Plastika se u okolišu pojavljuje u vidljivu i nevidljivu obliku. Vidljivi se oblik odnosi na uobičajene scene, poput vrećica koje »vijore« na granama drveća ili PET boca koje plutaju rijekama, jezerima i morima. Vidljiv oblik plastike u okolišu estetsko je ruglo i podsjetnik na društvenu neselektivnu recepciju svih ponuda iz petrokemijske industrije. Nevidljivi oblik plastike naziva se mikroplastikom. To su golom oku nevidljivi plastični fragmenti, filamenti, granule, listići… Postoji takozvana sekundarna mikroplastika koja nastaje razgradnjom većih plastičnih komada i ambalaže. Djelovanjem ultraljubičastih zraka, kemijskih i bioloških procesa vidljiva se plastika usitnjuje do nevidljive mikroplastike. No postoji i takozvana primarna odnosno sintetska mikroplastika koja se ciljano proizvodi u industriji polimera te ubacuje u različite proizvode, poput kozmetike ili tekstila.
Vidljivu je plastiku moguće ukloniti iz okoliša, a mikroplastika ostaje integralan dio prirode. Stoga je toksični profil mikroplastike lošiji od onoga koji se pripisuje vidljivoj plastici. Iako su ljudi senzibilizirani, pa i alergični na pojavu plastičnih vrećica i boca u okolišu, mnogo je veći problem u nevidljivoj formi plastike. Prigodne ekološke akcije čišćenja okoliša odnose se na uklanjanje vidljive plastike, ali ne i mikroplastike. Sve donedavno mikroplastika nije bila u fokusu javnih rasprava, iz jednostavnoga razloga što nije bila vidljiva. Danas je mikroplastika mjerljiva veličina, parametar je plastifikacije okoliša koji se može kvantificirati. Tako je poznato da se u nekim oceanskim područjima nalazi više od milijun mikroplastičnih fragmenata po četvornom kilometru morske površine.
No manje je poznato da se i mikroplastika može razgraditi na još sitnije komponente. Kada je veličina nastalih čestica manja od sto nanometara, znanstvenici govore o nanoplastici. Tako se »sitno« (grč. mikro) pretvara u »patuljke« (grč. nano). No sve donedavno to je bila samo pretpostavka. Osim što je, baš poput mikroplastike, nevidljiva golomu oku, nanoplastika je još uvijek teško dohvatljiva analitičkim instrumentima. Detekcija, kvantifikacija i karakterizacija nanoplastičnih čestica prevelik su metodološki izazov za mnoge znanstvenike. Stoga je nanoplastika zapela u području hipoteze, ali ne u svakom laboratoriju.
Istraživači na sveučilištu »McGill« u Montrealu nedavno su objavili studiju u kojoj pokazuju da se nanoplastika nalazi u mnogim kozmetičkim proizvodima, posebice u onima punjenim mikroplastičnim granulama (Environ. Sci. Technol. Lett. 2017, 4, 280). Kozmetička nanoplastika nastaje tijekom procesa proizvodnje šampona, gelova za tuširanje ili sredstava za njegu lica. Radi se o polietilenskim i polistirenskim mikrogranulama koje se ubacuju u kozmetičke proizvode, pri čemu nastaju i nanoplastični nusprodukti. Posebnim tehnikama detekcije i izolacije kanadski su znanstvenici dokazali da je nanoplastika redovit kozmetički dodatak.
Kao što je mikroplastika veći ekološki problem nego vidljive »vrećice i bočice«, tako je i nanoplastika, prema procjenama znanstvenika, dodatan i veći rizik za okoliš i zdravlje ljudi. Postoji krilatica među znanstvenicima »the small matters«, odnosno »sitno je bitno«. Nanomaterijali, uključujući nanoplastiku, posjeduju posebno svojstvo: iako se veličinom nalaze na skali običnih molekula, (relativna) površina nanomaterijala iznimno je velika i aktivna. Štoviše, najveći dio bioloških, kemijskih i tehnoloških svojstava nanomaterijala pripisuje se upravo toj novoj dimenziji ili parametru – površini.
Nanoplastika svojom veličinom odgovara veličini staničnih membrana, a zbog hidrofobnosti lako se uvlači u stanice. To je dovoljno za mehanizam stanične toksičnosti (citotoksičnosti) koja je dokazana kod nanoplastike. Nažalost, regulacija nanoplastike u kozmetici i hrani je nejasna, što industriji otvara prostor »lova u mutnom«. Kanadska će studija zasigurno potaknuti ostale znanstvenike u potrazi za nanoplastikom u drugim proizvodima za svakodnevnu uporabu. Moguću zabranu ili razumnu regulaciju nanoplastike u kozmetici ili hrani moguće je očekivati tek nakon što se stvori kritična masa znanstvenih prigovora.
