Zanimljiv je način na koji Markovo evanđelje prikazuje Isusove učenike. Dvanaestorica su prikazana kao oni koji su vjerni Gospodinovim nalozima, no u isto vrijeme katkada i kao oni koji se baš i ne snalaze u povjerenoj im službi.
Ipak ono što ih krasi, a to prikazuje Marko, trajna je komunikacija s Učiteljem. Onaj koji ih je poslao u misiju naviještanja kraljevstva Božjega ostaje u trajnom dijalogu s njima. Njihova su djela ustvari njegova djela. I čini se da je upravo to smisao ovonedjeljnoga evanđelja.
Zadobivanje istinske autentičnosti
Evanđelistu je tako stalo prikazati učenike kao one koji imaju povjerenja u Učitelja. Zato se oni nakon nekoga vremena vraćaju Učitelju ne bi li ga izvijestili o onome što su činili i naučavali. Time evanđelist želi istaknuti nešto što je od iznimne važnosti u navjestiteljskom poslanju Crkve danas, a to je zajedništvo s Pastirom, tj. Učiteljem.
Učenici ne nastupaju u osobno ime, nego u snazi poslanja koje im je darovano. Njihov je zadatak prije svega biti donositeljima iskrenoga i čistoga nauka koji potječe iz trajne i nepobitne veze s Učiteljem. Učenici su tako prikazani kao oni koji svoju snagu za poslanje crpe iz vitalnoga odnosa s Učiteljem jer ni Učitelj na zemlju nije došao vršiti svoju volju, nego volju nebeskoga Oca.
Lijepo je vidjeti učenike koji se okupljaju oko Krista te mu iznose na vidjelo ono što su učinili. Pokazuju time kako im je stalo do njihove službe. Svoju službu smatraju ozbiljnim radom na planu širenja kraljevstva Božjega. Oni od Učitelja ništa ne skrivaju jer kako bi skrivali kada djeluju u njegovo ime, a ne svoje osobno. Pokazatelj je to svima koji su u Kristovoj službi da će istinsku autentičnost zadobiti upravo u iskrenu i nepatvorenu odnosu s Učiteljem. Iznoseći mu svoje jade, ali i uspjehe, učenici se pune snagom za daljnje djelovanje.
Vlastita zdrava crkvenost
Ipak, osim odnosa s Kristom koji je duhovan, bit će važno ovdje na zemlji imati i solidan odnos s onima koji su postavljeni kao vidljivi znakovi Kristove prisutnosti na zemlji. U prvom redu to su biskupi kojima je povjerena vlast upravljanja Crkvama diljem svijeta. Oni to ne čine u svoje ime, nego u ime Krista – Glave i Vrhovnoga Pastira stada.
Budući da biskupi u svojem upravljanju biskupijama ne mogu djelovati sami, potreban im je prezbiterij, tj. svećenici koji će u zajedništvu s istim biskupom vršiti službe naviještanja, posvećivanja i upravljanja Božjega stada.
Iz tih razloga iskrenomu će vjerniku uvijek biti od koristi ispitati vlastiti odnos s navedenim osobama jer će time pokazati mjeru vlastite zdrave crkvenosti i istinske povezanosti s Kristom u Crkvi. Zato je svakomu vjerniku potreban Učitelj, vođa i pastir. Onaj koji će s vremena na vrijeme osluškivati njegovo bilo. Otkucaje duše koji su vitalni za ostanak na istinskom putu Kristovih učenika.
Usredotočenost na poslanje
Rad u Kristovoj službi može naravno dovesti i do umora. Krist je zato onaj koji nakon ljudskoga i očinskoga dijaloga svoje učenike upućuje da otpočinu od svojih napora. Evanđelistov komentar kako su toliko radili u ime Krista da nisu mogli ni jesti pokazuje njihovu istinsku zauzetost u službi naviještanja kraljevstva Božjega. Marko time želi ponovno naglasiti njihovu usredotočenost na vlastito poslanje kojemu ni banalna stvar poput prehranjivanja ne smije stati na put.
Otišavši na put otplovivši u lađi s Kristom, učenici ponovno nailaze na problem jer ih već na drugoj strani Galilejskoga jezera čeka gomila ljudi budući da je njihova misija, ujedno Kristova misija, od naroda prepoznata kao autentično poslanje u ime Boga. Valja uočiti da evanđelist od prikaza učenika i onoga što oni čine, vrlo brzo, i to jednim potezom pera, prelazi na prikaz onoga što čini Krist. Marko dakle misiju učenika prikazuje nerazdvojivom od Kristove misije. Jer misija učenika, ako nije ujedno Kristova misija, vrlo vjerojatno i nije istinska misija.
Osobni dijalog s učiteljem
Znakovito je uočiti da se u pojedinim biblijskim i izvanbiblijskim tekstovima prvoga stoljeća Tora, tj. Knjiga Zakona, prikazuje u slici kruha. To je primjerice slučaj u Mudrim izrekama (usp. 9, 5), Ponovljenom zakonu (usp. 8, 3) te jednom rabinskom komentaru na Knjigu Postanka koji nosi naslov Genesis Rabbah (usp. Gen Rab 43, 6; 54, 1; 70, 1). Krist se tako u Markovu tekstu pojavljuje kao istinski učitelj te onaj koji narodu daje pravi kruh od kojega više ne će gladovati. Nahranjeni tim kruhom, odnosno riječima koje izlaze iz njegovih usta, moći će živjeti plodonosno svoju svakidašnjicu. Tomu ide u prilog i činjenica da je tekst koji slijedi upravo izvještaj o Isusovu čudesnom hranjenju mnoštva.
Vidljivo je dakle da Markov naglasak jest prije svega stupanje u odnos s istinskim Kristovim naukom, a potom i s ostalim vitalnim dimenzijama života koje iz toga odnosa proizlaze. Stoga se na kraju može ustvrditi kako je nedjeljna biblijska poruka ove nedjelje usmjerena prije svega na osobni dijalog s Učiteljem koji je sposoban donijeti zdravi nauk koji ispunja čovjekovu nutrinu te mu time donosi životni sklad na svim razinama.
