• Predsjednik slovačke vlade Robert Fico sredinom je svibnja jedva preživio atentat. Muškarac, čiji su motivi još nejasni, pucao je na Fica koji se upravo opušteno družio s građanima. Fico je neposredno nakon atentata bio u kritičnu stanju, ali je nekoliko dana kasnije priopćeno da je izvan životne opasnosti.
Atentati na političare uvijek su šokantni, kao što je naposljetku šokantan svaki pokušaj ubojstva, s time što se javna pozornost umnaža u skladu s popularnošću i utjecajem žrtve.
U slučaju napada na Fica još se nagađa. Što je bio motiv atentatora, je li djelovao sam ili je atentat čin urote, što je bio povod i koje su posljedice atentata? Jedno je sigurno, Slovačka je duboko podijeljeno društvo. A atentat je očito pokazatelj te podijeljenosti, ili barem otkriva sve slabosti slovačkoga političkoga sustava.
Fico je glasan, ratoboran političar, jedan od onih koji izazivaju gorčinu i podjele. Jedni će ga pohvaliti jer je bez dlake na jeziku, drugi će reći da truje društvo.
Europska društva, posebice ona koja su desetljećima bila pod komunizmom, rijetko su kad u svojoj povijesti bila tako razjedinjena. I toliko nespremna donijeti zajedničku ocjenu o svojem stanju, o razini blagostanja, o problemima i perspektivama. Jedni tvrde da nikad nije bilo bolje, drugi pak tvrde potpuno suprotno, treći ne žele ni razgovarati, nego već traže krivce.
Tko je kriv? – čuje se često i u Hrvatskoj i već se pokazuje prstom na nekoga, čak prije pitanja postoji li uopće krivica. Svaka je politika puna pogrješaka, kao i subjektivnih ocjena, ali glasovi nezadovoljnih prečesto nadglasavaju pokušaje objektivnoga uvida. Sve dok netko na kraju ne povuče pištolj.
Stabilnost političkoga sustava jedan je od temeljnih jamaca blagostanja i napretka društva. Revolucije nikad nisu donijele ništa dobro. A revolucije se odlikuju time da promiču predodžbu o trulosti sustava, ne poštuju državne institucije i na kraju ih ruše.
Stabilan sustav ne jamči blagostanje ni napredak, ali je preduvjet i jednomu i drugomu. U Hrvatskoj od neovisnosti svjedočimo žestokim kritikama na račun državnih institucija. Opravdane zamjerke, koje se uglavnom odnose na neučinkovitost, netransparentnost i korupciju, kulminiraju u ocjeni da one uopće ne valjaju te da ih stoga ne treba ni poštovati ili ih čak treba ukinuti. Najzad, koliko god zamjerke bile opravdane, to se svodi na zahtjev za ukidanjem države.
Bivši sudac
Robert Fico jedan je od protagonista raspojasane politike koja ne vidi smisla u dijalogu, drugoga poštuje samo ako je jači, a državu smatra mehanizmom za nametanje vlastitih ciljeva.
Fico, rođen 1964., po struci pravnik, predsjednik je stranke Smer – slovenská sociálna demokracia (Smjer – slovenska socijalna demokracija). Već je dva puta bio na čelu slovačke vlade, najprije od 2006. do 2010., zatim od 2012. do 2018., a ovo mu je treći mandat, koji je započeo u listopadu prošle godine.
Fico je neposredno nakon svršetka studija prava postao član Komunističke partije i uskoro postao sudac.
U jeku demokratskih procesa postao je članom Stranke demokratske ljevice (SDL), koja se desetak godina kasnije raspala, a dio njezinih članova, uključujući i Fica, osnovao je Smer.
Sklonost koaliranju
Ljevica u demokratskoj Slovačkoj prošla je sličan put kao i u Hrvatskoj. Nastala je uglavnom na korijenima Komunističke partije, a kasnije se pokušala prilagoditi demokratskim okolnostima, regrutirajući stare komunističke kadrove i demokrate koji su o ljevici učili u komunizmu.
Fico je 1992. kao član SDL-a izabran u slovački parlament, a nakon izbora 1994. bio je predsjednik kluba zastupnika te stranke. Do kraja desetljeća, za vrijeme predsjednika vlade Vladimíra Mečiara, bio je neko vrijeme jedini oporbeni zastupnik koji nije bojkotirao vladajuću koaliciju. Ficovi su postupci međutim u međuvremenu pokazali iznenađujuću sklonost koaliranju sa svakim tko se ponudi, a istodobno ostavlja dojam krajnje svadljiva političara koji se ne libi širiti mržnju prema političkim protivnicima.
