Što se novo dogodilo? To bi se pitanje moglo postaviti nakon što je papa Franjo apostolskim pismom »Spiritus Domini« u obliku motuproprija otvorio mogućnost da se i žene primaju u službe čitača i akolite, izmijenivši u tom smislu Kanon 230 § 1 Zakonika kanonskoga prava. Promjena u tekstu je minimalna. Dok je dosadašnja odredba dopuštala pristup tim službama »laicima muškarcima«, Papinim je motuproprijem sada samo izbačena riječ »muškarci«. Službe su, dakle, otvorene svim laicima.
Ni u praksi se, barem na najneposrednijoj pojavnoj razini, ne će mnogo promijeniti. Naime, premda se po tom pitanju uočavaju razlike od područja do područja, i do sada su žene rame uz rame s muškarcima na misi izvršavale ono što služba čitača podrazumijeva, tj. naviještale su biblijska čitanja (osim evanđelja), a služba akolite, koja je usmjerena na euharistiju, u praksi se »rasporedila« na ministrante (i ministrantice) te na izvanredne poslužitelje pričesti; dakako i poslužiteljice, bile one redovnice ili ne.
Ipak, promjena nije neznatna, štoviše, njezino pozorno čitanje zapravo puno toga otkriva. Ako se stvar opet sagleda sa stajališta prakse, službe čitača (lektora) i akolite uglavnom su se podjeljivale pripravnicima za svećeništvo tijekom njihove formacije u bogoslovnim sjemeništima. Štoviše, nekada su se i nazivale »nižim redovima«. Ukratko, te službe u svijesti vjernika još »mirišu« na put prema svećeništvu. Zapravo, mnogima su i nepoznate jer su do sada najčešće podjeljivane u crkvama i kapelicama bogoslovija.
Od takvoga doživljavanja rađaju se s jedne strane nade, a s druge strahovi. Ima, naime, onih koji hijerarhijski, sakramentalni ustroj Crkve podvrgavaju prosvjetiteljskoj logici napretka pa razmišljaju ovako: ređenje žena za svećenike povijesna je nužnost i kad-tad će se dogoditi; no budući da nisu svi »prosvijećeni« te tu nužnost ne uviđaju, valja pozdraviti i male korake koji k tomu vode. Nema sumnje da neki koji su pozdravili Papin korak tako razmišljaju. Na drugoj su strani oni koji se toga pribojavaju. Štoviše, neki u svakoj prilagodbi Crkve potrebama vremena vide popuštanje svjetovnomu duhu.
Papa Franjo očito osjeća da njegova odluka ima u sebi potencijal sporenja pa je zajedno s motuproprijem objavio popratno pismo u kojem objašnjava što je učinio i zašto je to učinio. Pismo je uputio pročelniku Kongregacije za nauk vjere kardinalu Luisu Ferreru Ladariji. U pismu zapravo opširnije razlaže ono što je naveo u uvodnom dijelu motuproprija.
Papa započinje svoje objašnjenje s Duhom Svetim i tradicionalnim naukom o različitim karizmama koje duh daje vjernicima. No nije svaka karizma odmah i crkvena služba. Nego: »Prema tradiciji Crkve službama se nazivaju različiti oblici koje karizme poprimaju kad bivaju javno prepoznate te stavljene na raspolaganje zajednici i njezinu poslanju u stalnom obliku.«
Dubinski teološki ključ po kojem je papa Franjo djelovao otkrivaju sljedeće riječi: »Tijekom povijesti, s promjenama crkvenih, društvenih i kulturnih prilika, izvršavanje služba u Crkvi poprimalo je različite oblike, ali je nedirnutim ostalo razlikovanje između ‘ustanovljenih’ (ili ‘laičkih’) služba i služba ‘po ređenju’. Prve su posebni izrazi svećeničkoga i kraljevskoga stanja koje je vlastito svakomu kršteniku; druge su vlastite nekim članovima Božjega naroda koji kao svećenici i biskupi primaju poslanje i sposobnost da djeluju u osobi Krista Glave, ili kao đakoni bivaju osposobljeni služiti Božjemu narodu u službi liturgije, riječi i karitasa«, napisao je Papa. Sveti Otac – to je prvi korak u argumentaciji – ustraje na snažnom razlikovanju »laičkih služba« koje se zasnivaju na »krsnom svećeništvu« ili »općem svećeništvu« svih vjernika te »služba po redu« (»zaređenih služba« glasio bi doslovni prijevod), tj. »svećeništva po sakramentu reda« ili »ministerijalnoga svećeništva«.
