Jedan od najplodnijih pisaca hrvatske duhovne i kulturne povijesti Bosne i Hercegovine bio je franjevac Julijan Jelenić.
Rođen je u Riječanima kod Modriče 29. kolovoza 1877. Nakon osnovne škole pohađao je pet godina Franjevačku gimnaziju u Gučoj Gori. U Franjevački red stupio je u Fojnici. Filozofsko-teološki studij pohađao je 1899. – 1901. u Kraljevoj Sutjesci i 1901. – 1905. u Budimpešti, gdje je položio rigoroze iz biblijskih znanosti 1904., bogoslovnih studija 1906., pastoralne i moralne teologije 1907. i bogoslovlja 1908. Te je godine i doktorirao tezom o bosanskim patarenima. Za svećenika je zaređen 1903., a od 1905. predavao je na Franjevačkoj bogosloviji u Livnu te od 1909. u Sarajevu. Godine 1919. postao je profesor na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je umro relativno mlad, u 54. godini, 5. kolovoza 1931. Pokopan je u Visokom.
Izvanredne radne energije, marljiv i uporan, od mladih dana posvećivao se povijesnim pitanjima, s osobitim zanimanjem za kulturu, već u novicijatu objavivši 1899. prvu raspravu – o djelovanju bosanskih franjevaca u Bugarskoj. Surađivao je u brojnim novinama i časopisima kao što su »Franjevački glasnik«, »Serafinski perivoj«, »Naša misao«, »Franjevački vjesnik«, »Osvit«, »Prosvjeta«, »Hrvatski dnevnik«, »Školski vjesnik«, kalendar »Napredak«, »Hrvatska«, »Bullettino di archeologia e storia dalmata«, »Luč«, »Obzor«, »Hrvatska narodna zajednica«, »Nastavni vjesnik«, »Novine«, »Narodne starine«, »Katolički list«, »Ljetopis JAZU«, »Vedre hrvatske duše« odnosno »Hrvatska duša«, »Bogoslovska smotra«, »Croatia sacra«, »Nova revija«, »Kršćanska škola« te u edicijama »Narodna enciklopedija« i »Znameniti i zaslužni Hrvati«. Među više od 300 članaka pozornost privlači nekoliko naslova koji pokazuju širinu njegova zanimanja: »Križarske vojne protiv bosanskih patarena«, »Kulturni preporod bosanskih i hercegovačkih Hrvata«, »Habzburgovci i franjevci Bosne i Hercegovine«, »O utjecaju hrvatskog narodnog preporoda na Hrvate u Bosni i Hercegovini«, »Razvoj analfabetskih tečajeva u Bosni«, »Problem dolaska franjevaca u Bosnu i osnutak Bosanske vikarije«, »Latinske škole Bosne Srebreničke«, »Iz prošlosti bosansko-hercegovačkih glagoljaša«, »Problem imena Bosna«…
Najvažnija su mu djela »Kultura i bosanski franjevci« 1912. – 1915. i nedovršena »Povijest Hristove Crkve« u tri sveska 1921., 1924. i 1928. U »Glasniku Zemaljskog muzeja u BiH« priredio je i tiskao »Izvore za povijest kulturnoga rada bosanskih franjevaca« 1912. – 1913., »Ljetopis fra Nikole Lašvanina« 1914. – 1915. i »Necrologium Bosnae Argentinae« 1917., a u »Starinama« 1918. »Spomenici kulturnoga rada bosanskih franjevaca (1437-1878)«. Kao posebni otisci objavljeni su »Ljetopis franjevačkog samostana u Kreševu« 1917., »Dva ljetopisa Bosne Srebrene« 1918. i »Ljetopis franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci« 1923. – 1927.
U rukopisu je ostavio više radova; dovršeni su »Ljetopis fra Andrije Šipračića, zvanog Dubočanina«, četvrti svezak »Povijesti Hristove Crkve« i »Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke« (drugi dio), a nedovršeni treći svezak djela »Kultura i bosanski franjevci«, drugi svezak »Bio-bibliografije franjevaca Bosne Srebreničke« te »Postanak i razvoj franjevačkih bogoslovnih studija«. Bio je urednik časopisa »Serafinskoga perivoja« 1908. – 1913. i »Naše misli« 1914. – 1916., potpredsjednik Hrvatske bogoslovne akademije i dopisni član JAZU-a, a više godina direktor (rektor) Franjevačke bogoslovije u Sarajevu te dvaput dekan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu. Politički aktivan, u početku proaustrijski orijentiran, vidio je Habsburšku Monarhiju kao okvir za BiH ujedinjenu s Hrvatskom, a poslije se priklonio jugoslavenskoj opciji.
Kapitalno je svakako djelo »Kultura i bosanski franjevci«, ponovno tiskano 1990. u Sarajevu. Razdijelio je djelovanje franjevaca na tri razdoblja: od početka do propasti bosanskoga kraljevstva, od 1463. do 1780. (tj. do Josipa II.) i otada do austrijske okupacije (1878.). »U svakom razdoblju on je najprije prikazao razvoj franjevačke bosanske zajednice a onda kulturno djelovanje franjevaca na području vjerskom, političkom, socijalnom, školskom, te u raznim znanostima i umjetnostima: teologiji, filozofiji, pravu, povijesti i zemljopisu, jezikoslovlju, govorništvu, lijepoj književnosti, likovnim umjetnostima i arhitekturi, glazbi, liječništvu i skupljanju narodnih umotvorina. (…) Druga je velika odlika njegova djela poštena i savjesna upotreba gradiva. (…) Napokon, njegov jedri i jezgroviti jezik, koji bez uvijanja, jasno i otvoreno kaže što pisac misli, čini da je i danas čitanje toga djela prijatno osvježenje nakon mnogih blijedih i zakučastih izlaganja brojnih novijih pisaca. Taj muževni govor, bez nepotrebnih tuđica, privlači ljude danas vjerojatno i više nego što je to činio nekoć u doba prvog objavljivanja« (I. Gavran).
Svakako, bio je »neutrudivi glasnik slave i kulture Bosne Srebreničke, vjerni i zanosni u ljubavi poklonik njezin« (A. Živković).
