Vukovarsko-srijemska županija za vrijeme Domovinskoga rata pretrpjela je neviđena razaranja i žrtve. Početak oružanoga napada zbio se 2. svibnja 1991. kada je u Borovu Selu ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih policajaca. Nedugo zatim to područje postaje metom sustavnih agresorskih napada u kojima je 18. studenoga 1991. Vukovar vojno okupiran, a Vinkovci postali prva crta bojišta.
Iako su o gradu heroju Vukovaru ispričane brojne priče, one su samo kap u moru neispričanih priča. O tome svjedoči dr. Krešimir Bušić koji živi u Vukovaru: »Kad kažem da su to ‘vukovarske svakodnevne priče’, ali i sjećanja, upravo mi na pamet pada jedan naslov članka vukovarske književnice Tatjane Tanje Belobrajdić, koja je i sama prošla svoju ratnu i poslijeratnu ‘priču’. Pokušat ću parafrazirati njezine izvrsne rečenice: ‘Ako mislite da su sve priče iz Vukovara ispričane, posebno one najtužnije, najtragičnije, najzanimljivije… Istina je, naprotiv, obrnuta.’ Život u Vukovaru jednostavno vas prisiljava da se svakodnevno susrećete s pričama o vukovarskim žrtvama. O žrtvi nakon njihova izlaska iz grada po okupaciji, s njihovim životnim pričama iz progonstva u više od 500 mjesta diljem Hrvatske, ali i u danima njihova povratka kada sam i sam došao s mnogo nade i entuzijazma raditi i živjeti u Vukovaru. Kada je riječ o djeci i mladima vukovarskim stradalnicima do podataka sam došao najviše uz pomoć Danijela Danike Rehaka, predsjednika Udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora, s kojim surađujem i danas, a i razdoblje tih istraživanja većinom se odnosi na 1991. i 1992. godinu. Moram reći, bez imalo podcjenjivanja drugih stradalničkih područja i gradova, Vukovarsko-srijemska županija i posebice Vukovar najveće je stradalničko mjesto u Hrvatskoj. Stradavanja maloljetnika i mlađih punoljetnika koji su se pridružili obrani Bogdanovaca i Vukovara možemo podijeliti u četiri kategorije: ranjavanje, zarobljavanje i odvođenje u logore gdje prolaze zlostavljanje, nasilna smrt ili poginuli usred ratnih djelovanja te zadnje, što je za obitelji možda najteže, dio tih mladih vodi se i danas kao nestali.«
Osvrćući se na sadašnje stanje povezano s istraživanjem civilnih žrtava, navodi: »Na djelu je i dalje svojevrsna viktimizacija žrtve umjesto da krenemo putom duhovnoga oporavka i moralne satisfakcije svih žrtava, poglavito stradalničkih obitelji i djece tako da konačno struka progovori o toj temi. U tom pogledu možemo predmnijevati da je hrvatskim znanstvenicima, kojim slučajem, bilo dopušteno i osigurano istražiti civilne žrtve rata, bi li se moglo dogoditi da se npr. za zločine počinjene u Vukovaru i cijelom Srijemu tako lako, s malim kaznama izvuku Veselin Šljivančanin i Vojislav Šešelj ili sve manipulacije i poniženja koje prolaze naše stradalničke obitelji, pa i oni koji su 1991. godine bili djeca, a danas su odrasli ljudi, gledajući i sudjelujući u friziranim haaškim i beogradskim suđenjima za Ovčaru, Sotin, Lovas ili Tovarnik. Oni doživljavaju i dalje nova poniženja i u većini slučajeva ostavljeni su bez skrbi i pravne i druge pomoći državnih institucija. Te civilne žrtve rata i dalje su same. Snalazeći se u svojoj boli i traženju svojih još i danas nestalih otčeva i majki, braće i sestara ili djece, oni trebaju svekoliku društvenu, pa i ozbiljno utemeljenu i znanstveno opisanu potporu hrvatskih brojnih znanstvenika koji bi djelatno mogli pripomoći i izraditi ne samo popise žrtava, nego i pripomogli u brojnim drugim pitanjima koja još traže odgovore, a već 28 godina opterećuju naše stradalnike i hrvatsko društvo u cjelini«, ističe dr. Bušić.
