Hrvatski su svećenici, što se često zaboravlja, rodočelnici nacionalne arheologije: fra Stjepan Zlatović, don Frane Bulić, fra Lujo Marun, don Lovre Katić, don Miho Barada, kojima svakako treba pridružiti i don Matu Klarića.
Rođen je u Skradinu 29. rujna 1885. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Zadru. U franjevački novicijat ušao je na Visovcu 1903., a franjevačku klasičnu gimnaziju polazio je u Sinju. Filozofsko-teološki studij završio je u Zadru 1910. te je zaređen za svećenika. Služio je kao kapelan u Pagu od 1912. te, uz prekide, od 1915. do 1941. kao župnik u Galovcu, Rodaljici, Rašteviću, Benkovcu, Kaprijama i Obrovcu.
Bio je tajnik benkovačke kotarske organizacije Hrvatske pučke stranke od 1921., a zatim od 1924. član te od 1935. tajnik obrovačkoga ogranka HSS-a. Nakon talijanske okupacije Obrovca 1941. prognan je. Od 1944. odlukom Ministarstva prosvjete NDH namješten je za tajnika Zemaljskoga (za NDH Hrvatskoga državnoga) muzeja u Sarajevu (prema drugim podatcima već je od 1941. bio tajnik). Krajem 1943. ponovno je bio postavljen za ravnatelja Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, tada još u Kninu, s izlošcima deponiranim u Sinju. Ljeta 1945. na njegovo mjesto došao je don Lovre Katić. Uhićen je 1945. i na Okružnom sudu u Zadru osuđen na sedmogodišnju zatvorsku kaznu u Staroj Gradiški. Nakon uvjetnoga puštanja na slobodu 1947. živio je u šibenskom sjemeništu te u Zagrebu, gdje je umro 23. srpnja 1961.
Posebno se istaknuo kao istraživač arheoloških nalazišta na širem području zadarskoga i šibenskoga zaleđa. Od 1925. bio je povjerenik za arheološka iskapanja kninskoga Hrvatskoga starinarskoga društva, a od 1928. tajnik te od 1929. kustos tamošnjega Muzeja hrvatskih spomenika, koji je međutim zbog lošega stanja privremeno zatvoren 1932., a on umirovljen. Među ostalim, vodio je iskapanja u zadarskom zaleđu: 1925. u Korlatu (crkvica sv. Nediljice), 1926. – 1927. u Kuli Atlagića (crkvica sv. Petra), a 1928. – 1929. u Šopotu kraj Benkovca na lokalitetu Crkvina, gdje je pronađen ulomak oltarne pregrade s natpisom kneza Branimira i spomenom hrvatskoga imena: + BRANIMIRO COM… …DVX CRVATORV(m) COGIT[avit]. O tom izvanrednom otkriću pisao je u »Obzoru« 1929. u više nastavaka pod naslovom »Kako je došlo do otkrića novonadjenog spomenika hrvatskog kneza Branimira u Šopotu«. Godine 1935. vodio je početna iskapanja u Morinjskom zaljevu (Jadrtovac).
O svojim otkrićima te raznim arheološkim i povijesnim temama srednjovjekovlja pisao je za »Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku«, »Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga muzeja«, »Život s Crkvom«, »Seljačku prosvjetu«, »Novu reviju«, »Evoluciju«, »15 dana«, »Jadranski dnevnik«, »Hrvatskoga radišu«, »Dalmatinskoga Hrvata«. Pisao je, uz ostalo, o benediktincima u nas, o početcima hrvatske arheologije, pitanjima podrijetla i imena Hrvata, čuvanju ranosrednjovjekovnih isprava. Posebno se bavio ubikacijom – lociranjem hrvatskih srednjovjekovnih sela, od kojih su mnoga nestala za turskih osvajanja područja kojim je u srednjem vijeku prolazila Via Magna – od Knina preko Ostrovice do Benkovca, a zatim preko Smilčića do Nina. Dio tih spoznaja objavio je 1935. u radu »Obrovac sredovječnih isprava (od X-XIV vijeka) Prilog povijesno-monumentalnoj topografiji sjeverne Dalmacije« u »Vjesniku Arheološkog muzeja u Zagrebu«, gdje, uz ostalo, kaže: »Dolaskom pak Hrvata i njihovim naseljenjem u Dalmaciju udaren je zaista konačno u njoj kao i u ostalim zemljama, u koje je sio, pečat novoga naroda, i nema tako rekuć zadnjeg humka, doca, drage, ravni, šume, potoka, uvale i ostrva, a da ne bi nosili obilježje čisto hrvatsko ili slavensko.« Tu se, s mnogo topline piše, »nekada osobito moćno razvijao narodni život i ponosno dizali brojni spomenici hrvatske kulture, koje je po tom kroz stoljeća nemilice harao trostruki neprijatelj: tuđinac osvajač, zub vremena, i neznanje ugošćenog došljaka« pa je »na napuštena naselja, u koliko su uopće sačuvana od neprijateljske poháre i ognja«, padala većinom »ledena pustoš i grobni muk, a gustim nekada naseljima jedini su spomenici mrtvačka grobišta, rasijane ‘grudine’ i kupinom zarasle ‘crkvine’, koje mašklin i motika zemlje gladnog dalmatinskog težaka nijesu dospjeli da pretvore u lapat vrtlića ili komad vinogratka«.
Danas u Benkovcu jedna ulica nosi njegovo ime. Unatoč zaslugama, kako dobro uočava nota u »Hrvatskom biografskom leksikonu«, »njegov pionirski prinos još nije primjereno vrjednovan«. Uopće se već dulje vrijeme hrvatska arheologija uglavnom bavi ilirskim gradinama i rimskim iskopinama – nacionalna je arheologija u drugom planu. A valjalo bi se, kad već imamo svoju državu, vratiti Klarićevim stopama i stopama njegovih velikih prethodnika i suvremenika, koji su, kad je nismo imali, neumornom ljubavlju tragali za hrvatskim starinama, po kojima znamo što smo i otkad smo na tlu domovine. Za to, kako napisa Klarić, »dugo još trebat će stotina vidovitih i marnih pregalaca«.
