Svetošću, vrlinom današnjice kojoj svaki kršćanin treba težiti, bavimo se u ovom broju naše rubrike »Mladi mladima« koji stoji pred vama. Svetost je težnja koja nas priprema za vječni život. Često mislimo da svetcima postaju samo odabrani ljudi pa nas to priječi da težimo vrijednostima koje će nas još više približiti Bogu. A zapravo bismo trebali postupati i živjeti drugačije, s ustrajnim pouzdanjem u Boga usprkos svim problemima, njegovati i živjeti poniznost i osjetljivost za najpotrebitije, prihvaćati trpljenje i smjerno nositi svoj i tuđi križ, prepoznajući u svemu tome mnoge odlike naših proglašenih, a i neproglašenih svetica i svetaca. U ovom vam broju donosimo kratki životopis onoga tko nama mladima može biti uzor baš u današnjici – a to je »svetac digitalnoga doba« – blaženi Karlo Acutis. Tekstom o njemu htjeli smo vas podsjetiti što nas sve skupa taj talijanski tinejdžer može naučiti o životu s Bogom.
Ono što nam je na srcu željeli smo vam poručiti u svim tekstovima, a to je da svetost nije samo neka teološka i apstraktna tema, nego je nešto nama blisko i nešto što svatko može ostvariti u malim svakodnevnim stvarima, samo treba naći načina. Vjerujemo da nam je svima jasno da svoj život možemo učiniti što sličnijim Božjemu, ali smo isto tako svjesni da nam je ponekad teško odvojiti se od onoga svjetovnoga što nas veže ovdje na zemlji. No na prvom bi nam mjestu uvijek morala biti briga za našu dušu, a to se može postići tako što ćemo živjeti prema evanđeoskim riječima i prema njima se ravnati u životu.
Svi sveti blagdan je kada se prisjećamo svih poznatih nam i nepoznatih svetaca koji su dali svoj život za Krista i širenje njegove riječi. Dan poslije Svih svetih slavimo Dušni dan kada obilazeći grobove naših pokojnih molimo za njihove duše i njihov zagovor za nas kod Gospodina. Ujedinjujući razmišljanja o ovoj našoj putujućoj Crkvi na ovom svijetu i nebeskoj Crkvi i nebeskom Jeruzalemu koji i nas čekaju na kraju našega ovozemaljskoga puta, razmislimo i o zagrobnom životu i o onome što nam o uskrsnuću govori i na što nas potiče naša vjera – na život u svetosti koji će nas dovesti u vječni život.
Prvoga studenoga slavimo blagdan Svih svetih koji nas poziva na – svetost. Zvuči veoma jednostavno i banalno te bismo na prvu mogli pomisliti da nikad ne možemo biti poput onih koji su prošli proces beatifikacije i kanonizacije te ih danas slavimo kao svetce. U mnogo slučajeva zaboravljamo da postoje oni koji su svojim životom utabali put svetosti, a pomalo su prošli »ispod radara«. No to je bilo samo u ovozemaljskom životu jer Bogu ništa ne promiče te u nebeskom Jeruzalemu ubiru darove plodonosnoga života.
Poimence ne znamo sve koji su umrli na glasu svetosti, ali dobro ćemo znati tko su oni kad i mi stupimo u vječnost. Ali na nama je da se svakodnevno sjetimo da smo i mi pozvani slijediti taj put. Jer naše putovanje ne završava ovozemaljskim životom, nego nas vodi prema Bogu koji jako dobro zna jesmo li mi sveti, bez obzira na to jesmo li prošli proces kanonizacije te jesu li ljudi odlučili da je netko svet. Lijepo je ostaviti trag – mnogi su ga ostavili, ali nekih se i ne sjećamo po dobru.
