Papa Franjo jedinstvena je pojava i osoba, koja će izvan svake sumnje ostati upisana kao važna, možda i prijelomna točka u povijesti Crkve, a teško ga je pak »ugurati« u bilo kakve kategorije. »Bergoglio je, u svojoj prividnoj jednostavnosti, kompleksan lik. U njegovoj je osobnosti ‘complexio oppositorum’ (sklop, suživot suprotnosti). Taj čovjek, kojega kao papu kritiziraju da je previše zabrinut za sudbinu svijeta, jest ‘mistik’«, kaže Massimo Boghesi, filozof, autor knjige »Jorge Mario Bergoglio – Intelektualna biografija – Dijalektika i mistika«, koji je možda najviše pridonio tomu da se može zaviriti iza onoga što je u djelovanju pape Franje očito. Puno je u tome pomogla i autobiografija »Nadaj se« samoga pape Franje. U njoj pokojni papa ne govori puno o teološkim i filozofskim idejama koje su ga vodile, ali se iz knjige jasno iščitava da je na stvarnosti i osobe oko sebe gledao kontemplativnim pogledom vjere te su one bitno utjecale na njegov unutarnji habitus.
»Za mene je upravo to identifikacijska isprava Boga: milosrđe«, stoji u spomenutoj Papinoj autobiografiji. Ne bi se pretjeralo kad bi se upravo ta rečenica uzela kao njegova najveća i trajna ostavština Crkvi. Rečenica sama po sebi mnogo toga objašnjava. Primjerice opredjeljenje pape Franje da Crkva treba biti otvorena svima, što je još jedna prepoznatljiva Franjina crta. Malo je ljudi čijim se izjavama toliko manipulira(lo) u političke i/ili ideološke svrhe kao što je to slučaj s izjavama pape Franje. No objektivno, on nikada nije izišao iz okvira katoličkoga nauka, uključujući i moralni nauk. Samo je, od samoga početka, od apostolske pobudnice »Evangelii gaudium«, govorio o »hijerarhiji istina«, u kojoj neke imaju veću težinu, a neke ipak manju.
A najveća je istina evanđelje Isusa Krista, ona temeljna njegova poruka da je Bog ljubav i da želi prigrliti sve ljude k sebi; da je on upravo milosrdni Otac koji je sam sebe nerazrješivim savezom vezao uz ljudski rod i uz svaku pojedinu ljudsku osobu.
Kakvo je Franjino viđenje Crkve? Teško da će se pogriješiti ako se kaže da je papa Franjo dijete Drugoga vatikanskoga koncila. Ili barem unuk. Papa Franjo je, naime, prvi papa – nakon Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. – koji nije bio osobno uključen u rad Koncila. U tom se smislu na njegov pontifikat može gledati već kao na razdoblje interpretacije Koncila i pokušaja oblikovanja Crkve u skladu s tom interpretacijom. Taj vid upravo dolazi do izražaja kad je riječ o sinodnosti – procesu koji je obilježio posljednje godine Franjina pontifikata. Sinodnost Koncil, naime, ne spominje, nego je Franjo izvodi iz naravi Crkve kako ju je opisao i definirao Koncil, a i iz iskustva prvih stoljeća njezine povijesti. U jednom Boghesi kaže: »Na Crkvenom je planu on odlučni zagovaratelj II. vatikanskoga koncila, i to bez prepuštanja bilo kakvu modernizmu. Njegov referentni papa jest Pavao VI. Bergogliov susret sa suvremenom kulturom jest susret na tragu Koncila.«
Posebno neka ovdje budu istaknute dvije temeljne intuicije Koncila, u koje se Franjino djelovanje i naučavanje apsolutno uklapa. Dogmatska konstitucija o Crkvi »Lumen gentium« započinje riječima: »Svjetlo naroda je Krist i zato ovaj Sveti Sabor, sabran u Duhu Svetomu, žarko želi da njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude navješćujući Evanđelje svakomu stvoru. A kako je Crkva u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda, ona… namjerava točnije objaviti svojim vjernicima i cijelom svijetu svoju narav i svoju opću misiju. Sadašnje prilike u svijetu požuruju ovu dužnost Crkve, da naime svi ljudi, danas tješnje povezani različitim društvenim, tehničkim i kulturnim vezama postignu također potpuno jedinstvo u Kristu.«
U pozitivni odnos Crkve prema svijetu i zadaću koju je Koncil pred nju postavio savršeno se uklapa Franjin angažman »ad extra« (prema vani): od enciklike »Laudato si’« i potpore borbi protiv klimatskih promjena – što je kod dijela vjernika i javnosti, poglavito crkvene, naišlo na kritike i na prigovore da papa previše izravno zadire u pitanja koja nisu u njegovoj nadležnosti, jednako kao i u slučaju potpore koronanarativu i mjerama – preko neprestanih upozorenja o pogubnim učincima ratova i poziva da se dijalogom riješe problemi i uspostavi mir pa sve do promicanja općega ljudskoga bratstva, izraženoga nadasve u enciklici »Fratelli tutti«, kao i u nastojanjima na međureligijskom dijalogu, posebno s islamskim svijetom.
Ako je išta trajna Franjina ostavština Crkvi, osim spomenute poruke o Bogu kao milosrdnom Ocu, onda je to isticanje njezina misionarskoga značaja. Pritom poslanje za Franju nije samo neki posao i zadaća koji su joj povjereni izvana, nego je poslanje sam život Crkve: njezina pojavnost, njezine strukture, život svakoga vjernika na zemlji jest svjedočanstvo, sakrament (znak i oruđe) Kristove prisutnosti u ovom svijetu. To je pozadina Papinih poziva da se Crkva oslobodi svega što bi je činilo svrhom samoj sebi, klerikalizma, samodostatnosti, žaljenja za prošlim, navodno boljim vremenima, povratka starim formama… Iz toga uvjerenja proizišao je i Papin poziv da Crkva treba »izići« – izići i na »margine«, prostorne i egzistencijalne.
