja, nastavnika, profesora, ali ponajprije od njihovih roditelja. Mlade treba usmjeriti prema samozapošljavanju te osobnom rastu i razvoju. Hrvatskoj su potrebni mladi, obrazovani i poduzetni ljudi koji će pokrenuti gospodarstvo.
Dok mnogi od nas zbog najmanjega problema gube vjeru u Svevišnjega, u povijesti je bilo ljudi koji su, bez obzira na to u koliko se teškim prilikama zatekli, sve uvijek prolazili sa smiješkom na licu – jer su znali kako ih jednoga dana u vječnoj domovini čeka smisao života. Znali su da na ovom svijetu ne može biti toliko teško koliko lijepo može biti s Gospodinom – samo treba biti uporan, a to nije lako.
Jedan je od takvih ljudi i Nunzio Sulprizio kojega je papa Franjo proglasio svetim 14. listopada ove godine, o čemu je naš tjednik već pisao. Rođen je 1817. godine u selu Pescosansonesco nedaleko od Pescare u Italiji. Još od djetinjstva imao je težak život – s tri je godine izgubio malu sestru i otca, majka mu je umrla tri godine poslije toga te je brigu o njemu preuzela baka, koja je umrla 1826. Sudbina ga je tada odvela k ujaku Domenicu Lucianiju i on ga je uzeo kao šegrta u svojoj kovačnici. Volio je odlaziti u crkvu gdje su ga kao maloga vodile mama i baka, a u Bogu je uvijek nalazio nadu u teškim životnim situacijama kroz koje je prolazio. Odmalena je radio, a 1831. ozlijedio je gležanj i potom dobio gangrenu jer ujaku nije želio reći kako ima problema nego je bez riječi radio dalje. No od težine ozljede završio je u bolnici te ga je nakon maloga oporavka preuzeo stric Francesco Sulprizio. Uz strica se uspio bolje oporaviti te je mogao hodati uz pomoć štapa. Četiri godine nakon ozljede morali su mu amputirati nogu, a godinu dana nakon toga umro je od raka kostiju koji je vjerojatno dobio u kovačnici.
Imao je težak život, ali nikad nije napustio Gospodina. Slugom Božjim proglašen je 1859., blaženim 1891., a svetim 2018. godine. Proglašen je svetim jer je na njegov zagovor spašen život mladiću koji je vegetirao nakon nesreće na motociklu, a kad je u njegovu sobu donesena relikvija svetca, on je uz molitve najbližih čudesno »oživio«. Zaštitnik je invalida, a svojim je životom i smrću pokazao kako i u najtežim životnim trenutcima valja biti uporan jer će sav naš trud doći na naplatu, ako ne prije, onda u životu vječnom.
Kada je u pitanju naša budućnost, mladi imaju različita stajališta o tome koliko u budućnost treba ulagati i na koji način toj budućnosti težiti. Često se može čuti da mladi kažu kako se ne treba previše truditi, da će biti što bude, da se na budućnost ne može mnogo utjecati, a da se to često, na kraju krajeva, uopće i ne isplati. O tome bi se dalo naširoko raspravljati, ali upravo zbog toga, zbog brojnih nedoumica koje muče mlade u pogledu sadašnjosti, a još više budućnosti, trebamo se osvrnuti na Sveto pismo i vidjeti čemu nas ono poučava i na koji put nas usmjerava.