No nekih se ne sjećamo uopće. Jer otišli su mirno, tiho, ali na glasu svetosti. Ispunili su svoje ovozemaljsko poslanje i ostavili su trag. Neki svetci nisu bili poznati za života, ali su zlatnim slovima upisani u svjetsku povijest nakon što se saznalo kakvim su životom živjeli. A na nama je da krenemo putom koji će nas odvesti do cilja, a to je da jednom budemo kraj svih svetih – poznatih i nepoznatih, kraj Gospodina u životu vječnom. Jer mnogi su svetci koji nikad ne će dobiti svoj prefiks na zemlji, ali su ponosno i ustrajno stigli do vječnoga odredišta.
Čovjek je duhovno biće obdareno dušom i tijelom. Duh i duša osobito su teško shvatljivi koncepti i apstraktni pojmovi. Međutim, razumijevanje njihove uloge potiče nas na prepoznavanje važnosti usklađivanja našega djelovanja s načelima duha i duše. Svaka je osoba tjelesno, duševno i duhovno biće, a uravnotežen razvoj na svim trima područjima veoma je važan za dostizanje zrelosti cijeloga bića.
Čovjeka je Bog stvorio da bude duhovno biće poput njega. Svaka je ljudska osoba stvorena na sliku Božju te smo zbog toga i tjelesna i duhovna bića. Naše su odluke, djelovanja i ponašanje rezultat suradnje duha, duše i tijela. Ti su elementi ljudskoga bića nerazdvojivi. Međutim, davanje prednosti načelima i željama duha važnije je od ispunjenja tjelesnih užitaka. Samo posjedovanje besmrtne duše omogućuje čovjeku nadilaženje materijalnoga svijeta i sprema ga na život vječni. Duh je najdublji dio čovjeka, on ljudskomu biću daje vječnost. Dakle, duh ne prestaje živjeti ni nakon tjelesne smrti. Ljudski duh je čovjek, ono što mi zaista jesmo. Zahvaljujući razvoju medicine, često se susrećemo sa slučajevima u kojima se čovjeku može vratiti većina funkcija tijela, ali jednom kad duša napusti ljudsko tijelo, ono gubi sve životne funkcije. Bez duše nema života. Bog je stvorio dušu koja oživljava ljudsko tijelo.
Duh, duša i tijelo dijelovi su čovjekova bića koji su međusobno povezani unatoč njihovoj raznolikosti. Prisutnost tih triju dimenzija čini čovjeka slikom Božjom. Razumijevanje odnosa duha, duše i tijela u našem biću poziva nas na shvaćanje uloge svake od tih dimenzija. Trebamo težiti tomu da cijelo svoje biće sačuvamo čistim. Vodeći se načelima i željama duha i duše te ograničavajući potrebu za tjelesnim užitcima, taj cilj možemo i ostvariti – sve do svetosti života.
Nerijetko se možemo naći u situaciji da ne znamo objasniti razliku između Svih svetih i Dušnoga dana. Ipak, kao pravi kršćani zapravo nikada ne bismo smjeli zanemariti njihovu razliku i važnost u Katoličkoj Crkvi.
Svake godine 1. studenoga slavimo svetkovinu Svih svetih. Ta se svetkovina ispočetka odnosila na spomen mučenika, tj. onih koji su svoj život položili za Isusa, ali budući da ne znamo imena svih osoba koje su umrle na glasu svetosti, Crkva je taj dan odredila danom zajedničke molitve za sve poznate i nepoznate svetce, koji su svojim ovozemaljskim životom ostvarili ideal kršćanskoga života, zbog čega su njihove duše ušle u raj. To ne znači da su svetci u ovozemaljskom životu bili savršeni i bez grijeha. Na taj način Crkva kršćane poziva na svetost i ostvarivanje punine ljudskosti kako bismo na primjeru svetaca učili i živjeli ono što nam je u Svetom pismu ostavljeno. Svetce trebamo smatrati najvećim uzorima i nadahnućem u našem življenju kršćanskim životom, koji nam osvjetljavaju put u raj, a samo s Kristom svatko od nas jednoga dana može postati svet.
