Politika nije samo sjedenje u parlamentu radi predlaganja zakona ni protivljenje donošenju pojedinih zakona, a ni djelovanje u nekoj političkoj stranci. Politika se tiče života društva, a to znači da u politiku spadaju natalitet, dječji doplatak, školovanje djece, zaposlenje, sigurna i dostojna plaća, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, skrb o bolesnima i nemoćnima, kao i brojni drugi društveni odnosi, ali i razne reforme i međunarodni odnosi. Dakle, politika je svestrano projektiranje i određivanje svakodnevnoga života svih građana. Zato se iz politike ne smiju isključivati pojedine socijalne ili društvene skupine, pa ni zajednice vjernika. Prema tome svatko, a ne samo političke stranke, počevši od pojedinca do vjerskih zajednica, ima pravo, ali i obvezu izjašnjavati se o nepravdama ili opasnostima koje pogađaju pojedinca ili određeni kolektivitet, ali na uobičajen i dopušten način javnoga komuniciranja.
Nažalost, brojni političari skloni su stilu »medijskoga zabavljanja« javnosti. Njihova česta šablonska i uopćena izjašnjavanja o gospodarskim, socijalnim, a u posljednje vrijeme i pandemijskim problemima ne pridonose rješavanju tih problema (primjer: »COVID-19 je kao karijes« ili brojne novoskovane riječi suprotno jezičnim pravilima). Moglo bi se reći da je pretežno pravilo međusobnoga komuniciranja političara da kada govore o sebi, puni su hvale, a kada govore o drugima, puni su kritike.
Osim takve neobjektivnosti, skloni su raznim neprimjerenim izjavama omalovažavanja i nejasnim doskočicama, nakon kojih moraju davati potanja objašnjenja u stilu »nisam baš tako mislio«, »pogrješno ste me shvatili« i slično, ili se ispričavaju.
Prosječan građanin to često ne razumije, ali još češće ne želi prihvaćati jer takvo ponašanje političara ne potiče na stvaranje vrijednosnih i moralnih sudova. Zato je za jasno izražavanje potrebno dobro poznavanje područja i problema vezanih za pojedine društvene pojave. Zapažanja i primjedbe o nepoštovanju određenih načela u međuljudskim odnosima među političarima, kao i u odnosima političara prema pojedinim građanima ili drugim društvenim institucijama, pa i prema strukturama vlasti, moraju se uvijek izražavati na konkretnu situaciju i uvijek razumljivu građanima.
Poznato je da se u općenitostima i kolektivitetima kriju opasnosti pogrješnoga shvaćanja pojedinih društvenih pojava ili zakonskih promjena, ali i želja za zamagljivanjem stvarnih namjera te s naknadnim izbjegavanjem odgovornosti.
Očito je da takvo poznavanje problematike nedostaje hrvatskim političarima pa je uobičajeno da se o brojnim problemima komunicira preko medija, a na kraju to pokušavaju objašnjavati razni sociolozi ili politolozi s više ili manje uspjeha, ali često neovisno o njihovu pravnom, ekonomskom, medicinskom, teološkom ili nekom drugom znanju. Posljedica je da političari i politika gube svoju vjerodostojnost jer postaju klaunovski smiješni. Zaboravljaju da je njihova prva zadaća borba za istinu i društvenu pravednost, pa čak i uz rizik da koji put zbog nepotpune ili pogrješne informacije donesu pogrješnu odluku. Zato valja podsjetiti na staru rimsku izreku: »Erare humanum est« (ljudski je griješiti). Priznavanjem pogrješke ne gubi se vjerodostojnost ni ugled, a ni autoritet.
Građani su svjesni da se svi ne mogu baviti politikom pa zato očekuju od političara da politika u svojem djelovanju postane jasna tako da utječe na pošteno i pravedno formiranje stajališta i načina postupanja u političkom i gospodarskom životu, bez vrijeđanja i omalovažavanja.
Analizirajući međusobni stil obraćanja političara, kao i stil obraćanja javnosti, građani ne prihvaćaju razne varijante prijetnji kao »država će propasti ako…«, »mislite na budućnost svoje djece« i sl., pa ja zato i uspio referendum »67 je previše«, kojim je zaustavljena mirovinska reforma koja se svodila samo na povećanje starosne granice za umirovljenje.
Građani od politike očekuju stvaranje takve države u kojoj će ljudi voljeti svoju zemlju, koja im jamči sva civilizirana i građanska pravila ponašanja, uređena pravednim zakonima i kontrolirana pravilima morala.
Ako se državu pokušava voditi prijetnjama visokih kazni i strahom (primjer: »država će propasti ako…«), tada takav strah kao svaki drugi postaje neugodan osjećaj, koji izaziva neku vrstu mržnje, ali i agresivnost. Što je najgore, takva agresivnost može biti i pasivna, a to se očituje bijegom iz takve države u emigraciju. Takva ponašanja postaju posljedica tzv. »grijeha struktura«.
Nadovezujući se na to i polazeći od činjenice da je grijeh uvijek osobni čin pojedinca, ipak se grijeh može očitovati i kao skupno sudjelovanje u, nazovimo ga tako, »društvenom grijehu« protiv općega dobra većine. Zato političari kao pojedinci koji djeluju pojedinačno, ali i skupno kao članovi parlamenta ili drugih struktura vlasti, donoseći zakone ili pojedine odluke koje su u protivnosti s općim dobrom većine građana ili suprotne načelima pravednosti, čine, moglo bi se reći, dvostruki grijeh, jedan kao pojedinci, a drugi kao članovi kolektiviteta. Glede »grijeha kolektiviteta« političari se ne mogu izmotavati da su djelovali samo kao članovi kolektiviteta, a zbog tobožnjih grupnih i viših interesa vlasti, naroda, države ili domovine. Kada bi se prihvatila takva opravdanja, političari bi pristajali da djeluju kao dio »krda«, a to nije primjereno ni za jednu ljudsku zajednicu.
Današnja hrvatska politička struktura mora postati svjesna činjenice da su njihove međusobne nesloge i brojne nelogične koalicije zapravo kriza njihove politike, koja određuje sve ostale politike koje prate život.
