Cornelia i Ron Suskind mladi su bračni par koji sretno živi s dvoje djece u skromnoj kući koja za američke standarde nije velika, ali je ostvarenje njihova sna. Ron, otac obitelji, napreduje u novinarskoj karijeri dok se njegova supruga Cornelia brine o kućanstvu i djeci, i sve izgleda gotovo idilično do trenutka u kojem shvaćaju da se njihov mlađi sin Owen iznenada promijenio: u trećoj godini svojega života odjednom je prestao govoriti. Do jučer zdravo, veselo i druželjubivo dijete naglo se počelo povlačiti u sebe i prestalo komunicirati s okolinom. Roditelji to teško mogu razumjeti, a još teže prihvatiti.
Počinju obilaziti pedijatre, psihologe, psihijatre… Situacija za njih postaje još teža kada se moraju suočiti s konačnom dijagnozom – autizam! Šok i nevjerica. Nakon nekoga vremena roditelji ipak moraju prihvatiti činjenicu da njihovo dijete više nije isto i ne razvija se kao druga djeca: ne razgovora s njima, čak ih i ne pogleda, ne dopušta im da ga dotaknu. Ipak, roditelji ne odustaju od potrage za mogućim rješenjem ili barem ublažavanjem simptoma, iako im liječnici ne daju gotovo nikakvu nadu.
Godinu dana nakon što mu je dijagnosticiran autizam Owen sjedi na svojem krevetu, a kraj kreveta leži lutak Jago (iz Disneyeva animiranoga filma »Aladdin«, 1992.). Njegov otac Ron došulja se do lutka, navlači ga na ruku i skriven pod plahtom pokušava započeti razgovor s Owenom glumeći lutkov glas: »Owene, Owene, kakav je osjećaj biti ti?« Owen odgovara lutku kao staromu prijatelju: »Ne baš dobro jer nemam prijatelja«. Ron, susprežući suze, nastavlja razgovor: »Owene, kada smo ti i ja postali tako dobri prijatelji?«, a Owen odgovara: »Kada sam gledao ‘Aladdina’, ti si me nasmijao«. Razgovor između Owena i lutka nastavlja se još koju minutu, a Owen ga zaključuje citatom iz filma: »Sviđa mi se tvoj mali, prljavi um.« U taj čas Ron je shvatio da je Owen zapamtio dijaloge iz Disneyevih filmova i da je upravo pronašao način kako može doprijeti do njega.
Owena je autizam naizgled trajno onemogućio za komunikaciju, normalan razvoj i socijalizaciju, ali on je Disneyeve animirane filmove iskoristio kao pomoćno sredstvo u spoznavanju svijeta u kojem živi. Animirani filmovi pomogli su Owenu da stekne rječnik za specifičnu, ali funkcionalnu komunikaciju s okolinom, a k tomu je naučio čitati promatrajući odjavne špice na Disneyevim filmovima(!). Njegovi roditelji i stariji brat Walter naučili su napamet dijaloge iz svih Disneyevih filmova koje je Owen često gledao i to im je pomoglo da ponovno počnu komunicirati s njim. S godinama, Owen je uspio razviti komunikacijske vještine koje nadilaze napamet naučene dijaloge i prošao je školovanje i obuku koji su mu pomogli da uz minimalan nadzor, s 23 godine, može započeti relativno samostalan život u vlastitom stanu.
Dokumentarac je nastao po memoarima Rona Suskinda (»Life, Animated: A Story of Sidekicks, Heroes, and Autism« – Život, animiran: Priča o pomoćnicima, junacima, i autizmu), a režirao ga je Roger Ross Williams koji je napravio odličan posao, s obzirom na vrlo intimnu i osjetljivu priču sa složenom tematikom. Suskindov pisani predložak i Willliamsova režija, uz originalnu animaciju, ostvarili su vrlo informativan i poučan dokumentarac koji može poslužiti i kao edukativni materijal za sve roditelje (ne samo za one s djecom kojoj je dijagnosticiran autizam i slični poremećaji u razvoju) i kao predložak za vrhunski produciran i režiran dokumentarni film.
Zato produkcijska ekipa zaslužuje sve pohvale, a posebno Williams jer, među ostalim, kao redatelj nije dopustio da dokumentarac postane previše sentimentalan niti je pristup obitelji Suskind prema autizmu prikazao kao panaceju – »lijek« za sve oblike autizma. Iako to ni u jednom trenutku nije izravno rečeno (vjerojatno u strahu od senzacionalističkih tumačenja), ipak taj dokumentarac i priča obitelji Suskind otvaraju nova vrata u tretiranju autizma jer jasno prikazuju da osobe s autizmom žele i mogu uspostaviti socijalni kontakt ako im se pristupa na njima prihvatljiv i prilagođen način.
Za obitelj Suskind to su Disneyevi animirani filmovi, a za neku drugu obitelj i nekoga drugoga Owena to je nešto drugo, što je zasigurno velik izazov prepoznati uzimajući u obzir sklonosti i posebne darove koje imaju osobe s autizmom. Obitelj Suskind iskoristila je Owenovu ljubav prema Disneyevim filmovima kao otvoreni prozor nakon što su se zatvorila vrata, a za svaku obitelj to je uzor kako mogu i moraju otkrivati, usmjeravati i njegovati talente svoje djece.
Život piše neusporedivo zanimljivije i nevjerojatnije istinite priče nego što to može bilo koji pisac fikcije. Jedna od takvih istinitih priča jest i priča o Suskindima – Owenu i njegovoj obitelji koja je na najbolji mogući način iskoristila moć kinematografije. To nije reklama za Disney kao produkcijsku kuću, ali Disney to zasigurno može iskoristiti za svoju promociju i ni jedna marketinška kompanija ne bi im bolje osmislila kampanju nego što je to učinila obitelj Suskind svojom životnom pričom.
To, naravno, ne znači da treba pustiti djecu da satima bez nadzora gledaju što im se prohtije jer je u tom kontekstu najvažnija uloga roditelja zbog izbora sadržaja i određivanja vremenskoga okvira. Uz to, dobro je da roditelji barem ponekad zajedno s djecom pogledaju neki film i nakon toga razgovaraju o tome što su vidjeli i naučili jer se može dogoditi da i roditelji ponešto nauče od svoje djece.