Vukovarski branitelj s Trpinjske ceste, producent, scenarist i redatelj Stipe Majić poznat je po brojnim produkcijama vezanim uz Domovinski rat i Vukovar, a sada radi na istraživanju ubojstva i stradavanja djece u Domovinskom ratu. U svojem osvrtu na stradanje Vukovara i djece te snimanju dokumentarnoga filma navodi: »Nakon pada Vukovara izlazim u proboju i dolazim u Zagreb. Jedno vrijeme mirujem ili bolje reći ližem svoje rane, što zbog nezadovoljstva jer nismo uspjeli očuvati grad, toliko i zbog niza izgubljenih svojih prijatelja. Nakon nekoga vremena i sustavnoga vrćenja jednoga te istoga u glavi, a to je taj nesretni rat, donio sam odluku to na neki način pokazati svijetu i očuvati od zaborava. Iskreno rečeno, moja se kolegica već dugo bavi tom temom. Rekla je da zbog te teme ne spava već nekoliko godina, a ja sam s obzirom na zauzetost s drugim projektima tek nedavno uskočio u tu prestrašnu a prešućenu priču. U Vukovaru je stradalo 86 djece. Ali zastrašujuće je to što nisu sva stradala od granata. Bilo je tu i egzekucija. O tome se nikada ne govori. Brojka 402 velika je, zar ne? Toliko je ukupno stradalo djece u Domovinskom ratu! Tko su ona? Imaju li ime, spol, dob, lice? Zašto su stradala? Ne znamo! Nije li to strašno? Pitamo li se ikad kako žive ljudi nakon gubitka djeteta. Te su sudbine toliko bolne i strašne da se toj temi mora prići s velikom mjerom empatije i opreza.
Evo samo primjer nekih priča iz Vukovara. Mlada majka medicinska sestra sklanja svojega malodobnoga sina u bolnicu u nadi da će ga tako spasiti, nakon što u grad ulazi neprijateljska vojska. Dječaka odvode i ubijaju ga. Majka se s tim nije mogla nositi i nakon nekoga vremena izvršava suicid. Otac ostaje sam i izgubljen.
Ili pri granatiranju otac s dojenčetom od tri mjeseca u naručju trči u podrum. Dijete pogađa šrapnel i ono umire. Otac završava na Ovčari. Ubijen…« svjedoči Majić.
»Takvih i još puno mučnijih istina ima još mnogo. Ali one ne postoje jer nitko se nikada nije bavio njima. Trenutačno je aktualna tema ‘bijela kuga’. Zamislite samo hipotetski bez koliko je stanovnika ostala ova naša napaćena zemlja. Da je svako to dijete sada živo i osnovalo obitelj, te imalo samo jednoga potomka. Ali na žalost nema ih!« rekao je Majić.
