Početkom rujna proširila se svijetom vijest da je irski nastavnik Enoch Burke uhićen i zatvoren nakon što je odbio pokoriti se nalogu svojega ravnatelja i upotrijebiti neutralnu zamjenicu »oni« (eng. they) u obraćanju učeniku koji je u procesu »promjene roda«. Portali zaduženi za ispravljanje dezinformacija brzo su reagirali s objašnjenjem da nije uporaba neprimjerene zamjenice razlog uhićenja, nego nepoštovanje suda (prof. Burke je, unatoč suspenziji, došao na posao). Obveza oslovljavanja preferiranim zamjenicama nije de iure propisana ni jednim zakonom u Irskoj, ali ravnatelj škole smatrao ju je normom. Proceduralna razlika ipak ne mijenja meritum slučaja.
Burke, evangelički kršćanin, nastavnik je povijesti i politike. Na sudu je izjavio: »Danas sam ovdje jer ne ću nazvati dječaka djevojčicom. Transseksualizam je protiv moje kršćanske vjere. Protivan je Svetomu pismu, etosu Irske evangeličke Crkve i škole u kojoj radim.« Tijekom razvoja slučaja više medija prikazivalo je Burkea i njegovu cijelu obitelj kao »kontroverzne«, praktički problematične bundžije. Ta pomalo antigonska situacija ne potiče samo na promišljanje o teroru političke korektnosti i novim ideologijama suvremenoga doba, nego i na mnogo dublja biologijska, bioetička, filozofska i teološka pitanja. Je li držanje objektivnosti muškoga i ženskoga identiteta kao stalne odrednice osobe (isključivo) kršćanska ideja? Je li pitanje spornih zamjenica stvar vjere? Može li čovjek definirati sebe isključivo s obzirom na vlastiti doživljaj sebe? Ima li poslodavac ili država pravo tražiti od zaposlenika da neku osobu oslovljava »rodno neutralnom« zamjenicom, prema njezinu zahtjevu?
Rečenica s prvih stranica Biblije: »Na sliku svoju stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih« govori o Božjem naumu, ali i o ljudskom iskustvu. Papa Ivan Pavao II. u svojoj »Teologiji tijela«, ciklusu homilija kojemu je prethodio dug rad s ljudima, polazi od fenomena tijela. Tijelo je nerazdvojivo od duše i duha; čovjek je utjelovljena osoba. Tijelo samom svojom formom i konstitucijom govori nešto o osobi: ono je slika Božja jer upućuje na odnos, na Drugoga. Tijelo ima supružničko značenje, osmišljeno je za odnos; osoba sebe spoznaje jedino kroz odnos s drugim. Ta duhovna istina svoju potvrdu pronalazi u biologiji: binarnost muško/žensko ne donosi samo plodnost i kombinatoriku nasljedne upute, nego i kreativnu napetost između suprotnih spolova koja se izražava u magnetizmu ljubavi, roditeljstvu, radu, umjetnosti.
Upućenost tijela na Drugoga otkriva još nešto; izlazeći iz samoće samodostatnosti, tek sebedarjem čovjek može spoznati i ostvariti sebe.
Papa Benedikt XVI. nastavio je razvijati učenje o spolnosti i braku, a papa Franjo u ožujku 2019. u Loretu je mladima poručio da je »Božji plan obitelj utemeljena na braku muškarca i žene« i da »u osjetljivoj situaciji današnjega svijeta obitelj ima ključnu važnost i misiju«.
Pomalo je bizarno što je upravo u Irskoj, donedavno jednoj od »najkatoličkijih« (samim time i najkršćanskijih) zemalja Europe, nastavnik škole u Westmeathu, kojoj je suosnivač protestantska Irska Crkva, kažnjen zato što je odlučio oprijeti se novogovoru koji se kosi s njegovim kršćanskim uvjerenjima. Situacija je orvelovska; pođe li vladajućima za rukom promijeniti jezik, promijenit će i misao ljudi, a time smanjiti i mogućnost »misaonoga zločina« koji se kažnjava. Opravdanje te prakse plemenita je namjera da se mlade oslovljava onako kako oni žele i time im se pomogne da se osjećaju bolje i da im tranzicija kroz koju prolaze bude olakšana. Međutim, pritom je cijena zanijekati činjenice.
