»Da bi se izrazila Isusova ljubav, često se upotrebljava simbol srca. Neki se pitaju ima li on još uvijek neko stvarno značenje. No kad smo u napasti ploviti po površini, živjeti u trci ne znajući naposljetku zašto, postati nezasitnim potrošačima i robovima žrvnja tržišta koje ne zanima smisao našega postojanja, imamo potrebu povratiti važnost srca«, piše papa Franjo na početku svoje nove enciklike »Dilexit nos – Uzljubi nas«, čije je prve riječi, a time i naslov, preuzeo iz poslanice sv. Pavla Rimljanima (8, 37). Treća enciklika u pontifikatu pape Franje objavljena je u četvrtak 24. listopada.
Ključ za razumijevanje socijalnih enciklika
U tradiciji Crkve snažno je prisutna pobožnost prema Srcu Isusovu. Ta tvrdnja zvuči toliko poznato da bi je netko mogao nazvati otrcanom. No skidanje patine s te pobožnosti, pogled u svu njezinu dubinu – to papa Franjo smatra ključnim i za Crkvu i za svijet. Uputno je stoga čitati novu encikliku počevši od njezinih posljednjih redaka, od »Zaključka«. Tu Papa najprije kaže da nam enciklika omogućuje otkriti da ono što je napisano u socijalnim enciklikama »Laudato si’« i »Fratelli tutti« nije tuđe našemu susretu s ljubavlju Isusa Krista jer »napajajući se na toj ljubavi, postajemo sposobni tkati bratske spone, priznavati dostojanstvo svakoga ljudskoga bića te zajedno preuzeti skrb za naš zajednički dom«.
Na konferenciji za novinare na kojoj je u Vatikanu predstavljena nova enciklika rečeno je, štoviše, da ona iznosi sintezu naučavanja pape Franje, koji, također u »Zaključku«, kaže: »Molim Gospodina Isusa da iz njegova svetoga Srca za sve nas poteku rijeke žive vode kako bi iscijelile rane koje si nanosimo, kako bi ojačale našu sposobnost da ljubimo i služimo, kako bi nas pogurale da naučimo zajedno hoditi prema pravednomu, solidarnomu i bratskomu svijetu. Tako do časa kad ćemo sretno sjedinjeni slaviti gozbu nebeskoga kraljevstva.«
Društveni i misionarski aspekti pobožnosti
Ne treba samo svijet Kristovo Srce koje je u stanju »podariti srce ovoj zemlji i ponovno iznaći ljubav ondje gdje mislimo da je sposobnost za ljubav zauvijek mrtva«.
»Potrebno je to i Crkvi kako Kristovu ljubav ne bi zamijenila prolaznim strukturama, opsesijama nekim drugim vremenima, klanjanjem vlastitomu mentalitetu, utvarama svake vrste koje naposljetku zauzimaju mjesto besplatne Božje ljubavi koja oslobađa, oživljava, daje srcu radost i hrani zajedništvo. Iz rane na Kristovu boku i dalje izvire ona rijeka koja nikada ne presušuje, koja ne prolazi, koja se uvijek nanovo nudi onomu tko želi ljubiti. Jedino će njegova ljubav učiniti mogućim novo čovještvo«, piše Sveti Otac.
Nova enciklika pape Franje nije odveć dugačka: pedesetak tiskanih stranica A4 formata. »Dilexit nos« ima pet poglavlja. Prvo nosi naslov »Važnost srca«. Drugo poglavlje, »Geste i riječi ljubavi«, govori o biblijskim temeljima pobožnosti Isusovu Srcu. U trećem poglavlju, »To je Srce koje je toliko ljubilo«, papa Franjo donosi presjek doprinosa teologije i učiteljstva toj temi. U dugačkom četvrtom poglavlju Sveti Otac opisuje razvoj duhovnosti Presvetoga Srca te njezine »plodove«, tj. njezin utjecaj na živote svetaca i svetica – od prvih crkvenih otaca do sv. Ivana Pavla II. – te, preko njih, stotina milijuna vjernika. Naslov je poglavlja »Ljubav koja daje piti«. U petom poglavlju Papa, pod naslovom »Ljubav za ljubav«, analizira zajedničarske, društvene i misionarske aspekte pobožnosti Isusovu Srcu.