»Producirao sam serijal, a ‘Bitka za Vukovar’ prikazana je na HRT-u. Zatim otkrivam druge teme i počinjem ih istraživati. Tako nastaje dugometražni film i dokumentarna serija, koja tematizira vukovarsku bolnicu za vrijeme Domovinskoga rata, pod nazivom ‘Srce Vukovara’, koje također emitiraju na HRT-u. Tu potpisujem produkciju, scenarij i režiju. Nakon toga slijedi film o našim braniteljima koji su završili u srpskim logorima ‘Glavu dole, ruke na leđa’, koji je pobudio nevjerojatan interes. Film se trenutačno prikazuje, mogu reći inkognito, po cijeloj Hrvatskoj. Za sada HRT nije pokazao interes za njega, a ni službena kina. Valjda zato što nas nisu ni financijski pratili. No taj nas detalj nije zaustavio pa smo tako moja ekipa i ja snimili materijal za još jedan dokumentarni i jedan kratki igrani film, koji se također bave ratom, braniteljskom populacijom i maćehinskim odnosom društva u odnosu na te svete vrijednosti. Ali zbog nedostatka financijskih sredstava ti su projekti na čekanju za finalizaciju. Osim toga, dao sam prioritet ovomu trenutačnomu projektu istraživanja ubojstva i stradavanja djece u Domovinskom ratu. Prostorom filmova, ali i ostalih kulturnih izričaja, kao što su izložbe, kazališne predstave i ostalo, gospodare ljudi kojima nije u interesu da se neke stvari iznesu pred lice javnosti. I to se na žalost cijelo vrijeme gura pod krilaticom da nema interesa za te teme. Teško je, kao što sam rekao, dva projekta čekaju finalizaciju, upravo zbog nedostatka financijskih sredstava, ali ne mislim stati. Jer kako je rekao naš veliki redatelj Ogresta nakon što je pogledao moja dva filma, to nije posao, to je misija. Misija čuvanja istine o nastanku i žrtvi za ovu našu Hrvatsku.«
Član kriznoga stožera Općine Vinkovci i zamjenik ravnatelja Medicinskoga centra za vrijeme Domovinskoga rata, a danas voditelj Odjela za patologiju i citologiju Opće županijske bolnice Vinkovci, doc. dr. Dražen Švagelj opisao je vinkovački slučaj: »Zbog strateške važnosti, ali i zbog prirodnih resursa, tadašnja općina Vinkovci među prvima je bila izložena napadima agresorskih postrojba, a od sredine rujna 1991. Vinkovci i okolica bili su izloženi sustavnomu razaranju iz svih vrsta topničkoga dalekometnoga oružja i vojnih zrakoplova. Kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo, odlukom predsjednika Tuđmana sva su izvršna vijeća pretvorena u krizni stožer i donesena je odluka o odgodi rada jaslica, vrtića, osnovnih i srednjih škola. Nadalje, trudnice i žene s maloljetnom djecom morale su napustiti Vinkovce i ratnu zonu, a poslodavci zaposlenim majkama trebali su isplaćivati minimalni osobni dohodak. Rodilište je izmješteno u najzapadnije mjesto općine Vinkovci u selo Stare Mikanovce u kojima je medicinski centar Vinkovci oformio odmičnicu (privremenu malu bolnicu s rodilištem). Postojala je zabrana prometovanja gradskoga i međugradskoga autobusnoga prometa na području Vinkovaca, zabrana željezničkoga prometa u Vinkovce (autobusi i vlakovi mogli su ići samo do Ivankova, prvoga sela zapadno od Vinkovaca), zabrana rada zelene tržnice. Osim toga, bila je i zabrana okupljanja na ispraćajima pokojnika (mogli su doći samo svećenik i nekoliko članova najuže rodbine, za poginule hrvatske branitelje zapovjednik i dvojica najboljih prijatelja). To je samo dio odluka kojima je cilj bio zaštititi građane, posebno žene i djecu. Iz toga razloga uspjeli smo maksimalno zaštititi djecu pa nemamo ni jedno dijete ni poginulu osobu na putu ili u jaslicama, vrtiću, osnovnoj, srednjoj školi, gradskom i međugradskom autobusnom i željezničkom prometu, rodilištu, tržnici, ni pri sprovodu.«
Nadalje navodi: »Najžešća ratna zbivanja događala su se na našem području od 2. svibnja 1991. do 15. svibnja 1992. kada su zaštitne snage UN-a zadužene za istočni sektor preuzele punu odgovornost. Nakon toga ratna se događanja u vinkovačkom kraju smiruju i ubrzo gotovo potpuno prestaju te se broj smrtno stradalih smanjivao. Do tada je evidentirano sedmero poginule djece do 18 godina, a ranjeno 18. Mjere zaštite koje smo poduzeli uspjele su spriječiti veću pogibiju djece.«
Doc. Švagelj smatra da je odluka o odlasku djece i trudnica iz Vinkovaca uvelike pridonijela tomu da broj stradale djece nije veći s obzirom na to da su razaranja imovine i objekata bila golema.
