Stanovnici Sjedinjenih Američkih Država s pravom su zabrinuti zbog sve lošije kvalitete vode koju piju. Znanstvenici redovito objavljuju studije u kojima upozoravaju na sve veće koncentracije sve većega broja kemijskih onečišćivala, a u knjižarama se pojavljuju uspješnice posvećene problemu okolišnih i pitkih voda. Tako je 2008. godine uspješnicu »Farma-ekologija« napisao Patrick Jjemba, američki stručnjak za obradu voda, zatim se pojavila knjiga »Voda 4.0« Davida Sedlaka (2014. godine), profesora kalifornijskoga sveučilišta Berkeley, pa »Zatrovani grad« (2018. godine) novinarke Anne Clark…
Nedavno je objavljena knjiga pod naslovom »Uzburkana voda« (»Troubled water«) američkoga poslovnoga čovjeka i ekološkoga aktivista Setha Siegela. Djelo svjedoči o pravu čovjeka da postavi pitanje: »Što nije u redu s vodom koju pijemo?« Knjiga nije posljednja, niti najvažnija, ali još jednom podsjeća na to da se pitka voda pretvara u otapalo neželjenih tvari. Čini se da je najlošiji podatak taj što je udio štetnih kemikalija u pitkoj vodi s vremenom – sve veći!
Seth Siegel vodu naziva žrtvom. Pitka voda pred stalnom je ugrozom prisutnosti i djelovanja raznih industrijskih i komunalnih otpadnih kemikalija. U knjizi se posebno naglašava problem onih tvari koje pokazuju hormonsku aktivnost. To su, znanstvenim rječnikom, endokrini disruptori. Iz opravdanih razloga Siegel je posebno zabrinut zbog vode uzburkane hormonskim otrovima. Hormonizacija pitke vode nije samo ekološka, nego etička i društvena tema.
Eko-socijalni problemi počeli su krajem 60-ih godina kada su se pojavile kontracepcijske pilule. Estrogenski koncentrati postali su popularna sredstva za izbjegavanje trudnoće. Mnoge su žene pristale na svakodnevne hormonske režime, zbog čega se, samo u SAD-u, deset milijuna doza svakoga dana ispušta u kanalizaciju. Osim toga, milijuni drugih, starijih žena otkrili su estrogenske pilule kao nužne hormonske dodatke tijekom menopauze, a neke su žene redovito na sintetskim hormonima radi regulacije menstruacijskoga ciklusa. Početkom trećega tisućljeća 20 milijuna žena u SAD-u svakoga je dana uzimalo hormonske pilule zbog trudnoće, starosti ili menstruacije. Danas je taj broj smanjen na 15 milijuna, zbog jasnih znanstvenih dokaza da estrogeni dodatci mogu izazvati srčani udar ili su kancerogeni. Ista »hormonska slika« vrijedi i u Europskoj uniji.
Nažalost, hormonski se pripravci rabe i u veterinarske svrhe. Točnije, sintetski se hormoni ubacuju u stočnu hranu kako bi se ubrzao rast životinja. To je američki »običaj« zbog kojega je, na primjer, uvoz takve američke piletine ili svinjetine zabranjen u Europskoj uniji. Jasno, otpadne i površinske vode ne razlikuju humanu ili animalnu uporabu hormona. Svi ti estrogeni, najčešće neizmijenjene strukture, završavaju u rijekama, jezerima i morima. Posebna skupina kemikalija koje nisu estrogeni, ali pokazuju hormonsko djelovanje nazivaju se doppelgängeri (kemijski blizanci). To su razni pesticidi, plastični monomeri i aditivi, kozmetički sastojci ili industrijska otapala koja imaju estrogeno djelovanje, pa su stoga svrstani u zloglasnu skupinu endokrinih disruptora ili hormonskih otrova.
Svi endokrini disruptori, uključujući i »ženske« estrogene, u vodama okoliša stvaraju hormonski kaos i dovode do feminizacije prirode. Remete normalno razmnožavanje životinja, uzrokuju spolne poremećaje, poput zakržljalih spolnih organa, pad broja spermija, poremećaj spolne orijentacije, izazivaju pojavu dvospolaca te tumorska oboljenja testisa i jajnika. Zbog kemijske kastracije mužjaka, dolazi do pomora žaba, riba i drugih vodenih organizama. No ono što se događa u okolišnim vodama ima svoj nastavak priče u pitkim vodama. Tragovi estrogenih kemikalija već su otkriveni u vodovodnim sustavima i s vremenom su njihove doze sve veće.
Potrošači sve više sumnjaju u kvalitetu vodovodne vode, a industrija iskorištava te opravdane strahove. Pojava i tržišni uspjeh vode u plastičnim bocama velikim je dijelom rezultat informacija o nakupljanju kemikalija u gradskim vodovodnim cijevima. No industrija flaširane vode prešućuje vlastite probleme s mikroplastikom i drugim onečišćivačima koji se redovito pojavljuju u bocama. Svaka plastična boca ispušta tvari koje su hormonski aktivne. Razlog je tomu to što su plastične boce napravljene od jeftinoga i lošega materijala koji, uz osnovni polimer, sadrži stotine drugih kemikalija. Te se kemikalije ispiru u vodi, a pojedinačno ili u koktelu pokazuju estrogenu aktivnost.
Voda iz plastičnih boca, dakle, nije oslobođena od hormonski aktivnih primjesa, te je takva voda upitno rješenje za ljude koji sumnjaju ili znaju da su estrogene kemikalije prisutne u javnoj vodoopskrbi. Privremeno ili moguće rješenje prirodne su izvorske vode u staklenim bocama, no to je rijetka pojava na europskom tržištu. U Hrvatskoj postoji samo jedna ozbiljna ponuda vode u staklenim bocama (»Jana«), no nije jasno zbog čega te boce nisu povratna ambalaža, nego se uz naknadu od 50 lipa razbijaju i taljenjem pretvaraju u sekundarnu sirovinu.