Za pontifikat pape Franje također je presudna koncilska slika Crkve kao Božjega naroda, obogaćena »narodnom teologijom« koju je donio iz Argentine. Po krštenju su svi vjernici dio toga Božjega naroda i svi su nositelji njegova poslanja u svijetu. Upravo je ta temeljna misao dovela papu Franju do govora o sinodnosti kao općem sudjelovanju u poslanju Crkve i suodgovornosti za nj. Je li pokušaj provođenja te ideje u praksu preuzetan, tj. uključuju li konkretna sinodska tijela i procesi uistinu sve vjernike ili samo zainteresirane elite i njihova viđenja, pokazat će vrijeme. U svakom slučaju svatko, uključujući i siromašne, ima nešto što može ponuditi da bi Crkva bila vjernija svojemu poslanju. Posebnu je pozornost papa Bergoglio posvećivao ženama. Poštovanje prema ženi iščitava se iz svake njegove riječi. No bez žena, a onda i bez njihove vidljivije prisutnosti i na odgovornim mjestima, za njega su život i poslanje Crkve nepotpuni, lišeni čitave jedne dimenzije, možda i »bolje polovice«. Naime – često je govorio papa Franjo – Crkva je po svojoj naravi žena i zaručnica; a Marija je najveća, premda nije dio zbora dvanaestorice apostola. U tom je smislu Franjo isključio mogućnost ređenja žena za svećenike, a pitanju ženskoga đakonata nije posve zatvorio vrata.
Na tragu slike Crkve kao naroda Božjega jest i izrazita naklonost pape Franje pučkoj pobožnosti. Ona je, posebno ako je prate djela predanja i ljubavi prema bližnjemu, autentično očitovanje djelovanja Duha Svetoga. Time ona za samu teologiju nije prije svega područje koje treba racionalno korigirati, nego je prije toga »teološko mjesto«, izvor teološke spoznaje.
No što je oblikovalo intelektualni profil pape Franje prije nego što je postao papa? Dijelom zbog tereta koji nameće činjenica da je Franjin prethodnik Benedikt XVI. bio vrhunski intelektualac i teolog svjetskoga glasa, a dijelom i zbog neslaganja s usmjerenjem koji je Franjo pokušavao dati Crkvi neki su njegovi osporavatelji gurali tezu da je pokojni papa odveć jednostavan, da u njegovu mišljenju, a onda i u radu, nema sustavnosti i tomu slično. No pogled u godine Bergogliova stasanja otkriva bitno drugačiju sliku. Istina, osobe koje je susretao, poglavito iskustva s okrutnom vojnom diktaturom desnoga predznaka, otkrivaju korijene izvjesne ipak veće naklonosti prema lijevomu političkomu spektru nego desnomu; globalnomu i univerzalnomu nego nacionalnomu; tradiciji kao pologu koji treba razvijati, a ne čuvati (postrožene odredbe o slavljenima takozvane »latinske mise«). S druge je strane optuživati Bergoglia kao ljevičara i progresista, ili čak marksista, posve neutemeljeno.
Ni Crkva nije bila kadra premostiti podjele koje su se uvukle među njezine članove, posebno za vrijeme vojne hunte (1976. – 1983.) čiji je dolazak na vlast zatekao Bergoglia kao vrlo mlada provincijala Družbe Isusove u Argentini. Čini se da se njegov teološki interes vodio pitanjem kako prevladati te i druge suprotnosti. Prvi je odgovor pronašao u duhovnosti sv. Ignacija: biti »in actione contemplativus«, u djelovanju kontemplativan. U spomenutom intervjuu Boghesi navodi autore koji su također utjecali na Bergogliovu misao, poput Alberta Methola Ferréa, Henrija de Lubaca, Gastona Fessarda te posebno Romana Guardinija. I kaže: »Njegov je ideal bilo katolištvo kao ‘coincidentia oppositorum’, kao prevladavanje suprotnosti koje se, ako se radikaliziraju, pretvore u neiscjeljive podjele. Taj je ideal Bergoglio izrazio kroz svoju filozofiju, poimanje prema kojem je zakon koji upravlja jedinstvom Crkve, kao i društvenim i političkim jedinstvom, zakon zasnovan na ‘polarnoj’ dijalektici, na ‘agonijskoj’ misli koja na okupu drži suprotstavljene, a da ih ne briše niti ih nasilno svodi na jedno. Mnogostrukost i jedinstvo dva su pola u neizbježnoj napetosti. Napetosti čije je razrješavanje povjereno, svaki put, snazi Božanskoga otajstva koje djeluje u povijesti.«
Spomenute se riječi čine kao dobar interpretacijski okvir za činjenicu da je papa Franjo istodobno čovjek djetinje pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji te papa koji je omogućio da na površinu crkvenoga života isplivaju pitanja i napetosti koje su, nakon burnoga pokoncilskoga razdoblja, bile potisnute na margine crkvenoga života, u aule uskih akademskih teoloških krugova. Pitanja koja muče, pa i brinu mnoge vjernike. Tim će se pitanjima Crkva i Franjini nasljednici vjerojatno još dugo baviti. No možda za završetak razmišljanja o teološkom i intelektualnom profilu pape Franje, kao jedno od najvećih blaga u pologu koji je ostavio Crkvi taj mistik od akcije, treba naglasiti njegovo duboko uvjerenje da suprotnosti među ljudima, uključujući i ljude u Crkvi, ne može pomiriti i prevladati ni jedna ljudska instanca, nego jedino Bog.
