– E, sad ćete vi vidjeti! Mladen će mi dati tu mobitelsku aplikaciju, pa… – ne mogu i ne trudim se pred okupljenom familijom prikriti pobjedonosnu euforičnost pronalazača novog planeta ili bar novog kontinenta, premda mi je sam termin »aplikacija« blizak otprilike kao kibernetika sistematske psihoterapije ili transrodna načela istospolne reprodukcije. – Još ne znam točno kako funkcionira, ali ta aplikacija koju je Mladen stavio na mobitele svoje djece, otkrila mu je koliko sati dnevno njegova djeca vise na mobitelu! I ne samo to, nego točno zna koliko vremena je tko bio na »fejsu«, koliko na »yubitou«, koliko se tko dopisivao, a koliko »surfao«! I… što je otkrio, pitate se? Otkrio je da je njegova sedmašica Nina u subotu bila na mobitelu 6 sati 43 minute i još poneku sekundu!!
– Pa toliko valjda ni Dora ne visi na mobu! – izletje Marti, našem drugom djetetu, koje sam već zamislio kao prvu moguću rušiteljicu Ninina »rekorda«.
– Ali ni to još nije sve! – nastavljam u tradiciji najboljih televizijskih reklamnih uradaka koji i nakon nagradnih noževa, setova posuđa i drugih drangulija još uvijek imaju neki nenadani »ekstra dar« za ekstra naivne kupce onoga početnog, sad već zaboravljenog proizvoda. – Kad je Mladen to ustanovio, onda je, isto uz pomoć te aplikacije, svojoj djeci vremenski ograničio uporabu mobitela na sve te naopake načine! Dopustio im je dnevno 45 minuta takvog »pametnog zaglupljivanja«, a kad prođe predviđeno vrijeme… »cap-cak«! Mobitel se od »čarobne kutijice« u rukama pretvara u običan telefončić, kojim mogu primiti poziv ili nazvati zabrinutu mamu i tatu, koji su djetetu i kupili tu glupost s izlikom da bi »mogli znati gdje su im djeca«! E, pa kad me Mladen uputi u to i kad mi instalira tu genijalnu aplikaciju, otkrit ćete vi kako je svijet bio zanimljiv i prije mobitela…
– Daj, tata, diši… – tobože nježno me prekida naša srednjoškolka Doroteja. – Srce će ti početi preskakati kako si se navio… Skrati, pa reci koliko ćeš nam minuta dnevno dati.
– A igrice na mobu?… To se valjda ne računa? – zabrinuo se i trećaš Jurica, prebrajajući očima vlastite prste. – Pa za pola sata ne stignem prijeći ni treći level…
– E, pa u tome i jest smisao te pametne aplikacije! – dočekah ga na volej. – Da se umjesto po tim »levelima«, ne znaš ni da se to na hrvatskom kaže »razinama«, vereš po pravim stablima!
– Pa dobro… – mudrica Marta mirno se javi – hajde, stavimo tu aplikaciju, taj »mjerač vremena«, ali na sve mobitele. Na naše, ali i na tvoj, i na mamin!
– Heeej, polako, pa nisu djeca i roditelji isto! Da vas ne učim sad onu latinsku izreku o volovima i… – oglasi se, nekako svisoka, i moja najbolja polovica, ženica mi Jelica, a ja ne odoljeh pa nepromišljeno blebnuh…
– Pa da, uplašila se mama, zna da bi ona vjerojatno sve rekorde porušila! Pa ona više ni karniše za zavjese ne zna kupiti bez svoga najboljeg prijatelja… mobitela! Ha, ha! A tek provjeravanje vremenske prognoze, »porukiranje« s prijateljicama, čitanje vijesti, čak navečer i moli s mobitela! Ha, ha!
– Pravi se javio! – sprži me pogledom pa oštro nastavi, na opće zadovoljstvo mladih »navijača«, zajedničkih nam potomaka. – Pa tebi mobitel služi čak i kao dnevni brojač koraka, što znači da s njime ideš čak i tamo gdje i car ide sam i pješice!
– Da… ali sigurno i on s mobitelom! – djetinje prkosno odgovorih, shvaćajući da je rat izgubljen prije ispaljenog metka, i da te pametne aplikacije za pametne telefone ne će ući u moju »prepametnu« kuću…