Gubimo odgovore, susret, poeziju
Jedan od temeljnih zaključaka u prvom poglavlju enciklike »Dilexit nos« glasi: »U ovom likvidnom svijetu nužno je ponovno govoriti o srcu.« No prije toga Papa pojašnjava što se misli pod srcem. Već od antike »shvatili smo važnost da promatramo ljudsko biće ne kao zbir različitih sposobnosti, nego kao duševno-tjelesni svijet sa središtem koje ga sjedinjuje, koje svemu što osoba živi daje smisao i usmjerenje«. I prema Pismu je srce »jezgra… koja je iznad svake pojavnosti, pa tako i onkraj površnih misli koje nas zbunjuju«. Srce je također »mjesto iskrenosti, gdje se ne može varati ni simulirati« i koje odražava »stvarne nakane, ono što se stvarno misli, vjeruje i želi, ‘tajne’ koje se nikomu ne govore, ukratko vlastita gola istina«. »Umjesto traženja površnih zadovoljstava i igranja uloge pred drugima, najbolje je da na površinu iziđu uistinu važna pitanja: tko sam uistinu, što tražim, koji smisao želim za svoj život, svoje izbore ili svoje čine, zašto i radi koje sam svrhe na ovom svijetu, kako ću vrjednovati svoje postojanje kada dođe kraj, koji bih smisao želio da ima sve što živim, tko želim biti pred drugima, tko sam pred Bogom. Ta me pitanja dovode do srca.«
Prvo poglavlje »Dilexit nos« svojevrsna je kritika prevladavajuće struje zapadne misli. »Sada je problem likvidnoga društva aktualan, ali obezvrjeđivanje intimnoga čovjekova središta – srca – dolazi izdaleka: nalazimo ga već u grčkom i pretkršćanskom racionalizmu, u poslijekršćanskom idealizmu i u materijalizmu u njegovim različitim oblicima. Srce je imalo malo prostora u antropologiji… (…) A ne nalazeći mjesta za srce… nije se naveliko razvijala ni ideja o osobnom središtu u kojem je, naposljetku, ljubav jedina stvarnost koja može sve sjediniti. Ako je srce obezvrijeđeno, obezvrjeđuje se i značenje govora od srca, djelovanja sa srcem, sazrijevanja i njegovanja srca. A kad se ne cijeni posebnost srca, gubimo odgovore koje um sam ne može dati, gubimo susret s drugima, gubimo poeziju. A gubimo i povijest, kao i naše povijesti, jer prava osobna avantura jest ona koja se gradi polazeći od srca. Na završetku života samo će to biti važno«, napisao je Papa.
»Svijet se može promijeniti polazeći od srca«
»Istodobno«, poručuje također Sveti Otac, »srce čini mogućim bilo kakvu autentičnu vezu jer odnos koji nije sazdan sa srcem nesposoban je nadići fragmentaciju individualizma: na nogama bi se održale samo dvije monade koje jedna drugoj pristupaju, ali se istinski ne povezuju.
Protusrce jest društvo kojim sve više ovladavaju narcizam i samodostatnost. Naposljetku se dolazi do ‘gubitka želje’ jer drugi nestaje s obzora te dolazi do zatvaranja u vlastito ‘ja’, bez sposobnosti za zdrave odnose.« U navodnicima su istaknute riječi iz knjige »Agonija erosa« korejskoga filozofa Byung-Chula Hana. I na »paradoksalnu povezanost između vrjednovanja sebe i otvorenosti drugima« upozorio je Papa: »Postaje se onime što netko jest samo kad se stekne sposobnost priznavanja drugoga, a drugoga susreće onaj tko je u stanju prepoznati i prihvatiti vlastiti identitet.«
No na razini srca ne događa se samo susret sa sobom i s drugim, nego i susret s Bogom. »Ondje gdje se filozof sa svojom mišlju zaustavlja, srce koje vjeruje ljubi, klanja se, traži oproštenje te se daje na služenje na mjestu koje mu Gospodin daje da ga izabere kako bi ga nasljedovao. (…) Prihvatiti njegovo (Gospodinovo) prijateljstvo stvar je srca te nas uspostavlja kao osobe u punom smislu te riječi«, poručio je Papa.
»Svijet se može promijeniti polazeći od srca«, podnaslov je jednoga od posljednjih odlomaka prvoga poglavlja. »Uzeti zaozbiljno srce ima društvene posljedice«, ustvrdio je također Papa. To ipak vrijedi pod uvjetom da je čovjek svjestan »da naše srce nije samodostatno, da je krhko i ranjivo«. »Potrebna nam je pomoć božanske ljubavi. Pođimo Kristovu Srcu, središtu njegova bića, koje je užarena peć božanske i ljudske ljubavi te je najveća punina koju može dosegnuti ljudsko biće. Tu, u njegovu Srcu, konačno prepoznajemo sami sebe i učimo ljubiti«, napisao je Papa u »Dilexit nos«.
Presveto Srce – sjedinjujuće načelo stvarnosti
»Naposljetku«, zaključio je, »to Presveto Srce jest sjedinjujuće načelo stvarnosti«, njegov »Vazam smrti i uskrsnuća središte je povijesti koja je zahvaljujući njemu povijest spasenja«. Prvo je poglavlje Sveti Otac zaključio molitvom: »Pred Kristovim Srcem molim Gospodina da se još jednom sažali nad ovom ranjenom zemljom na kojoj je on želio obitavati kao jedan od nas. Neka izlije blaga svoje svjetlosti i svoje ljubavi kako bi naš svijet, koji preživljava u ratovima, društveno-gospodarskim neravnotežama, konzumizmu i protučovječnoj uporabi tehnologije, povratio ono što je najvažnije i najpotrebnije: srce.«
Za spašavanje ljudskoga nužne su poezija i ljubav
