Među piscima kojima je književno djelo prožeto kršćanskim duhom ističe se na osobit način Jakov Ivaštinović.
Rođen je u Borovcu kod Rajića u zapadnoj Slavoniji 21. listopada 1919. Državnu realnu gimnaziju završio je u Novoj Gradiški 1939., a nakon toga upisao je Visoku ekonomsko-komercijalnu školu u Zagrebu, no uskoro je prešao na studij »narodne književnosti i jezika« na Filozofskom fakultetu. Do 1942. služio je u Domobranskoj pješačkoj pukovniji u Sisku, zatim je kratko studirao u Bratislavi. Nakon ulaska partizana u Zagreb zarobljen je i prošao je svoj križni put do Celja. U posljednji ga je čas od strijeljanja spasio neki znanac, pa je opet krenuo na križni put – do Uskoplja. O tome je ostavio više književnih svjedočanstva, uz ostalo u pjesmi »Križni put« iz 1945., koju završava: »Sretan je / tko je od smrti daleko. / A takvih u Hrvatskoj nema.« Nakon povratka u rodno selo uhićen je i zatvoren u Okučanima. Uspio je diplomirati 1947., no ponovno je uhićen i držan u zatvoru bez suđenja gotovo godinu dana. Zatim je radio na više škola i odgojnih zavoda, a radni je vijek završio 1981. kao ravnatelj Građevinskoga školskoga centra u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 2. studenoga 1994.
Pjesme, novele, pripovijesti, eseje, putopise, prikaze i kritike objavljivao je u brojnim međuratnim i poratnim listovima. Mnogo je toga stoga ostalo u rukopisu. Uredio je i predgovorom popratio omanju antologiju hrvatskoga rodoljubnoga pjesništva »Domovini« (1941.), sastavio udžbenik »Književnost s osnovama estetskoga i jezičnoga obrazovanja«, a posmrtno su mu izišle izabrane pjesme i novela »Tragovi« te putopis »Hrvatskom uzduž i poprijeko«.
Bio je protiv podjela književnika na lijeve i desne – smatrao je da postoje samo dobri i loši pisci. No premda zagovornik estetičke slobode, isticao je: »Ne smije se odobravati moralno i etičko raspadanje društva.« Lirika mu je tadijanovićevski toplo narativna. Na poseban način aktualna je i danas njegova izvrsna pjesma »U Hrvatskoj treba ostati« (1945.): »Život je svagdje. / Ali najviše ga ima u razbijenoj Hrvatskoj. // Ovdje treba ostati, jesti svoj teški kruh, / piti svoju gorku vodu / i pobijediti poraz. Kolijevke / i ljudske ruke / daju joj snagu. // Svaki odlazak je nova smrt / za Hrvatsku / i onda kad život znači.« (L)