Nakon svetkovine Svih svetih 2. studenoga slavimo Dušni dan prisjećajući se svih naših dragih znanih nam i neznanih pokojnika. Taj dan Crkva je odredila danom molitve za duše svih pokojnika u čistilištu. Dušni dan naziva se i Danom svih vjernih mrtvih. Moleći za duše dragih nam pokojnika, vjerujemo da će oni svojim ulaskom u Božje kraljevstvo postati naši zagovornici, ali i da će oni moliti za nas kako bismo i mi jednoga dana mogli postati dio kraljevstva Božjega. Kršćani bi na taj dan trebali odlaziti na grobove pokojnika, za njih zapaliti svijeće, sudjelovati na misi kako bi se u svojim molitvama povezali s pokojnicima i za njih molili Božje milosrđe. Nažalost, često se iz praktičnih razloga to ne radi na Dušni dan, nego na blagdan Svih svetih. Za molitvu uvijek trebamo pronaći vremena, ali nikada ne bismo smjeli zanemariti razlike Svih svetih i Dušnoga dana te njihovo značenje i važnost u Katoličkoj Crkvi.
Ljudska znatiželja i potreba za preispitivanjem postojanja »više sile« i postojanja nastavka života nakon kraja ovozemaljskoga života prisutna je od najranijih početaka ljudskih civilizacija. Posebno je zanimljivo promatrati različite poglede na zagrobni život koje nam otkrivaju brojni povijesni i arheološki izvori, a zaista je zanimljivo da nam oni otkrivaju da gotovo svaka kultura ima neku vrstu pogleda na zagrobni život.
One veće civilizacije orijentirane mnogobožačkim teorijama obiluju i umjetničkim prikazima prelaska u »život nakon života«, a jedna značajna razlika koju možemo zamijetiti je odnos prema ovozemaljskom tijelu i njegovu (ne)prelasku u zagrobni život. Iako je kod mnogih vrlo starih mnogobožačkih teorija tijelo moralo biti pripremljeno specifičnim obredima i ritualima kako bi prešlo u drugi svijet ili omogućilo duši da prijeđe u drugi svijet, takva praksa nije nužno nestala. I »modernije« mnogobožačke teorije obilovale su time – primjerice one nordijske, u kojima se isticalo da je tijelo moralo biti spaljeno slijedeći određene obrede kako bi bila postignuta »vrijedna« smrt. Zanimljiva je i nužnost ispunjenih »kriterija« potrebnih za ulazak u zagrobni život – spomenute nordijske mnogobožačke teorije dijelile su umrle na one koji su poginuli »slavno«, to jest u borbi, s čašću ili su časno živjeli, od onih koji su umrli nečasno te nisu išli na isto zagrobno mjesto. Jednake principe odabira pokazuju i drugi povijesni nalazi starijih pristupa.
Tranzicija fizičkoga tijela u zagrobni život također je detalj koji vrijedi istaknuti – mnogobožačke religije nemaju jedinstven pogled na uskrsnuće ili prelazak fizičkoga tijela u vječnost. U nekim teorijama tijelo se obnavlja, u drugima nastaje kao potpuno novo, a u trećima prelazi sa svim tjelesnim manama ovoga svijeta. Upravo se po tome razlikuju od nas kršćana koji vjerujemo – i tu vjeru izražavamo u molitvi – u »u uskrsnuće tijela i život vječni«.
Posjeti posljednjim počivalištima naših najmilijih postali su uobičajena rutina uoči blagdana Svih svetih. O tome svjedoče i gužve na grobljima diljem Lijepe Naše, ali vidljivo je da često ni sami kršćani ne znaju što je blagdan Svih svetih, zašto je uspostavljen i na što nas Crkva tim danom u godini poziva.