Drugi logično-teološki korak mogao bi se ovako sažeti: budući da se laičke službe ne izvršavaju po sakramentu reda, tj. ne uprisutnjuju sakramentalno Krista Zaručnika Crkve, prikladno je otvoriti ih ženama. No Papa se u svojoj argumentaciji najprije poziva na motuproprij »Ministeria quaedam« pape Pavla VI. iz 1972. godine. Spomenuti je papa motuproprijem »želio revidirati praksu koja se odnosi na službe bez sakramenta reda u Latinskoj Crkvi«. Papa je, naime, neke »manje redove«, koji su se do tada davali isključivo pripravnicima na svećeništvo, ukinuo. Ostavio je samo dva, upravo lektorat i akolitat, ali ne više kao »manje redove«, nego samo kao »laičke službe«: njihovi nositelji nisu više klerici, nego su i dalje laici. Status klerika od tada imaju isključivo »zaređeni« službenici, tj. nositelji jednoga od triju stupnjeva sakramenta reda: biskupi, svećenici (prezbiteri) i đakoni.
Jasnu razliku između »laičkih služba« i »služba po redu« uveo je, dakle, papa Pavao VI. No on je ujedno odredio da laičke službe, tj. lektorat i akolitat, i dalje obnašaju isključivo muškarci. Pritom se pozvao na »poštovanja vrijednu tradiciju Crkve«. Papa Franjo ističe upravo to da Pavao VI. govori o »venerabilis traditio«, a ne o »veneranda traditio«, tj. o »tradiciji koju se mora/treba poštovati«.
Na temelju tih razmišljanja Sveti Otac u pismu pročelniku Kongregacije za nauk vjere iznosi svoje ključne zaključke: »Jasnije razlikovanje između svojstava ‘služba bez sakramenta reda’ (ili laičkih) i ‘služba po redu’ omogućuje da se ukine pridržanost prvih samo muškarcima. Ako u odnosu na službe po redu Crkva ‘nema nikakve vlasti da ženama podjeljuje svećeničko ređenje’, za službe bez svećeničkoga reda moguće je, a danas se čini prikladnim, prevladati tu pridržanost. Ta je pridržanost imala smisla u određenom kontekstu, ali ju je moguće revidirati u novim kontekstima, imajući uvijek kao mjerilo vjernost Kristovu poslanju i želju da se živi i naviješta evanđelje koje su prenijeli apostoli te je povjereno Crkvi da ga smjerno sluša, u vjernosti čuva i vjerno naviješta.«
»Ponuditi laicima obaju spolova«, nastavlja Papa, »mogućnost da pristupe službi akolitata i lektorata, po snazi njihova dioništva u krsnom svećeništvu, pojačat će, također po liturgijskom činu (postavljanja), priznavanje dragocjenoga doprinosa koji mnogi laici, uključujući i žene, daju životu i poslanju Crkve. Iz tih razloga smatrao sam prikladnim odrediti da kao čitači i akoliti budu postavljani ne samo muškarci, nego i žene, u kojima, po razlučivanju pastira i nakon prikladne priprave, Crkva prepoznaje postojanu želju da vjerno služe Bogu i kršćanskomu narodu… po snazi sakramenta krštenja i potvrde.«
Treba istaknuti i to da Papa na više mjesta ističe komplementarnost laičkih služba i ministerijalnoga svećeništva. Tako, imajući na umu da će svećenički pripravnici tijekom svoje formacije i dalje primati službe čitača i akolite, Papa piše da će oni na taj način »bolje shvatiti da su dionici ministerijalnosti koju dijele s drugim krštenicima, muškarcima i ženama«. »Tako se još jasnije pokazuje da su svećeništvo koje je vlastito svakomu vjerniku (‘commune sacerdotium’, opće svećeništvo) i svećeništvo zaređenih službenika (‘sacerdotium ministeriale seu hierarchicum’, ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo) jedno drugomu podređeni, za izgradnju Crkve i svjedočenje evanđelja«, zaključuje Papa.
