Prvu nedjelju po Božiću u Crkvi se redovito slavi blagdan svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa. Promišlja se o tom čudesnom obiteljskom primjeru istinskoga suživota, koji se stavlja kao model života današnjim obiteljima. Kod promišljanja na samom se početku dolazi do velikoga problema. Obitelj kakvu je čovjek nekada poznavao danas sve više nije takva.
Uloga oca, majke i djece kao da je nekako zaokrenuta, a moglo bi se reći i zaoštrena. Ne manjka tako studija o krizi obitelji, odnosno toj temeljnoj gradivnoj jedinici društva i Crkve. O njoj tako govore sociološke, a jasno i teološke studije. Uputno je zagledati se pobliže u evanđeoski odlomak koji prikazuje svetu Obitelj kako bi se iz njega uvidjelo na koji način promišljati i živjeti obiteljsku stvarnost.
Onaj koji proniče ljudsko osobu
Vjernik zagledan u Lukin evanđeoski tekst primjećuje kako tu obitelj odlikuje snažan odnos prema tradiciji židovskoga naroda. Ona slavi vjerske običaje svojega naroda te im pridaje veliku važnost. To čini polazeći u Jeruzalem na hodočašće o blagdanu Pashe. Slika je to koju današnja obitelj može razumjeti.
Ako ju više i ne prakticira tako često, barem o Velikoj Gospi pođe u svetište moliti se Mariji za zaštitu. Isto tako brojne obitelji zadržavaju običaj odlaska na misu polnoćku, božićnu i uskrsnu misu. Stavljaju se tako u rijeku te velike kršćanske tradicije.
Poniru li tada u dubinu istih otajstava, tj. slave li ih srcem i vjerom, teško je reći jer to je nemoguće prosuditi promatrajući nečije tek kupljeno odijelo specijalno za misu polnoćku. Naravno, ima i obitelji koje istim slavljima uspiju dati i čisti vjerski smisao pripremajući se za njih iskrenom i skrušenom ispovijeđu te razmatrajući Božju riječ koja ih ocrtava u svoj jasnoći. Vrijedno je stoga uvijek propitkivati tu tradiciju u kojoj vjernik tvrdi da stoji, i to iz razloga da joj se daruje istinska ljepota i vitalna dinamika koju joj može darovati jedino otvorenost djelovanju Duha Božjega. Onoga koji proniče ljudsku osobu te zna što je čovjeku u srcu dok gleda okićeni bor u prepunoj crkvi.
Čežnja za ponovnim pronalaskom
Pogled uprt u svetu Obitelj istodobno opominje obiteljske članove da počnu propitkivati svoje međusobne odnose. Majka i otac tako gledaju svoju djecu i dive se daru njihova života. Kako to da oni jesu?
Da im se mogu radovati i s njima stvarati obiteljske priče. No sveta Obitelj uči da i tada, kada se tako jasno gledaju, djeca mogu u jednom trenutku biti izgubljena. Isus se tako u biblijskoj priči gubi. To rađa strahom i istodobno čežnjom da se ponovno nađe.
Započinje tako potraga za Kristom u masi svijeta, u moru lica. Traže Krista poput svakoga čovjeka rođena i povijena u pelene. Tragaju za njim na posve ljudski način ne bi li smirili svoja ljudska srca. Traže ga jer osjećaju nepotpunost ako ga nema. Marijina i Josipova potraga u svijest priziva sve one tako obične ljudske potrage za svojom djecom. Djecom koja su odavno izgubljena te čeznu da budu pronađena. Od koga? Od roditelja.
Iskustvo života
Marija i Josip tragaju. Upuštaju se u potragu za Sinom. Našavši ga, postavljaju mu pitanja jer im ništa nije jasno. Odgovor ih vjerojatno šokira jer mališan im drži katehezu koju do tada nisu čuli.
Ono što bi oni trebali znati, a to je činjenica da su istoga Krista prihvatili i donijeli na svijet otvaranjem Duhu Svetomu, oni kao da zaboravljaju. Tek onaj tko ponizno kleči pred Sinom priznajući svoju malenost, ulazi u istinsko razumijevanje njegova lika. Stoga se postavlja pitanje kako današnji čovjek može doći do znanja o Bogu, znanja o svetoj Obitelji te time početi radosno živjeti svoju obiteljsku priču.
Čini se, na temelju evanđelja, da je do znanja o Bogu čovjek pozvan doći iskustvom svojega života, i to na vrlo konkretan način. Život ga treba učiti poimanju čovještva, ali i božanstva. Poput Marije i Josipa koji, tražeći izgubljenoga Krista u tijelu, otkrivaju još više Krista u Duhu jer ga Duh prikazuje istinskim Božji Sinom, tako je i čovjek danas pozvan Boga otkriti u datostima svojega života u tijelu otvorenu Duhu.
Kroz ljudskost doći do božanskoga
Evanđeoski odlomak okončava se Isusovim tumačenjem svoje osobe, tj. upućivanjem na svijest o važnosti poznavanja svojega identiteta. Otkriva se svojevrsna dijalektika obostranoga učenja u odnosu djece i roditelja. Krist ima svijest o sebi, no istodobno treba na ljudski način biti poučen kako živjeti život. Koliko god bio Bog, uči se biti čovjek. Dijete tako dopušta biti poučeno i odgojeno.
I tu blista uloga roditelja u obitelji. Istodobno evanđelje uči da i djeca mogu odgajati roditelje. Krist roditelje uči kako doći do bogolikosti. Kako kroz ljudskost doći do božanskoga. No što je s običnim obiteljima?
I u običnim se obiteljima može pronaći nešto od navedene dijalektike jer se upravo roditelji često na bolan način u lutanjima svoje djece uče biti istinski roditelji. Kroz ovisnost sina ili kćeri majka i otac tako se i sami stavljaju na put pročišćenja ne bi li došli do otkrića životne radosti. Tako djeca ne bi trebala biti kivna na roditelje jer su vjerojatno griješili u odgoju, i to često iz činjenice vlastite ranjivosti. I jedni i drugi pozvani su svoju krhkost donijeti pred lice svete Obitelji te se učiti ljepoti i smislu obiteljskoga života. Možda je upravo to otkriće ranjivosti ono što bi svaki vjernik trebao uočiti slaveći blagdan svete Obitelji.
