OTAC KAPITALNOGA DJELA ZA POVIJEST BUNJEVAČKO-ŠOKAČKIH HRVATA Matija Evetović – na Božju slavu i dobro svojega roda

Među kulturno zauzetim katoličkim intelektualcima u bunjevačkih Hrvata važno mjesto pripada javnomu radniku i publicistu Matiji Evetoviću.

Rođen je u Aljmašu 24. veljače 1894., a četiri godine kasnije obitelj je došla u Suboticu, gdje je pohađao pučku školu i šest razreda Gradske mađarske više gimnazije, iz koje je školske godine 1909./10. isključen optužen za hrvatski nacionalizam. Nastavio je školovanje kod isusovaca u Travniku, gdje je završio gimnaziju i maturirao. Nakon povratka iz Prvoga svjetskoga rata studirao je književnost i povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je 1921. diplomirao, a 1922. doktorirao tezom »Dvije najstarije pjesničke obrade o sigetskoj pogibiji«. Radio je kao profesor Državne muške gimnazije u Subotici od 1921. do 1926., osim 1922., kada je radio u Vršcu. Nakon povratka u Suboticu bio je ravnatelj Realne ženske gimnazije. Kraće je vrijeme bio dogradonačelnik Subotice (1926. – 1927.), kada je bio član režimske Narodne radikalne stranke, nastojeći pod parolom u radićevskom stilu »Vira u Boga i radikalska sloga« pomiriti katolištvo Bunjevaca s »državnom politikom«. Nakon te političke epizode radio je kao savjetnik Kulturno-socijalnoga odjela Subotice do 12. travnja 1941., od kada je, nakon mađarskoga zauzeća Bačke, do 1944. bio bez službe. U jesen 1944. vratio se prijašnjoj dužnosti. Nakon Drugoga svjetskoga rata angažiran je kao suradnik dr. Jurja Andrassyja radi rješavanja graničnoga pitanja Bajskoga trokuta 1945., kojemu su pomagali još Blaško Rajić, Grga Skenderović i Vinko Žganec. Nakratko je bio ravnatelj muške gimnazije u Subotici, nakratko naime jer su komunističke vlasti smatrale da je »politički apsolutno nepouzdan i prisno vezan s klerikalcima«. Uskoro razriješen, smješten je na politički manje osjetljivo mjesto pročelnika Gradskoga muzeja, novoosnovane institucije, gdje je radio do odlaska u mirovinu 1. siječnja 1953. Nakon toga predavao je na klasičnoj gimnaziji subotičkoga sjemeništa Paulinuma do 1970. Umro je u Subotici 2. srpnja 1972.

Članke razne tematike objavljivao je u »Književnom severu«, »Klasju naših ravni«, »Subotičkim novinama«, »Nevenu«, »Njivi«, subotičkoj »Danici« i svetojeronimskoj »Danici«. Objavio je 1935. monografiju »Život i rad biskupa Ivana Antunovića, narodnoga preporoditelja« te niz članaka »Život i rad Paje Kujundžića« u »Subotičkim novinama« 1940. i 1941. Za Ujevićevu »Hrvatsku enciklopediju« napisao je tekstove »Bunjevačko narječje«, »Bunjevačko školstvo«, »Bunjevac, vjerske i crkvene prilike«. Te enciklopedijske odrednice sažetak su njegovih istraživanja i znanstvene spoznaje stečene prikupljanjem i proučavanjem građe za pisanje najvažnijega djela – »Kulturne povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata«, koje je nažalost izišlo tek 2010. U tom nedvojbeno kapitalnom djelu za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata u uvodnoj riječi Evetović piše: »Neka Bog da da ova knjiga urodi korisnim i dobrim plodom: da se u borbi za svoje pravo i svoj narodni ponos ugledamo u svijetle primjere naših pređa. Bunjevački i Šokački Hrvati nijesu imali do sada takve knjige u kojoj bi našli sve što se odnosi na njihovu prošlost i kulturu. Sve je to bilo porazbacano po novinama, kalendarima i raznim knjigama. Za mnoge pojedinosti iz povijesti i duševno blago uopće nije se znalo. Biskup Ivan Antunović prvi je napisao njihovu prošlost u znamenitom djelu ‘Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih’ (Beč, 1882.). Djelo je obradio kritički upotrijebivši bogatu arhivsku građu franjevačkog samostana, gradova i ratnog vijeća u Beču. Svi pisci poslije njega, koji su nešto pisali o prošlosti njihovoj, pozivali su se na Antunovićeve tvrdnje ne iznosivši ništa nova u svojim raspravama. Takvog djela, u kojem bi bila prikazana naša narodna i umjetna književnost, predstavljeno kulturno djelovanje našega naroda i napisana povijest, u kojem su izneseni novi dokumenti i podaci, uopće nije bilo. Ova me je nestašica potakla da poslije dugogodišnjeg marljivog rada i svestranog istraživanja po franjevačkim samostanskim i gradskim arhivima napišem ovo djelo. Poslije svojih izdatih djela… pružam svome rodu i ovo svoje najopširnije djelo… U ovoj je knjizi prikazano sve što se odnosi na ove mlade i svježe grane snažnoga i zdravoga hrvatskog stabla.«

Pisao je Evetović i poeziju, u kojoj je i glasovita »Molitva bunjevačkih i šokačkih Hrvata«, kao himna:

A njegov kredo možda ponajbolje izražavaju stihovi iz pjesme »Ponovljena kula«: