Kalifornijski ured za procjenu zdravstvenih rizika (OEHHA) objavio je nedavno izvještaj koji upozorava da izloženost djece prehrambenim bojilima uzrokuje gubitak koncentracije, hiperaktivnost i druge poremećaje ponašanja. Upozorenje se odnosi na umjetne azoboje koje se često rabe u pripravi slatkiša, grickalica, sokova, mliječnih proizvoda, kašica, žitarica… To nije prvi put da mjerodavne institucije prigovaraju zbog pretjeranoga, nepotrebnoga i rizičnoga bojenja hrane namijenjene za djecu. Objava najnovijega izvještaja podsjeća da na tržištu Sjedinjenih Država i dalje postoji problem kemikalizacije hrane.
U Europskoj su uniji, naprotiv, znanstveni sukobi oko sintetskih azobojila završili pobjedom onih koji su tražili da se prehrambena bojila zabrane ili da se obojeni proizvodi označe jasnim upozorenjem. Predstavnici prehrambene industrije u Europi pristali su na zakonsku obvezu novih deklaracija, ali su ubrzo zaključili da je odustajanje od azoboja mnogo bolja marketinška opcija. Slatkiši obilježeni »mrtvačkim glavama«, poput proizvoda u duhanskoj industriji, nisu privlačna roba za roditelje, pa ni djecu.
Već desetak godina u Europskoj su uniji azobojila zamijenjena prirodnim inačicama, poput karamele, vitamina B ili kurkumina, ili su jednostavno izbačena pa su proizvodi poprimili nešto bljeđe nijanse. Poznat je slučaj iz Hrvatske kada su se predstavnici industrije »Kraš« mjesecima opirali zamjeni jeftinih azoboja, ali danas (ponosno) ističu da njihovi bomboni ne sadrže te kemikalije, nego boje potječu iz voća i povrća poput grožđa, rajčice, jabuke ili đumbira. Nije poznato da je bombonima »Ki-Ki« pala prodaja zbog zdravije verzije, ali s manje žarkim bojama.
Drugi primjer zdrave reakcije društva na znanstvene prigovore o štetnosti azoboja, ali i drugih prehrambenih aditiva poput aspartama i glutamata, jest odluka Ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba kojom je u svim osnovnim školama zabranjena instalacija i uporaba aparata sa slatkišima, grickalicama i gaziranim sokovima. Ta zabrana, donesena 2006. godine, vrijedi i danas. Automati sa šarenim proizvodima bili su izravna negacija pokušaja da se u školama uvedu projekti zdrave prehrane.
Europska politika kojom se pruža otpor »farbanju« dječje hrane definirana je nakon objave takozvane Southamptonske studije u kojoj su znanstvenici vrlo uvjerljivo povezali konzumaciju kemijski obojene hrane i poremećaje u ponašanju djece, poput hiperaktivnosti, akutnoga poremećaja smanjene pozornosti i impulzivnosti (Lancet 2007, 370, 1560). Sposobnost djece u svladavanju školskoga gradiva je narušena, posebno sposobnost koncentracije i čitanja. Nabrojene hiperkinetičke posljedice uočavaju se već sat vremena nakon konzumacije prehrambenih bojila u sokovima i hrani.
Profesor Jim Stevenson, voditelj te studije, zaključio je: »Sad imamo jasan dokaz da smjesa određenih prehrambenih aditiva i konzervansa benzoata može štetno djelovati na ponašanje djece.« Nakon te studije pokrenuta je lavina prigovora, a Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) »priznala« je da su ranije dozvole za sintetska bojila bile – propust. E-brojevi, poput E-102, E-104 ili E-142, postali su omraženi prehrambeni aditivi, koje su počeli izbjegavati i potrošači i proizvođači.
Umjetne boje u slatkišima vrlo su jeftina sirovina, nemaju nikakvu nutritivnu vrijednost, a služe isključivo kao marketinški i kozmetički dodatak. Osim što je riječ o prijevari potrošača, maskiranje hrane jarkim bojama nosi zdravstveni rizik. Nažalost, čini se da s one strane Atlantskoga oceana potrošači, industrija i nadležne institucije (FDA) i dalje nisu riješili problem šarenih slatkiša. S jedne strane to govori o različitim kulturama prehrane, ali i o snažnijoj sprezi između prehrambene industrije i državnih agencija odgovornih za zdravlje ljudi i okoliša.
