Ljudi vole pričati priče. Razloga za to je mnogo. Čini se da je onaj prvi i temeljni to da čovjek tomu biva poučen još od malih nogu. Jer kako djeci pojasniti doista teške i komplicirane stvari iz svijeta odraslih. Priča stoga posluži kao dobro sredstvo u pojašnjavanju svijeta i događaja u njemu. No kako čovjek odrasta, čini se da želja za pričanjem priča i pojašnjavanjem svijeta kroz priču nimalo ne jenjava. Tada priče služe drukčijoj svrsi.
U pričama ljudi uspijevaju ostati anonimni, skriveni te preživjeti katkad uistinu turobne dane. One mnogim ljudima služe kao ljekovito sredstvo nošenja s teškim životom. Jer priča ispričana o sebi i drugima u trećem licu kao da barem malo olakšava čovjeku podnositi teret i žegu dana. Ako ništa drugo, čovjek pričanjem priče napušta prostore sebe jer istu priču odašilje svojim primateljima u nadi da će ju oni shvatiti te mu oplemeniti dane. I čini se da između ta dva pola treba shvatiti i Isusovo pričanje priča u evanđeljima. Jer i on neprestano priča priče.
Ući u prostor biblijske naracije
Isusove priče žele poslužiti kao pomoć u prikazu onoga tko je i kakav je Bog te koja je narav njegova kraljevstva. Isus će na nekoliko mjesta u evanđeljima ustvrditi da on drukčije i ne zna govoriti o Bogu osim posredovanjem priča.
Priča ih svima, a onda ih nasamo svojim učenicima još dodatno tumači. Kao da one kojima priča uistinu smatra nesposobnima da drukčije shvate istine o Bogu i njegovu kraljevstvu. Možda ih jednostavno smatra djecom, i to Božjom djecom, a djeci je najlakše o teškim stvarima govoriti kroz priču. Jer slušajući priču, oni sami sebe stavljaju na scenu te iste priče te vrlo brzo postaju protagonisti poistovjećujući se s jednim od likova priče.
Priče, nadalje, služe i kako bi čovjeku bilo lakše nositi teret života. Možda baš zato i Isus olakšanje ljudima želi donijeti kroz priče budući da im sama težina života odgovore ne daje na jasan i očit način. Ista težina pretočena u kazivanje priče ipak kao da uspijeva donijeti utjehu sudionicima iste stvarnosti. Ni više ni manje nego iz razloga što u surovosti i bremenitosti života, užarene glave, čovjek biva blokiran i onemogućen da primi poruku mira i oslobođenja. Izlazeći ga iz toga prostora i ulazeći u prostor biblijske naracije (priče), čovjek malo-pomalo dolazi do mira.
Logika malenosti
Priča iz evanđelja ove nedjelje o sjemenu koje biva posijano i potom raste jest priča koja treba pomoći u shvaćanju smisla kraljevstva Božjega. Njezina poruka nije tako komplicirana koliko je kompleksna njezina primjena u svakidašnjici. Naime, tom pričom Krist želi na vrlo jednostavan način reći kako kraljevstvo Božje i njegova budućnost ne ovise o čovjeku, nego o samom Bogu.
Bog je onaj koji daje da malo sjeme tek posijano u zemlju raste te donosi obilate plodove. Time je svatko tko želi biti dionikom kraljevstva pozvan nasljedovati tu istu logiku malenosti i prepuštanja providnosti samoga Boga ne bi li donosio plodove za život kraljevstva Božjega.
To ni u kojem slučaju ne umanjuje ljudske napore i brigu oko rasta kraljevstva Božjega na zemlji. Naprotiv, čovjek je pozvan trajno darivati ono malo što ima od sebe kako bi bio na raspolaganju Bogu koji svojom providnošću upravlja i vodi svijet. Čovjek je tako neprestano pozvan ostajati malen te živjeti logiku poniznoga služitelja na Božjoj njivi.
U svojoj malenosti donositi plodove
Drugi dio evanđeoske priče usmjeren je stoga prema prikazu malena gorušičina zrna koje, kada poraste, biva veće od svega povrća te stanom pticama nebeskim. Na taj način svaki slušatelj priče biva ohrabren u svojoj malenosti budući da se vrlo vjerojatno i sam osjeća doista malenim zrnom unutar velikoga mozaika Božjega kraljevstva.
Osim toga svaki slušatelj te priče ulazi i u istinski mir jer nije više pozvan činiti nešto što realno nadilazi njegove sposobnosti. Naprotiv, on ima pravo ostati malen te u svojoj malenosti donositi plodove dostojne kraljevstva Božjega.
No kako bi to mogao, trebat će ponovno otkriti snagu poniznosti i jednostavnosti života. Kako pak drukčije slijediti svojim životom logiku rasta malenoga gorušičina zrna?
Radost i mir bez prestanka
Čini se ipak da današnjemu slušatelju te priče ništa u njegovoj okolini ne pomaže nasljedovati logiku te priče. Jer malenost, običnost i jednostavnost bivaju katkad proglašeni na vrlo jednostavan način manjkom uglađenosti i kulture. Običnost zalaganja oko poslanja koje je nekomu darovano biva gdjegdje promatrano zatucanim jer je nekim čudom čovjek preozbiljno shvatio svoju malenost i odgovornost pred darovanim mu zadatkom.
I tada tomu istomu čovjeku ne preostaje ništa drugo nego iznova uroniti u priče, i to one evanđeoske priče. Tamo gdje je i dalje na cijeni jednostavnost, krotkost, ispunjenost duhom i ljubav bez cijene. I gle čuda, živeći tako, ponovno se čovjek ispunja radošću i snagom jer Bog daje radost i mir bez prestanka.