Biološka je činjenica da je spol – žensko ili muško – genetski određen stvaranjem nove kromosomske garniture, ubrzo nakon oplodnje. Anatomija kasnije samo potvrđuje tu izvornu određenost. Fenomen osoba koje se osjećaju drukčije i priželjkuju da su ono drugo znanost naziva rodnom disforijom. Zanimljivo, potraži li se taj pojam na Wikipediji, naći će se da »sloboda izražavanja rodnog identiteta uključuje pravo na rodnu nejasnost i rodnu kontradikciju«. Biologija, međutim, nije nejasna. Spominjanje kontradikcije upućuje na proturječje između stvarnosti i osobnoga doživljaja. Da bi se tomu doskočilo, neke zemlje predviđaju davanje djeci i mladima hormonskih blokatora puberteta, koji mogu nepovratno negativno utjecati na zdravlje i identitet, a neke ih zabranjuju. Osim što se u vezi s tim postavlja pitanje pravednosti takve prakse, problem pravednosti možda je najviše došao do izražaja kod »transrodnih osoba« u športu, primjerice kada je 2015. Fallon Fox nokautirao borkinju Tamikku Brents, što je rezultiralo teškim ozljedama, uključujući frakturu lubanje. Pitanje koje posebno ističe slučaj Enocha Burkea nije samo kako adekvatno pomoći osobama s rodnom disforijom – to pitanje zaslužuje zaseban članak – nego koja prava imaju osobe koje se odbijaju pokoriti translingivstičkim odredbama.
Ostajući pri zdravu razumu i/ili vjeri u Boga stvoritelja, otkriva se da znanost i kršćanska vjera (kao i druge religije) složno inzistiraju na naravi. Mogući su hormonski i kirurški zahvati u tijelo, no spol određen kromosomima i dalje je upisan u svaku stanicu tijela. Ideja da bi svatko trebao moći definirati svoj rod neovisno o datostima, i da je to dobro, otkriva crne scenarije nespojive s kršćanskim i općeljudskim vrijednostima. Što je s pravom na izražavanje onih koji ne prihvate (trans)rodnu ideologiju? Jesu li oni obvezni oslovljavati druge građane kako oni to žele? Ako i Svjetska zdravstvena organizacija kaže da »spol nije ograničen na muškarce i žene« kako stoji u nacrtu priručnika iz kolovoza, potiskujući dosadašnje nazivanje »muško i žensko« – mijenja li to činjenicu da je vrsta homo sapiens doista spolno binarna? Kritičari takvih izvrtanja zbilje jezikom ističu da će osobito žene izvući kraći kraj brisanjem istine o njihovoj specifičnosti spram muškaraca. Enoch Burke pridružio se nizu hrabrih ljudi koji su odbili ustvrditi da je car gol. Nije to nikako usamljen slučaj; prethodila mu je priča bivše finske ministrice vanjskih poslova Paivi Räsänen protiv koje je podignuta optužnica zbog »diskriminirajućih« kršćanskih stajališta.
U pozadini opisanih događanja liberalna je etička maksima koja kaže da čovjek ima pravo činiti što želi sve dok time ne šteti drugima, kao i da je lijepo ophoditi se s drugima onako kako oni priželjkuju. Ograničenje te maksime sastoji se u tome što su pojedinci s drugima najtješnje povezani; budući da žive u zajednici, njihov identitet ne ovisi samo o tome kako sebe doživljavaju, nego i kako ih drugi doživljavaju.