Česte promjene smjera
Ficova politička karijera, uključujući djelovanje u oporbi i na čelu slovačke vlade, praćena je vrludanjima. On i njegova stranka Smer često mijenjaju smjer, prilagođavajući se okolnostima. Tipično za populističnoga političara, Fico ne nudi dijalog i uvid u okolnosti političkih odluka, umjesto toga napada protivnike iz svih oružja.
Već za vrijeme njegova prvoga mandata, nakon 2006., Slovačka se počela udaljavati od svojih partnera u NATO-u i jačati veze s Rusijom, Srbijom, Kubom i Kinom. Inicijativu za stacioniranje američkih snaga u Slovačkoj nazvao je »izdajom«. Službeno je osudio ruski napad na Ukrajinu, ali je Ukrajince nazvao »nacistima« i »fašistima«. Istodobno se usprotivio zapadnim sankcijama protiv Rusije, a početkom svojega najnovijega mandata najavio je prestanak slovačke vojne pomoći Ukrajini.
Protiv masovnoga useljavanja
Politika Roberta Fica odlikuje se ponajprije brigom za skupljanje glasova i žestokim napadima na političke protivnike. Istodobno strukturno važna pitanja i dugoročne odrednice državne politike bivaju gurnuti u pozadinu.
Fico je žestokim protivljenjem mjerama protiv pandemije koronavirusa okupio oko sebe velik broj pristaša.
U raspravi o migracijskoj politici Fico je postao jedan od glasnogovornika protivnika masovnoga useljavanja. On je jedan od rijetkih europskih čelnika koji se protive stihijskoj useljeničkoj politici Europske unije. Točnije, u nedostatku smislene useljeničke politike na razini EU-a Fico dosljedno upozorava na opasnost koja nekontroliranom useljeničkom politikom prijeti strukturi europskih društava.
Što se tiče useljavanja u Slovačku, Fico je više nego jasan. »Ne želim se probuditi i ugledati 50 000 ljudi o kojima ništa ne znamo. Ne želim snositi odgovornost za mogući teroristički napad samo zato što smo nešto podcijenili«, izjavio je.
Još je jasniji bio kad je riječ o doseljavanju muslimana u Slovačku: »U Slovačkoj nema mjesta za islam.« U tom kontekstu upozorio je i na promjenu društvene slike koju donosi useljavanje: »Nemojmo činiti potpune idiote od sebe. Ako mi netko ovdje hoće reći da Slovačka želi postati multikulturna, da će ovdje svatko činiti što želi, da se ovdje mijenjaju tradicije i da se Slovačka mijenja, to je protiv temelja ove države.«
EU i radikalni impulsi
Teško je pronaći argument protiv tih Ficovih riječi, čak ako se uzmu u obzir sve okolnosti, ne samo političke, gospodarske, demografske, pa i moralne. Europa je u posljednjih desetak godina pokazala da nije u stanju nositi se s izazovom migracija, neovisno o jačini humanitarnih, demografskih i gospodarskih motiva.
S druge pak strane Fico tu govori samo o Slovačkoj. Izazov migracija nije problem koji se može riješiti odlukom za ili protiv. On zadire duboko u organsko tkivo Europske unije čija je Slovačka članica, u njezinu zajedničku pravnu stečevinu i tiče se problema koji su više ili manje zajednički svima. Doista, dio članica EU-a, poput Slovačke ili Hrvatske, u tom je pogledu suočen sa sličnim izazovima i, načelno gledano, te bi članice mogle pokrenuti zajedničku inicijativu koja bi uzela u obzir njihove specifične interese.
No je li to moguće? Kao prvo Europska je unija u međuvremenu postala tako složen mehanizam da svaki radikalniji impuls može izazvati teške poremećaje unutar njega. Kao drugo, pitanje je koliko bi Fico bio pouzdan partner uzevši u obzir njegov državnički profil.
Slovačka – etnički homogena
I tu se politika u Slovačkoj, Hrvatskoj, u bilo kojoj europskoj zemlji, vraća na početak, na temeljno pitanje može li inicijativa za promjenom uspjeti a da se pritom ne sruši čitav sustav. Drugim riječima, čini se da Europljani sve više stoje pred izborom: ili riješiti goruća pitanja ili očuvati sustav koji jamči blagostanje.
Političari poput Fica korisni su jer pokazuju da je u Europi nešto trulo. Ali pitanje je jesu li oni kao predvodnici u stanju dovesti do stanja kojim će Europljani biti zadovoljni.
Slovačka je sa 49 035 četvornih kilometara nešto manja od Hrvatske, ali s većim pučanstvom. Slovačka ima oko 5,5 milijuna stanovnika.
