»Sretna sam što sam ‘budna’, što primjećujem sve na čemu moram zahvaliti Bogu, a što zdravi ljudi uzimaju zdravo za gotovo«, započinje svjedočanstvo o suočavanju s teškom bolešću 41-godišnja Violeta Vonić iz Pakraca. Prije deset godina dijagnosticirana joj je multipla skleroza i od tada do danas prolazi brojne bitke s bolešću, nastojeći pri tome ne izgubiti životnu radost i optimizam.
»Zadnjih 16 godina živim s obitelji u Pakracu. Pripadamo župi Uznesenja Blažene Djevice Marije i praktični smo vjernici. Supruga sam i majka dvoje već odrasle djece. Kći živi i radi u Njemačkoj, a sina upravo upisujemo na fakultet. Suprug i ja se poznajemo od mojega najranijega djetinjstva. Nas dvije sestre udale smo se za dva brata, a moj pokojni svekar čvrsto je nastupio rekavši nam da nema ‘hodanja’, nego ako se volimo, da se odmah ženimo i stoga evo nas u sretnom braku 21. godinu. Moj je suprug moj oslonac, velika ljubav i čuvar. Veliko hvala Bogu što mi ga je poslao!«
Osvrćući se na početak svoje bolesti, rekla je: »Moje su tegobe počele prije deset godina. Počeli su se pojavljivati svakakvi zdravstveni problemi: seboreični dermatitis, parodontoza, aritmije, promjene u ciklusima, fibroadenomi, ciste, mutan vid, ponekad vrtoglavica, a najgori je bio neobjašnjiv umor. Išla sam brojnim specijalistima. Govorili su da je sve pod kontrolom. Misliš mlad si, puno radiš, proći će.« No nakon jedne krizne situacije s razarajućom glavoboljom koja se nije smirivala na analgetike i nakon učinjene magnetske rezonance Violeti je potvrđena dijagnoza multiple skleroze.
»Radiolog koji me je primio za magnetsku rezonancu bio je dosta rezerviran i strog, ali već nakon prvih pola sata snimanja izvadio me je iz uređaja i vrlo blago upitao kako se osjećam i objasnio da mi mora dati kontrast. Prošlo mi je kroz glavu: ‘Ovaj je liječnik sigurno nešto pronašao kad je tako blag odjednom!’ Tako je i bilo. Kasnije smo sjeli, pokazao mi je snimke i rekao da lezija te veličine na tom dijelu mozga upućuje na multiplu sklerozu. Veliko hvala doktoru radiologu koji je odmah postavio točnu dijagnozu i uputio me u daljnje korake. Osobe koje boluju od multiple skleroze prvo godinama imaju neobjašnjive simptome, često se misli da su hipohondri ili simulanti koji žele bolovanje, te godinama nemaju pravu dijagnozu ili godinama čekaju da ispune dva od tri kriterija da bi im se utvrdila dijagnoza multiple skleroze. Ako nema dijagnoze, nema osnove za liječenje, a ako se osoba ne liječi na vrijeme, nastupa teški invaliditet.«
Opisala je svoj život s bolešću: »Bolest je brzo uznapredovala, prognoze su bile loše te sam često bila hospitalizirana, primala sam visoke doze kortikosteroida i imala sam sreću da su mi pomagali. Ti lijekovi ne liječe, nego gase upalni proces koji nastaje u mozgu (gase aktivne lezije ili plakove). Nakon svake pulsne terapije kortikosteroidima slijedilo je razdoblje oporavka, ovisno o tome gdje je aktivna lezija bila i koji je dio zahvatila ili oštetila. I ja sam uvijek bila sretna što i dalje hodam, vidim i čujem, mičem prstima. Doduše, fini su mi pokreti dugo bili problem, ali sam upornim radom vratila i tu funkciju. Ni u jednom trenutku nisam izgubila vjeru niti se pitala ono poznato: ‘Pa zašto meni?!’ Jednostavno sam prihvatila svoj križ u tišini i nastavila dan po dan, a s time su počeli malo-pomalo dolaziti darovi, počela sam bolje shvaćati Božju riječ, Sveto pismo i počela sam rasti u vjeri.«