Zahtjev države da svatko svakoga oslovljava zamjenicama koje ta osoba preferira, s obzirom na svoje osjećaje, vodi u totalitarnu kontrolu u kojoj će osjećaji i želje jednih biti nametani drugima. Kaos dezorijentacije mladih pojedinaca, čiji identitet još nije formiran, jasno se nazire. Kristova zapovijed učenicima da ljube jedni druge, radikalno kao što je on primjerom pokazao, nipošto ne implicira da pritom treba zanijekati razum i vjeru. Evanđelja predstavljaju Isusa iz Nazareta kao milosrdnoga, ali principijelnoga i beskompromisnoga u pitanjima moralne istine. Uzme li se svetopisamski tekst ozbiljno, Isus nije postmoderni tolerant koji bi svakomu priznao da je moguće biti sve što poželi. Naposljetku, prava je tolerancija moguća samo gdje postoji neslaganje. Voljeti ljude i biti za njihovo dobro ne znači odobriti sve što misle i čine.
»Fides quaerens intellectum« staro je načelo Crkve, još od prvih stoljeća. Objavljene istine svojim izvorom nadilaze ljudski razum, ali mu ne proturječe. Naprotiv, znanost potvrđuje ono što srcem spoznajemo vjerujući, smatrao je Pascal. Suvremeni kršćanin nije noj koji gura glavu u pijesak, neinformiran i nekritičan. Istinska znanost potvrđuje ono što ideologija nastoji zanijekati. Kad je norveški sociolog Herald Eia počeo sumnjati u neodogmu da su znatne razlike u izboru zanimanja muškaraca i žena u Norveškoj kulturno uvjetovane, zaputio se, među ostalim, u Cambridge, britanskomu kliničkomu psihologu i profesoru Simonu Baron-Cohenu. Cohen nije katolik (podatak je li uopće vjernik nije moguće pronaći na mreži), ali je odmah izjavio da su psihološke, ne samo anatomske, razlike između spolova biološki određene.
Postoje jezici u kojima nema gramatičke teorije roda, primjerice mađarski jezik. No u većini indoeuropskih jezika postoji kategorija roda, prirodnoga ili gramatičkoga. Američki izdavač rječnika Merriam-Webster proglasio je riječju godine 2019. »rodno neutralnu zamjenicu oni« rabljenu za osobe »koje se osjećaju nebinarno«. Objašnjenje uvrštavanja takve riječi u leksik glasi da se sve više ljudi identificira »nebinarnima«. Međutim, vodič pod naslovom »Rodno neutralan jezik u Europskom parlamentu« iz 2018. godine otkriva više: »Kako bi se izbjeglo upućivanje na rod, mogu se rabiti rodno neutralni nazivi, tj. riječi koje nisu rodno određene i upućuju općenito na osobe bez upućivanja na žene ili muškarce (chairman se zamjenjuje s chair ili s chairperson, policeman ili policewoman s police officer). Ta sklonost rodnoj neutralnosti dovela je do nestanka nekadašnjih ženskih oblika, pri čemu su nekadašnjim muškim oblikom sad obuhvaćena oba spola (npr. engl. actor umjesto actress).« Posljednja rečenica neizravno implicira ono na što mnogi upozoravaju, da se neutralizacijom gramatičkoga roda i, općenito, nastojanjem brisanja razlika između muškaraca i žena u ime jednakopravnosti briše postojanje ženskoga identiteta.
Prirodna različitost muškaraca i žena lijepa je, zanimljiva i izazovna. Povezanost društvenih rodnih uloga s biološkim spolom nikako ne implicira diskriminaciju i opresiju. Sloboda i pravo da se nastavnici učenicima obraćaju kao »on« i »ona«, a ne »oni« ili – primjerice – »ono« sloboda je da se kaže da su dva i dva četiri, Orwellovim jezikom rečeno. Zanijekati to pravo znači zanijekati čovjeku pravo ne samo da vjeruje u Stvoritelja, nego da misli i svoje misli naglas izražava. To je povrjeda ljudskoga dostojanstva, ovaj put u liku paradoksne usluge postmodernoga svijeta koji želi biti distopijski fantastičan – negacije slobode u ime slobode. Jesu li onda zamjenice muškoga i ženskoga roda – kršćanska ideja? Jasno razlikovanje muškoga i ženskoga spola nije (samo) kršćanska ideja, ono je znanstveno potvrđena činjenica i postavka koja pripada temeljima ljudskoga iskustva.
Marina Katinić Pleić
