Izvješća iz Pounja nakon oslobođenja od Turaka, koje se zbilo krajem 17. st., još g. 1705., 1720. i 1736. bilježe da je dvoranska crkva sv. Marije Magdalene obitelj Zrinski u Zrinu u ruševnu stanju. Njezina je obnova u baroknom stilu započela nešto prije g. 1752. Te se godine spominje zagrebački slikar Ivan Matjavecz, koji izvodi u njoj slikarske radove. U vrijeme Zrinskih to je bila kasnogotička crkva kvalitetno građena tesanim kamenom i velikih dimenzija, kakva i priliči moći i ugledu utjecajne hrvatske plemićke obitelji. Ona je jednobrodna s poligonalnim svetištem ojačanim kontraforima između kojih su tri biforna prozora. U svetištu i sakristiji uz južni je zid bio križno-rebrast svod. U lađi crkve svod je bio natkriven drvenim tabulatom. Na južnom su zidu bila vrata, koja su kasnije zamijenjena prozorom, koji je simetričan prozoru na sjevernom zidu. Nakon barokizacije crkva je donekle izmijenila izgled. Uklonjena je sakristija, a tijekom 18. st. izgrađeno je pjevalište na stupovima iznad zapadnoga ulaza. Arheološkim istraživanjima locirana su dva oltara na trijumfalnom zidu, kao i osnova glavnoga oltara u svetištu. Prema visini trijumfalnoga luka smatra se da su oltari bili veće visine. Na pročelje crkve, s rozetom iznad ulaza, dodan je šesterostran zvonik. On je zabilježen na najstarijoj poznatoj fotografiji crkve iz g. 1901. Uz južni su zid pronađeni ostatci obiteljske grobnice u kojoj je bio pokopan i Nikola III. Na vrhu južnoga zida nalazi se okulus, a pod u crkvi bio je popločen.
Revitalizacijom crkve sv. Marije Magdalene, utvrđenoga grada Zrina, župne crkve Našašća sv. Križa i ruševina herojskoga grada Gvozdanskoga te otkrivanjem franjevačkoga samostana u Zrinu i drugih objekata povezanih s povijesno istaknutom hrvatskom porodicom Zrinski ispravio bi se zanemaren dug prema doprinosu Zrinskih hrvatskoj povijesti. Stradanja toga područja od vremena Turaka te Drugoga svjetskoga i Domovinskoga rata nadilaze pojam pijeteta i zahtijevaju najveću moguću nacionalnu brigu.
