Važna, velika i razgranata je »pionirska« uloga svećenika u mnogim područjima hrvatske kulture, pa i u književnosti. Tako se osnivačem moderne hrvatske književne kritike smatra svećenik književnik Jakša Čedomil.
Pravim imenom Jakov Čuka, rođen je 15. (prema drugima 16.) srpnja 1868. u težačkoj obitelji u Zaglavu na Dugom otoku. Nakon završena studija bogoslovije u Rimu je studirao i doktorirao crkveno pravo 1890., a nakon toga je u Zadru zaređen za svećenika, gdje je obavljao različite službe do 1926., kada je upućen u zavod sv. Jeronima u Rimu. Niz godina bio je tajnik Matice dalmatinske, a 1901. – 1903. urednik njezina »Glasnika«.
Prvu kritiku objavio je 1887. u »Narodnom listu«, a zatim je desetke članaka objavio u »Iskri«, »Viencu«, »Novom vieku«, »Nadi«, »Prosvjeti«, »Glasniku Matice dalmatinske« i drugdje te u talijanskim revijama. Godine 1903., u naponu intelektualne snage, naglo je prestao s kritičkim radom.
»Nije čovjek učinjen za umjetnost niti je umjetnost sama sebi svrhom«, učio je, »već je umjetnost stvorena za čovjeka.« U vrijeme kada se razmahala književna borba između »Mladih« i »Starih« stao je po sredini, braneći tradicijsku etičku estetiku, ali ne želeći kritikom odbiti mlade pisce od vjere. Poznati referat održao je na I. hrvatskom katoličkom sastanku 1900. u Zagrebu, uz ostalo rekavši: »Lijepa knjiga nije samo za to da nas zabavlja, već da zabavljajuć nas dovrši i potpuni naš odgoj, započet iskustvom i životom. Ne može biti sama sebi svrhom, već samo sredstvom napretku društva.« Stoga su »književnici malenomu narodu vodje i učitelji« – neka se zato »čuvaju egoizma, individualizma i beznadja; neka se ne iznevjere kršćanskoj vjeri ni moralu…«
Nakon prestanka književnoga i publicističkoga rada potpuno se posvetio svećeničkomu zvanju. Umro je u Rimu 1. (prema drugom podatku 2.) studenoga 1928. Nedvojbeno, bijaše čovjek duboke misli, domoljub profinjena duha. »Najbolje je rodoljublje u odgajanju narodnoga duha i izbjegavanju svega što bi ga moglo okaljati… Učiti čovjeka da pošteno živi, to je pravo domoljublje. (…) Ne valja zdvajati o budućnosti, već čekati ju srčano ili radije spravljati ju sretnim napornim radom.« (L)