Službeno crkveno učenje tvrdi da se toga dana prisjećamo svih koji su proglašeni svetima, kao i onih koji nisu službeno kanonizirani, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskoga života. Takvih je »neznanih junaka« mnogo pa se upravo na taj dan slave svi poznati i nepoznati svetci i blaženici. Riječ je, dakle, o mnoštvu malih ljudi koji su tijekom svoga života krotko, ponizno i u tišini ostvarivali svoje svakodnevne obveze u skladu s kršćanskim duhom. Oni su dokaz da smo na svetost pozvani svi i da to nije neostvariv ideal jer često se odaje dojam da je sveto nešto što je običnim ljudima nedokučivo i nedohvatljivo, a svetost je ustvari obveza kojoj svatko od nas mora težiti. Svetci su također bili ljudi poput nas koji su imali životne poteškoće, često su padali i plakali, ali obilježava ih jedna vrlo važna stvar. Usprkos svim životnim problemima, neshvaćanju okoline, pa čak i društvenomu odbacivanju, svetci su blagi i milosrdni, u potpunosti se ufaju u Boga i znaju da samo od njega mogu dobiti rješenje svojih problema. Životna misao vodilja svetih ljudi poznata je biblijska pouka: »Jer sudom koji sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se« (Lk 6, 37).
Čudo, stoga, nije samo hodati po vodi ili umnažati kruhove, nego je čudo i mirno, čiste savjesti i srca kročiti stazom ovozemaljskoga života. Započnimo već danas raditi na svojoj svetosti i potrudimo se da se jednoga dana, kada se preselimo k Spasitelju, i naši bližnji mogu prisjetiti te za nas reći: »Dobar je boj bio, trku završio, a vjeru sačuvao.« U tome se krije sva bit toga velikoga blagdana.
Biti svet u današnjem suvremenom društvu čini nam se možda dalekim i nemogućim jer mislimo da je uza sva događanja i ljude oko nas teško biti svetim. No te i slične isprike ne stoje, a dokaz nam je novi mladi blaženik, Talijan Karlo Acutis. Sličnost Karla Acutisa s našim životima i njegovo odrastanje u svijetu u kojem mi danas živimo potvrda nam je da je Bogu sve moguće.
Bl. Karlo bio je talijanski tinejdžer koji je većinu svoga života proveo u Milanu, premda se rodio u Londonu. Bio je vrlo vješt u kompjutorskom programiranju i vedra duha kročio je kroz svijet i slavio Gospodina. On je svakodnevnom euharistijom, odlaskom na misu, klanjanjem pred Presvetim i molitvom krunice odmalena gradio svoj odnos s Bogom te nam postao primjerom istinske ljubavi prema Kristu i euharistiji. »Euharistija – moja autocesta za nebo« knjiga je o životu mladoga Karla, a naslovom se može opisati i obuhvatiti cijeli njegov život.
Tako je blaženi Karlo izradio internetsku stranicu preko koje je objavljivao čuda euharistije iz cijeloga svijeta, a svoje dvije ljubavi – računalo i euharistiju – spojio je kako bi ljude približio Bogu.
Sa samo 15 godina, 2006. godine, izgubio je bitku s leukemijom, ali je već na zemlji dobio brojne bitke koje su spasile živote i inspirirale brojne ljude. Jedan od tih života je i razlog zašto je proglašen blaženim. Naime, brazilski dječak Mattheus Vianna rođen je s poremećajem u radu gušterače. Zbog tih je problema Mattheus trpio brojne bolove i puno je povraćao, sve do 12. listopada 2013., kada je Mattheus prije nego što će dotaknuti sliku Karla Acutisa, izrekao sljedeću molitvu: »Želim prestati toliko povraćati.« Od toga trenutka Mattheus je ozdravio te je mogao jesti svu hranu koju do tada zbog svog poremećaja nije mogao probaviti. Mattheusovi liječnici bili su zbunjeni novim nalazima koji su upućivali na njegovo ozdravljenje, ozdravljenje koje spada u kategoriju božanskoga čuda i koje znanost kao takva ne može objasniti. Kako je sam bl. Karlo njegovao pobožnost prema sv. Franji Asiškomu, blaženim je proglašen baš u Asizu 12. listopada 2020.
Mladi Karlo, običan i radostan mladić, ali i mladić koji je živio svetost, može nam biti primjer snage žive vjere; on, blaženik kojega je papa Franjo pohvalio ističući da je internet pretvorio u radost svijeta tako što ga je »pretvorio u sredstvo za prenošenje evanđelja, za prenošenje vrijednosti i ljepote«.
Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić, M. Zadravec