Slovačka je do 1993. bila dio Čehoslovačke, ali je, za razliku od Hrvatske, imala tu sreću da je njezinoj težnji za državnom samostalnošću udovoljeno i Češka i Slovačka razišle su se u miru. Osim toga Slovačka je etnički homogena zemlja, što smanjuje potencijal njezinih unutarnjih napetosti.
Slovačka je, poput Hrvatske, u 20. stoljeću bila snažno pogođena iseljavanjem, koje je teklo gotovo kontinuirano, od početka stoljeća zbog gospodarskih razloga, zatim uvjetovano političkim okolnostima, sve do početka 21. stoljeća kad je zabilježen posljednji val iseljavanja nakon pristupanja Slovačke schengenskomu prostoru.
BDP po glavi stanovnika u Slovačkoj je 2018. iznosio 16 475 eura. Nezaposlenost je u Slovačkoj niska, ali s visokom razinom nezaposlenosti mladih. Na moguće dugoročne boljke Slovačke upozorava i činjenica da 61 posto svih zaposlenih u Slovačkoj radi u uslužnim djelatnostima. Prosječna mjesečna plaća u Slovačkoj 2019. iznosila je 1092 eura bruto.
Europski izazovi
Slovačka je poput Hrvatske neto primatelj u EU, što znači da se ubraja u članice koje više dobivaju iz proračuna Unije nego što u njega uplaćuju. Slovačka je 2022. u proračun uplatila 0,9 milijardi eura, a iz njega dobila 3,2 milijarde.
Sadašnji politički izazovi u europskim državama teški su posebice zbog činjenice da rješenja često nisu u njihovim rukama. Dodatna je otežavajuća okolnost to što se rješenja moraju tražiti ondje gdje se nalaze i izvori stabilnosti i blagostanja. Drugim riječima, svaka članica slobodna je napustiti Europsku uniju i time se riješiti tereta i boljki koje ona sa sobom nosi. No pritom bi mnoge države morale platiti visoku cijenu u blagostanju i stabilnosti.
Sadašnje »suverenističke« struje u Europi djeluju upravo pod teretom te dileme. Europska unija, rečeno jednostavnim rječnikom, istodobno je izvor i dobra i zla. Ako želimo dobro, moramo s njim prihvatiti i zlo.
Problem je međutim upravo to što se posljednjih godina uglavnom govori jednostavnim rječnikom. Populizam, metoda prikupljanja političke potpore skrivanjem neugodnih pitanja, dugoročno ne može biti uspješan jer neugodna pitanja skrivanjem ne će nestati. A populizam danas u Europi buja. Potiču ga i etablirane političke snage, koje se nastoje prikazati kao Bogom dane, nezamjenjive i s ispravnim konceptima, a prihvaćaju ga i one koje se prikazuju kao alternativne, koje uglavnom skreću pozornost na pojedinačne probleme, a izbjegavaju prikaz ukupne slike.
Stoga se čini da najveći izazov koji se danas u Europi postavlja pred građane i političare nije onaj koju stranu odabrati, nego kako vidjeti čitavu sliku neke političke odluke, uključujući i njezino naličje.
Napad iz zatrovane klime
Fico je upozoravao na opasnost da bi neki pridošlica u Slovačkoj mogao iz čista mira napadati građane. Sada je sam postao žrtva napada, a napadač nije stranac, nije doseljenik, nije musliman, toliko je poznato.
Zašto se napad dogodio? Ne ulazeći u pravosudne pojedinosti, kao ni u motive napadača koji još nisu do kraja razjašnjeni, može se zaključiti da je napad rezultat zatrovane političke klime u Slovačkoj. Prema nekim ocjenama slovačko je društvo podijeljeno na dva dijela. Drugim riječima, jedna polovica društva onu drugu polovicu smatra neprijateljem.
Raj na zemlji ne postoji, nema idealnoga društva ni idealne države. Naposljetku nikakav gospodarski procvat, visoka zaposlenost, funkcionalno pravosuđe ni uređenost državnih institucija ne može riješiti problem društvenih podjela. Sve navedene blagodati mogu biti samo posljedica društvenoga dijaloga.
Pucanj u ljudsko dostojanstvo
Dijalog je preduvjet svakoga uspješnoga društva i funkcionalnoga političkoga sustava. A dijalog podrazumijeva osjećaj za drugoga, razumijevanje i staloženost. Kad je riječ o kršćanskom karakteru europskih društava, valja napomenuti i da je dijalog povezan s ljudskim dostojanstvom, koje je dano svakomu. Nažalost, brojni politički prvaci danas u Europi grčevito se bore za svoje dostojanstvo i dostojanstvo svojih pristaša, a za dostojanstvo protivnika ne mare.