Prvo i temeljno polazište jest povjerenje u Boga. Ako nemamo povjerenja u Njega, sve ostalo gubi smisao te put u budućnost postaje put u nepoznato, u tamu, popraćen strahom. Kada imamo povjerenje u Boga, sve nam je lakše jer se na Njega uvijek možemo osloniti, iako nam se ponekad može učiniti da nije tako. Bog je uvijek uz nas, osjetili mi to u danom trenutku ili ne, On nas gleda, prati, štiti i daje nam savjete. Njegova mudrost osvjetljuje nam put i otklanja zaprjeke koje sami teško da možemo prijeći. Ipak, to ne znači da sve u potpunosti trebamo prepustiti Bogu i da mi trebamo biti samo pasivni promatrači vlastitoga života. Ne, to ne znači da će Bog učiniti sve umjesto nas, servirati nam dobru budućnost bez našega truda i muke. Poznata je narodna poslovica: »Pomogni sam sebi pa će ti i Bog pomoći«, koja svoje uporište ima i u Bibliji. Bog nas kroz brojne primjere uči kako je on uz nas, ali da se sami moramo truditi, boriti i pokušavati. U Bibliji također piše: »Uzaludna je žudnja lijenčine, a ispunit će se želja marljivih« (Izr 13, 4). Iz toga vrlo jasno možemo iščitati istu poruku kao i iz prethodnoga citata.
Pasivnost je stagnacija, često i nazadovanje, koje nas nikamo ne vodi. Takav je stav nezdrav i vodi u grijeh. Zato je potrebno osloniti se na Boga, ali i svojski se truditi da postignemo neki cilj, bolju budućnost, pri čemu će nam Bog pomagati i davati nam snagu da u tome i uspijemo.
»Dragi mladi prijatelji, ne dopustite da vas zavedu privlačna obećanja lakog uspjeha, načini života koji daju prednost izgledu, na štetu nutrine. Ne popuštajte kušnjama da se potpuno pouzdate u posjedovanje, u materijalne stvari, odričući se slijediti istinu koja ide dalje, poput visoke zvijezde na nebu, kamo vas Krist želi povesti. Dopustite da vas povede u Božje visine!«
Te je riječi, koje prenosi portal »Don Boscovi Salezijanci«, izrekao papa Benedikt XVI. u obraćanju mladima na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića u lipnju 2011. godine. Poruka koju je uputio sadašnji papa u miru posebno je relevantna danas, kada mladi – ususret raznim trendovima, a ponajviše globalizaciji – nerijetko stječu dojam kako se za vlastiti boljitak nije potrebno namučiti jer u medijski konstruiranoj stvarnosti sve izgleda jednostavno. To su samo laka obećanja koja, osim blistave vanjštine, ne nude ono važnije – duhovno. »U srcu svakog čovjeka boravi snažna čežnja za srećom«, kazao je tada Benedikt XVI. osvrnuvši se na Pavlove riječi o istinskoj radosti. »Svako djelo, svaka odluka, svaka nakana nosi u sebi tu skrivenu intimnu i prirodnu potrebu. Ali vrlo često primijetimo da smo pouzdanje položili u stvarnosti koje ne ispunjavaju tu želju, nego štoviše, otkrivaju svu njihovu neizvjesnost«, nastavio je Benedikt XVI. Dakle, čežnja za napredovanjem i boljitkom, a u konačnici i čežnja za srećom inherentna je samomu čovjeku. Problematično je to što mladi ponekad nasjedaju na laka obećanja, jer slika stvarnosti koja im je predstavljena nosi takav predznak, predznak lakoće i jednostavnosti. Razočaranje nastupa kada, nakon što smo svoju energiju usmjerili prema tom cilju, stvarnost koju upoznajemo izbliza nije ono što ispunjava naše želje. Shvaćamo kako su obećanja o kojim su nam govorili tek šarena fasada, nešto isključivo materijalno, iza čega se krije velika praznina duhovnoga. Naša nas čežnja za srećom, dakako, vodi i u pozitivnim smjerovima. No pritom ne smijemo ustuknuti pred osjećajem neizvjesnosti. Naime, nešto u što smo uložili svoju energiju možda ne će ispuniti naše želje, ali će nam otkriti neizvjesnosti. Benedikt XVI. uči nas kako se »upravo u tim trenutcima osjeća potreba za nečim što nas nadilazi, što daje smisao svakodnevnom životu.«
