Sve donedavno teorija o koronavirusu koji je Kinezima »pobjegao« iz Instituta za virusologiju u Wuhanu bila je zabranjena priča. Svaka primisao da su kineski stručnjaci stvorili modificirani virus smatrala se politički nekorektnom i znanstveno besmislenom. Umjesto »neutemeljenih« optužaba na račun razine biološke sigurnosti u wuhanskom institutu konstruirana je teza o zaraženom šišmišu s tržnice u Wuhanu.
Svi koji su u javnosti iznosili tvrdnje o laboratorijskom bijegu koronavirusa proglašeni su teoretičarima zavjere. Ukinuti su im računi na društvenim mrežama, izbačeni su iz javnoga prostora, obilježeni su kao ekscentrici, kao heretici koji ne vjeruju u postojanje virusa SARS-Cov-2. S pojavom pandemije pojavili su i takozvani »fact-checkeri« ili oni koji provjeravaju činjenice. To su različiti servisi koji prema uputama drugih filtriraju istinu od laži, određuju mete za eliminaciju te se često koriste vanjskim egzekutorima, koji svojim analizama »detoksificiraju« svaku zabludu ili herezu.
Primjer takvoga »ministarstva istine« jest »Faktograf.hr«, medij koji se aktivno uključio u obranu teze o koronavirusu s placa, odnosno u demantiranju i ismijavanju pojedinaca koji zastupaju tezu o koronavirusu iz Instituta za virusologiju. Među istaknutim žrtvama faktografskoga čišćenja bili su, na primjer, profesor imunologije Matko Marušić i profesor medicine Krešimir Pavelić. Obojica su se usudila objaviti svoju procjenu o podrijetlu virusa, no njihova su razmišljanja obješena na stup srama.
Sličnu je sudbinu doživio i Luc Montagnier, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, koji tvrdi da je koronavirus proizvod kineskoga laboratorija u Wuhanu. Prema »fact-checkerima« argumenti i stajališta francuskoga nobelovca nisu doprinos znanstvenomu dijalogu, nego su to obične dezinformacije koje treba ukloniti iz službenoga foruma. Već više od godine dana drukčija mišljenja o nultoj lokaciji koronavirusa imaju status lažnih vijesti.
Međutim, ovih je dana bijeg koronavirusa iz laboratorija u Wuhanu postao scenarij sa znanstvenim i političkim legitimitetom. O njemu govore predstavnici Svjetske zdravstvene organizacije, nacionalnih obavještajnih služba, predsjednici država, znanstvenici, pa čak i »fact-checkeri«. Zabranjena teorija zavjere postala je danas relevantna znanstvena hipoteza. Štoviše, teza se o pobjeglom virusu može pretvoriti u Pandorinu kutiju jer za sobom, ako je istinita, povlači važna pitanja o odgovornosti, o »nultim« krivcima, pa i o bilijunskim odštetama.
Nedopušteni sukob argumenata o podrijetlu koronavirusa samo je primjer jednoumlja i cenzure koja poput sjene prati pandemiju. To je tek jedan slučaj u nizu drugih tema (epidemiološke mjere, zabranjeni lijekovi, cijepljenje djece, COVID-putovnice…) koje trepere između zabranjene priče i konačne istine.
Rijetko je koja svjetska tema tako zaštićena od drukčijega mišljenja. Aktualni globalni problemi poput migracija, klimatskih poremećaja, populacijske bombe, političke budućnosti Europske unije ili terorizma podložne su suprotstavljenim argumentima, znanstvenim sukobima, kontroverznim stajalištima… Nitko ne će biti ekskomuniciran iz javnosti ako ne uskladi svoje teze s takozvanim glavnostrujaškim teorijama ili znanstvenim konsenzusom. Čini se da je jedino pandemija koronavirusa stvarnost koja sustavno ne trpi drukčije procjene, perspektive ili prigovore. Svako misaono odudaranje od zadanih gabarita Svjetske zdravstvene organizacije završava etiketiranjem »skrenutoga« autora.
Spontano ili dizajnirano, svejedno, stvorena je isključiva priča o pandemiji, čija se fabula štiti zakonom, medijskim satelitima i znanstvenom segregacijom. Kršenje pravila ponašanja se kažnjava, a krivo se mišljenje izolira i odstranjuje kirurškim mehanizmima. No vremenska transformacija pandemijske etiologije, od šišmiša do laboratorija, od hereze do prihvaćene teze, otkriva krhkost razumijevanja pandemije i upitnost javnozdravstvenih politika. Ako podrijetlo koronavirusa, temeljna stvarnost pandemije, postane (znanstveni) kamen spoticanja, čitava će struktura pandemije nalikovati kuli od karata.
