Kad mi je, mladcu u najboljim trinaestima, prvi put do mozga oblikovano doprla biblijska slika nas vjernika kao stada ovaca, nije mi baš drago bilo biti ovca. Iako sam, po istini, sve dotad bio pravo, nepatvoreno i umiljato »malo janje«, ono betlehemsko na rukama pastira, koje tek zadivljeno bleji i ne pomišljajući na sve muke onoga koji ga drži na svojim rukama. Nije mi tad ni u papku bilo da bi se i za pastira molilo, kako mi je lijepo i sigurno bilo… Ipak, počevši na krizmaničkom župnom vjeronauku listati Bibliju, mlada i poletna nije me veselilo biti obična ovca, izgubljena u bjelini stada. I to još u doba komunizma! Koji je isto tako (d)očekivao da svi budemo ovce, naizgled crvene, no zapravo im je od boje važnije bilo da ne blečimo i ne blekećemo. Ne, ne, nije me privlačila ni ona stota, izgubljena ovca, jer nisam se ja osjećao otpadnički, nego više »ovnovito«. Htjelo mi se biti svoj, individualiziran u nepreglednoj bezličnoj bjelini mnoštva. Crna ovca? Možda. U svakom slučaju, ni tada – uz postojana župnika Franju i pobožne kapelane djeci i mladima odane – nisam svojim ovčjim mozgom razmišljao da bi trebalo moliti za pastire. Pa zašto? Zar njih nije sam Bog pozvao i odabrao? Pa bar su oni na Božjem dlanu, cjelodnevno napasani najzelenijom i najsočnijom travom!… Otprilike tako sam o tome (ne) mislio, dok sasvim mlad sam bio. U zrelom životu dizanja i podizanja potomstva i nužnih kvadrata, u doba rada i rata, u vječno istim danima »kuća – poso«, naizgled sam se prestao baviti pastirima i ovcama. Tek su mene svi strigli, gdje i kako su stigli. Od šaltera do blagajne, od djece do punice, od faksa do bolnice, od vrtića do staračkih domova, od dnevnih stresova do godišnjih slomova… No možda je upravo sve to – življeno, a ne mišljeno – pomoglo da shvatim i prihvatim kako sam ovca? Uglavnom, prestao sam se stadu opirati, štoviše, često poželim u njemu, nevidljiv, nestati.
I tako sam – u danima kad sam sebe jedva čujem od gromoglasna blejanja mladih brava, uznositih rogatih ovnova i osviještenih ovaca – prošao put od onoga tko ne želi biti ovca do onoga koji bi to svim srcem iskreno htio biti i u mirnu stadu prihvaćeno bivati; od ovnića šiljega koji je mislio da za pastire nema razloga ni potrebe moliti do stare stoput strižene ovce koja napregnuto i grozničavo moli baš najviše za pastira, da ju ne odvede stranputicom… Osobito sad dok čita kamo sve vode te nove svjetske sinodske staze i bogaze… Sve dok stado ne »pregaze«? Sve dok pastiri ne prepuste da njih (najglasnije) ovce vode?! Sve do provalije (»i korak dalje«)?!?… Zato, drage ovce, mi smo na redu: molimo za pastire, otmimo se stampedu!
