Zašto je sveta Terezija Avilska »iznimna žena«, kako ju je prije pedeset godina, proglašavajući je prvom crkvenom naučiteljicom u povijesti Crkve, nazvao papa Pavao VI.? Zašto je ona »referentna osoba kroz stoljeća«? I naposljetku, što ima reći u ovim »teškim vremenima«? Ključne odgovore na ta pitanja dao je papa Franjo u videoporuci koju je uputio sudionicima međunarodnoga kongresa koji je, upravo pod naslovom »Mujer excepcional« (iznimna žena), u povodu navedene obljetnice održan od 12. do 15. travnja na Katoličkom sveučilištu sv. Terezije u Avili.
Koliko god se sv. Terezija Avilska »isticala u mnogim dimenzijama«, ona je »iznimna žena prije svega zato što je sveta«. To njezino temeljno opredjeljenje da nasljeduje svetost, koje je nazivala »odlučnom odlučnošću«, izrazila je »jednostavnim govorom za koji bi netko rekao da je kao u seljanke«, poručio je Papa u videoporuci citirajući svetičine stihove u kojima Boga, kao što je u njezino vrijeme bio običaj, oslovljava s »Vi«: »Vaša sam, za Vas se rodih, / što tražite od mene?«
»Odvažnost, kreativnost i izvrsnost sv. Terezije, kao reformatorice, plod su unutarnje Gospodnje prisutnosti«, poručio je Papa. Šesnaesto stoljeće u kojem je svetica živjela ima »mnogo sličnosti s našim danima«, u kojima »ne proživljavamo epohu promjena, nego promjenu epohe«, napisao je Papa rabeći svoju poznatu ocjenu sadašnjega trenutka. A potom zaključio: »Kao i u ono vrijeme, i sada smo mi kršćani pozvani da, po nama, snaga Duha Svetoga i dalje obnavlja lice zemlje, u sigurnosti da su naposljetku svetci ti koji omogućuju da svijet napreduje približavajući se svojemu konačnomu cilju.«
Puno je prostora Sveti Otac u prvom dijelu podulje poruke posvetio upravo Terezijinoj svetosti. Tako je citirao glasoviti odlomak iz dogmatske konstitucije o Crkvi »Lumen gentium« Drugoga vatikanskoga koncila o pozivu svih kršćana na svetost, kao i dio svoje apostolske pobudnice »Gaudete et exultate« o pozivu na svetost u suvremenom svijetu, u kojem govori da svetce treba nasljedovati kao »poticaj i motivaciju«, ali ih se ne može i ne treba kopirati. Jasna je Papina poruka: na svetost je pozvan svatko i svakomu je dostupna ako surađuje s Božjom milošću.
Sv. Terezija Avilska nije ni molitvu, pa ni mistička iskustva po kojima je naširoko poznata, smatrala samima sebi svrhom, nego je njihova svrha »rađati uvijek nova djela« (ljubavi), tj. znak stvarnoga jedinstva s Kristom »djela su ljubavi«, poručio je Papa citirajući iz svetičinih djela. »Naposljetku, ‘ono po čemu se mjeri savršenstvo osoba jest stupanj njihove ljubavi, a ne količina činjenica i spoznaja koju mogu nakupiti’«, zaključio je papa Franjo zajedno sa sv. Terezijom.
I molitva je svakomu dostupna. »Sveta Terezija nas uči«, poručio je Papa, »da je put koji ju je učinio iznimnom ženom i referentnom osobom kroz stoljeća put molitve, otvoren svima koji se ponizno otvaraju djelovanju Duha u svojem životu te da je znak da na tom putu napredujemo to što smo sve ponizniji, pozorniji za potrebe naše braće, bolja djeca svetoga Božjega naroda.«
nestaje tjeskoba.
Sve prolazi,
samo je Bog vazda isti.
Strpljenje
sve zadobiva.
Tko ima Boga
ni u čem ne oskudijeva:
Samo Bog dovoljan je!
Svijest o vlastitoj grješnosti i još snažnija svijest o Božjem milosrđu još je jedna svetičina crta koja vrijedi za sva vremena, uključujući i današnje. »Taj se put ne otvara onima koji se smatraju čistima i savršenima, ‘katarima’ svih vremena, nego onima koji, svjesni svojih grijeha, otkrivaju ljepotu milosrđa Boga koji sve prihvaća, sve otkupljuje i sve poziva na prijateljevanje sa sobom«, poručio je Sveti Otac. Među nekoliko redaka koje je Papa preuzeo iz njezina djela »Moj život« ovdje neka bude spomenut samo onaj u kojem svetica kaže da se prije ona umorila nanoseći uvrjede Bogu negoli se Bog umorio opraštajući joj.
Upravo je u molitvi papa Franjo pronašao sredstvo koje je sv. Teraziju Avilsku učinilo – još jednom – »iznimnom ženom, kreativnom i inovativnom ženom«. U molitvi je otkrila Papi toliko važan »ideal bratstva« koji je željela vidjeti ostvaren u samostanima koje je osnovala; »u molitvi je osjećala da se s njom postupa kao sa zaručnicom i prijateljicom uskrsnuloga Krista«; i naposljetku, »po molitvi se otvorila nadi«.
Upravo je s nadom Sveti Otac želio završiti svoju poruku. »Proživljavamo, kao i Terezija, naučiteljica Crkve, ‘teška vremena’, vremena koja nipošto nisu lagana, kojima su potrebni vjerni Božji prijatelji, snažni prijatelji. Velika je kušnja da se zapadne u razočaranje, u rezignaciju, u fatalističko i neutemeljeno prejudiciranje da će sve poći po zlu. Riječ je o jalovu pesimizmu, o pesimizmu koji nije kadar dati život. Neki su, zastrašeni takvim mislima, skloni zatvoriti se, povući se u sitne stvari«, rekao je Sveti Otac. Na primjeru samostana koji nije imenovao, a u kojem su se sestre počele baviti sitnim stvarima, Papa je dao na znanje da pod tim izrazom podrazumijeva »sebične projekte koji ne izgrađuju zajednicu, nego je razaraju«.
»Molitva nas pak otvara, omogućuje nam iskusiti da je Bog velik, da je onkraj obzora, da je Bog dobar, da nas voli i da mu povijest nije izmaknula iz ruku. Može biti da hodimo dolinom smrti, ali ne bojte se ako je Gospodin s vama. On pak ne prestaje kročiti pokraj nas i privoditi nas onomu pravomu cilju za kojim svi žudimo: vječnomu životu. Možemo imati hrabrosti za velike stvari jer znamo da smo miljenici Božji. I s njim smo kadri suočiti se sa svakim izazovom jer njegovo je društvo ono što naše srce zapravo želi i ono što nam daje puninu i radost jer nas je on stvorio«, zaključuje papa Franjo.
