Djeca s poteškoćama u razvoju velik su problem roditeljima koji žive na otocima, kako glede školovanja tako i liječenja. Država nažalost premalo mari za te kategorije stanovništva, što pokazuje nerješavanjem problema ili beskonačnim odgađanjem. Uzalud pozivanje na posebnu skrb za djecu i potrebe demografske obnove ako u zakonodavnoj praksi ne može proći izmjena jednoga propisa kojim bi se otočnoj djeci s posebnim potrebama omogućio besplatan prijevoz do kopna. Glasovanje o prijedlogu dopune Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu, kojim je odbijen prijedlog besplatnoga prijevoza s otoka na kopno za djecu s posebnim potrebama, iako samo detalj, pokazuje da se u detalju često krije zapravo lažna briga za probleme otočne djece s posebnim potrebama.
Činjenica da prijedlog izmjene i dopune toga zakona nije prošao na Odboru za zdravstvo i socijalnu politiku, odbijanjem zastupnika vladajuće većine, potvrđuje nedostatak razumijevanja problema, a time i pomanjkanje suosjećanja određenih političkih struktura s problemima određenih kategorija građana. Prijedlog izmjene propisa formalno je odbijen s naivnim opravdanjem da je taj zakon trenutačno u fazi izmjena. Što znači »trenutačno u fazi…« nije objašnjeno, ali za roditelje s takvom djecom ta riječ znači odgađanje, iako njihovi problemi ne trpe odgađanje. Kao dodatni razlog odbijanja navodi se da je prijedlog u nekim segmentima diskriminatoran i da je formalno neprovediv.
Nove bi izmjene zakona, koje priprema Ministarstvo mora i prometa, a koje su navodno u tijeku, trebale detaljnije i na bolji način odrediti koje bi kategorije osoba trebale imati pravo na besplatan prijevoz s otoka na kopno, a posebice će biti razrađena mogućnost dokazivanja statusa invaliditeta i statusa djece s teškoćama u razvoju. Iz toga proizlazi zaključak da je namjera zakonodavca proširiti prava besplatnoga prijevoza i na druge kategorije invalida. Zato je i prigovoreno prijedlogu oporbe da je traženje besplatnoga prijevoza samo za invalidnu djecu na neki način diskriminatorno jer nije obuhvatio sve moguće korisnike koji bi bili u potrebi. S time se ne slažu roditelji invalidne djece jer njihovi su problemi postali nesnošljivi glede troškova svakodnevnoga prijevoza radi školovanja i liječenja takve djece. Njihova djeca ne mogu čekati jer djeci je potrebna gotovo svakodnevna terapija, a ona se provodi na nedostižnom njima skupom kopnu.
Dakle, odbijanje prijedloga, odnosno odgađanje izmjene toga zakona, izravna je poruka roditeljima djece s posebnim potrebama da što brže pobjegnu s otoka, koji se i bez toga prazne i demografski stare. Zato je odgađanje zakonskih izmjena lažna isprika. Očito je da se nastavlja već poznata politika, možemo je nazvati »politika obećanih odgađanja«, koja se najčešće završava zaboravljanjem odgođenoga i obećanoga.
Ako ministar obećava krajem godine »cjelovito rješenje problema«, takvo je odgađanje u našoj zakonodavnoj praksi zapravo odbijanje. Riječ »cjelovito« rabio je i ministar rada i mirovinskoga sustava kada je branio posljednju tobože cjelovitu mirovinsku reformu iako parcijalnu, a koja je završila općim nezadovoljstvom građana i traženjem referenduma. Zaboravilo se da je prije dvije godine slična situacija postojala kad je aktualizirana demografska obnova pa se u vezi s njom postavljalo pitanje zakonskih poboljšanja prava na doplatak za djecu. Tada su se također obećavala poboljšanja zakonskih norma i cjelovita rješenja, no ona se nisu dogodila.
Prigovori da prijedlog oporbe za besplatan prijevoz invalidne djece nije potpun i da je diskriminatoran mogli su proizaći i iz činjenice da Ministarstvo mora i prometa namjerava proširiti pravo na besplatan prijevoz s otoka na kopno i na osobe s oštećenjem vida, hrvatske ratne vojne invalide i osobe sa 80-postotnim oštećenjem donjih ekstremiteta. Zato bi u tom »paketu« trebala biti i djeca s posebnim potrebama. No roditelji s djecom s posebnim potrebama nemaju vremena za čekanje. Za razliku od njih ostale kategorije, a osobito osobe s tjelesnim oštećenjima, mogu čekati.
Podsjećamo da se brojni lažni invalidi s tjelesnim oštećenjima donjih ekstremiteta proteklih godina (naslijeđeno iz bivšega poretka) često zlorabili svoja prava koristeći ih za povlaštene kupnje automobila, plaćanje nižih registracija i neplaćanje cestarina. Takvim povlaštenim proširenjima na stanovnike otoka ponovno bi se otvorila mogućnost da se lažnim prijavljivanjem prebivališta ili boravišta radi stjecanja posebne otočne iskaznice brojni vlasnici vikendica, apartmana ili restorana koriste povlasticom besplatnoga prijevoza kao i invalidna djeca. Smanjivali bi se prihodi prijevoznika, povećavali izdatci iz proračuna, a korist bi imali snalažljivi pojedinci kojima to ne treba. Moglo bi se posumnjati da se u takvu prijedlogu cjelovitoga rješenja, odnosno proširenja, krije varijanta predizborne demagogije.
Navodno bi sve to trebala spriječiti Agencija za linijski obalni prijevoz te bi se nabavljali i posebni novi brodovi, sufinancirani novcem EU-a, prilagođeni osobama s invaliditetom te bi ta agencija provodila i nadzor nad zloupotrebama otočnih iskaznica. Sva ta obećanja nisu razlog za odgađanje uvođenja besplatnoga prijevoza odmah za invalidnu djecu, što se može postići donošenjem posebne uredbe sa zakonskom snagom, kojom bi se odmah uvelo to pravo za djecu, ne čekajući izmjenu zakona, koja to kasnije može samo potvrditi.