Nadalje, govoreći o suočavanju s bolešću, navodi: »Bilo je teških trenutaka i još ih ima i bit će ih! Ali to nosim i živim s tim. Bilo bi mi mnogo teže da je tako bolestan netko od moje obitelji, da mu ne mogu pomoći. Vjerujem da je mojemu suprugu jako teško kada me gleda u bolovima. Koliko god ga želim poštedjeti, tegobe koje imam teško je skriti. Postoje i drugi ljudi koje mi Bog stavlja na put. Jednom prilikom dok sam bila u čekaonici neurološke poliklinike da me liječnik pregleda i uputi u dnevnu bolnicu, rekla sam: ‘Bože, pokaži mi da si uz mene!’ I tada je u čekaonicu ušao moj ispovjednik sa širokim osmijehom na licu. Sjeo je kraj mene i čekao sa mnom. Pa kako da se bojim kada posvuda vidim Gospodinove korake. Vodi me naprijed, skrene me tamo gdje moram nešto zaobići i prenese preko onoga gdje ne mogu sama!«
»Uvijek me ponovno podigne to što osjetim Božju prisutnost. A kada mi je stvarno potrebno, zamolim Gospodina za pomoć, jednostavno: ‘Pomozi mi, molim te, daj mi da se malo odmorim, skupim snage, pa ću dalje nositi svoj križ!’ I tada primim nekoliko dobrih dana, malo se oporavim i odradim sve što mogu te se pripremim ponovno na ono što slijedi.«
Govoreći o važnosti vjere u životu, rekla je: »Moji roditelji, danas pokojni, nisu išli u crkvu, nisu bili vjernici i ja imam veliku sreću što su me uopće krstili. Nakon što smo se preselili iz Siska u jedno malo mjesto, na imanje pokojnih bake i djeda po majčinoj strani, vraćala sam se iz škole i zastala sam kraj kapelice sv. Fabijana i Sebastijana. Nešto me je jako privuklo, a u sebi sam čula glas koji mi je govorio da uđem i da mi je tamo mjesto. Ušla sam u kapelicu, gdje me je dočekao Stjepan Vukalović. I on je danas pokojni. Pozvao me da uđem jer je upravo bio vjeronauk i od tada je vodio brigu o meni, o mojem duhovnom zdravlju (gotovo do svoje smrti). Vrlo sam brzo imala prvu pričest, godinu poslije sam se krizmala, čitala na svakoj nedjeljnoj misi, pjevala, čistila, uređivala i upijala svaku riječ svećenika Vukalovića, a iz te male drvene prekrasne kapelice više nisam izlazila do svoje srednje škole, kada sam otišla u Zagreb. Kada smo se suprug i ja vjenčali, vlč. Stjepan je rekao da se vjenčaju posebni mladenci. Krstio je našu kćer, ali nažalost nije doživio da krsti našega sina. Usadio mi je korijene vjere i vječno ću mu biti zahvalna što mi je otvorio put kojim moram ići.«
Unatoč brojnim tegobama Violeta je osnovala svoj obrt za usluge jer posao koji je prije radila više nije mogla obavljati.
»Prešla sam 16 godina radnoga staža, a zadnjih 15 radila sam na voditeljskoj poziciji u proizvodnoj tvornici. Kako je zdravstveno stanje bilo sve lošije i nakon ponovnoga manifestiranja bolesti zbog stresa, tijekom oporavka shvatila sam da moram mijenjati stvari u sebi i oko sebe, prilagoditi način života svojemu zdravstvenomu stanju. Milijun uvjeta trebalo je ispuniti da bih ja ostala radno aktivna. Mirovina mi ni u jednom trenutku nije padala na pamet. Žao bi mi bilo i truda, znanja i svih vještina koje posjedujem da ih odjednom pospremim u ladicu. No kada se čovjek trudi, i Gospodin ga gura i daje mu vjetar u leđa. Tako sam se početkom godine sporazumno razišla sa svojim poslodavcem, pokrenula postupak za samozapošljavanje, a već dan nakon registracije dobila sam prvoga klijenta.«
Govori i o važnosti drugih ljudi na životnim putovima: »Gospodin nam uvijek s razlogom šalje osobe i situacije u život, dobre ljude da nas razvesele, pomognu i učine život ljepšim, one manje dobre da čovjek vidi kakav ne smije biti ili da nauči kakvu životnu lekciju. No u oba slučaja treba biti zahvalan jer čovjek postaje bogatiji za iskustva i može izvući pouku. Gospodin će s vremenom pokazati zašto je koju situaciju dopustio, a samo treba biti budan da ga se uspije čuti.«
»Dovoljno je prisjetiti se što je odgovorio sv. Alojzije Gonzaga kada ga je subrat pitao što bi napravio da zna da će sljedećega trenutka umrijeti. Svetac je odgovorio da bi se nastavio igrati! Eto, tako i ja! Dok sam na ovoj zemlji, moram vršiti volju Božju, a poslije znam da ću na jedno prelijepo mjesto te iz toga razloga u meni nema ni truna ljutnje, mržnje, straha ili bilo čega drugoga negativnoga.«
