Gradski trgovi okićeni božićnim drvcima i prostrane avenije urešene milijunima blještavih lampica. Obilne trpeze, obiteljska druženja i okupljanje prijatelja. U takvo univerzalno »ruho« u danima došašća i Božića »oblači« se i španjolska prijestolnica Madrid i njezini stanovnici. No daleko od buke i blještavila, u tihoj uličici u širem središtu grada, u domu jedne starice – Terese Belde Alberti – živi se istinska božićna radost. Pedesetak, a ponekad i šezdesetak članova obitelji Belda – Teresinih kćeri i sinova, unuka, praunuka i drugih rođaka – okuplja se u njezinu stanu na Badnju večer, »Noche buena«, kako to zovu Španjolci. Pripremaju se najbolja španjolska jela i slastice, piju najbolja vina. Pjeva se, svira, uprizoruju se i žive jaslice, u kojima se u uloge protagonista koji su bdjeli nad betlehemskim jaslicama uključuju svi dobni uzrasti, od najmlađih do najstarijih. Jasno, nezaobilazni je dio te večeri i misa polnoćka, nakon koje se radosna skupina vraća u bakin stan i nastavlja sa slavljem. Darovi se tek razmjenjuju na Sveta Tri kralja, ali ne pod božićnim drvcem, nego u cipelama, običaj koji je nalik »posjetima« sv. Nikole djeci u Hrvatskoj.
»Glasnogovornik« kršćanskih vrjednota kakav se traži i danas
Baka Teresa Belda Alberti rodila je 11 djece. »Investicija« u život vraća joj se kao višestruk blagoslov u danima starosti, u kojoj je već dobrano zagazila u deseto desetljeće života. Jedan njezin unuk trenutačno živi i radi u Zagrebu i bio je »veza« preko koje je i Glas Koncila dobio povlasticu da upozna ne samo božićne običaje obitelji Belda, njezinu posebnu otvorenost životu, nego i nesvakidašnju biografiju bake Terese.
Ona je, naime, osim dara mnogočlane obitelji, posebna i po još jednom blagoslovu. Njezin je otac blaženik Katoličke Crkve! A za života je prijateljevala i s jednom katoličkom sveticom!
Otac Terese Belde Alberti je bl. Luis Belda Soriano de Montoya. »U vrijeme Španjolskoga građanskoga rata, 1936. godine u Almeriji, mojega su oca ubili komunisti kao istaknutoga katoličkoga laika. Njegovo su tijelo bacili u ocean«, tumači Teresa. Očevo je tijelo doplivalo do obale i zahvaljujući jednomu dobronamjernomu prolazniku ono je i ukopano. A »revolucionari« su obitelji Belda – točnije Teresinoj samohranoj majci s petero djece – oduzeli i imovinu.
Luis Belda Soriano ubijen je u dobi od 35 godina. Bio je poznati odvjetnik i intelektualac, a u Almeriji se prometnuo i u jednoga od vodećih katoličkih »propagandista« (puni španjolski naziv organizacije u kojoj je djelovao je »Asociacion Catolica de Propagandistas«), što je uloga koja bi se mogla opisati i kao katoličko novinarstvo i publicistika. Javno je govorio protiv kriminala i korupcije, protivio se pobačaju i zauzimao za kršćanski brak, što su vrjednote kojima je i danas potreban itekako snažan javni »glasnogovornik«.
Dom u kojem se zna zašto je Božić u Hrvatskoj bio »zabranjen«
»U to vrijeme postojale su ‘dvije Španjolske’, iako se nije uvijek moglo odrediti gdje je fronta. Naime, u svakoj je zgradi sve bilo isprepleteno, netko je podupirao komuniste, a netko nije pristao uz njihove ideje. Zato je i građanski rat bio toliko strašan i ostavio tolike posljedice«, rekla je Teresa. Njezin je otac najprije neko vrijeme proveo u zatočeništvu, a ubijen je u zoru, na svetkovinu Velike Gospe.
U godinama nakon rata među španjolskim se vjernicima širio glas o mučeničkoj smrti njezina oca, pokrenuta je kauza i napose ga je beatificirao papa Franjo 2017. godine. Za potomke španjolskoga blaženika koji danas žive u Madridu Hrvatska nije nepoznata zemlja. Osim poznatih hrvatskih nogometaša iz Reala Madrida, čiji se stadion »Santiago Bernabeu« nalazi dvadesetak minuta lagane šetnje od Teresina doma, obitelj Belda upoznata je i s likom bl. Alojzija Stepinca. Tako kada netko spomene Jugoslaviju, u krugu te obitelji ne će se nasjesti na zamku da je to bila zemlja »socijalizma s ljudskim likom«, nego, primjerice, zemlja u kojoj su na Božić djeca išla u školu i u kojoj je svaki javni oblik iskazivanja katoličke pobožnosti mimo mise i crkve bio zabranjen.
Privrženost karmelskoj duhovnosti vodila do »svetice karmela«
Iako je odrastanje bez oca, u okolnostima teške materijalne oskudice, bilo vrlo teško, u život Terese Belde »ušetao« je još jedan svetački lik, onaj bosonoge karmelićanke Maravillas od Isusa. Za to je pak bio zaslužan njezin suprug. On je još kao mladić bio osobito blizak karmelićankama u Pamploni. Čak je i pedesetih dobio dopuštenje od tamošnjega biskupa da uđe u klauzuru kako bi redovnicama pokazao kako se izrađuju dijelovi rukotvorina koje su one kasnije prodavale da bi materijalno održavale samostan. »On je od karmelićanki uz ostalo tražio da mole da on pronađe dobru suprugu. I tako sam u njegov život ušetala ja«, dodala je starica Teresa kroz šalu. Uz supruga je i ona postala privržena karmelskoj duhovnosti, što ju je dovelo i do karmela u Aldehueli, gdje je posljednjih 13 godina života provela sv. Maravaillas od Isusa.
»Pamtimo da je u susretima u samostanskim govornicama bila vrlo komunikativna i otvorena prema nama. Nije se puno šalila, ali je bila radosna. Osobito je voljela našu djecu, zanimala se kako se pripravljaju za sakramente«, odgovorila je naša sugovornica na upit kako je bilo poznavati jednu sveticu. Obitelj je često navraćala u Aldehuelu, njegujući prijateljski odnos s tamošnjim karmelićankama i njihovom poglavaricom s. Maravillas. »Kasnije, brzo nakon što je ona preminula, naša se cijela obitelj utjecala njezinu zagovoru. Djeca, kada bi ih bolio zub, prislanjala bi na lice škapulare s njezinim likom i komadićima odjeće«, opisala je Teresa Belda Alberti. Kada se jedna njezina kći ozbiljno razboljela, obitelj se utjecala sv. Maravillas i ona je još jednom »intervenirala«. Prijateljstvo se, dakle, nastavilo, povezujući ovozemaljske i nadzemaljske stvarnosti.