Slikom vode koja taži ljudsku žeđ započeo je papa Franjo četvrto poglavlje svoje enciklike »Dilexit nos – Uzljubi nas«, kako bi pokazao da je simbol Kristova srca trajno prisutan, više negoli u samoj teologiji, u kršćanskoj duhovnosti i pobožnosti. Voda je, jasno, slika Božje milosti, a u skladu s tim je i naslov poglavlja »Ljubav koja daje piti«. Temeljnu je misao papa Franjo ovako izrazio: »U probodenu Kristovu Srcu susreću se, zapisani u tijelu, svi izričaji ljubavi u Pismima. Nije riječ samo o izjavljenoj ljubavi, nego je njegov otvoreni bok izvor života za one što su ljubljeni, a taj izvor taži žeđ njegova naroda. Kao što je naučavao sv. Ivan Pavao II., ‘bitni elementi te pobožnosti pripadaju dakle trajno duhovnosti Crkve tijekom povijesti jer je od početka Crkva okretala svoj pogled prema Kristovu srcu probodenu na križu’.«
Probodeni bok i probodeno Srce: ista ljubav
Duhovnost ima korijen već u temeljnom kršćanskom viđenju starozavjetnih tekstova. Papa ih donosi više, no ovdje se navodi onaj na koji se izrijekom poziva evanđelist Ivan opisujući značenje Isusove smrti na križu: »A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli. (…) U onaj dan otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće’« (Zah 12, 10; 13, 1). »Probodeni čovjek, otvoreni izvor, duh milosti i molitve. Prvi kršćani očito su ostvarenje toga obećanja vidjeli u otvorenu Kristovu Boku, izvoru iz kojega struji novi život. Listajući Ivanovo evanđelje, vidimo da se to proroštvo ostvarilo u Kristu. (…) Otvoreni izvor jest ranjeni Kristov bok. (…) Probodeni je bok istodobno sjedište ljubavi«, piše papa Franjo. U jednom je trenutku povijesti, s novim vijekom, naglasak s govora o probodenu Kristovu boku prešao na probodeno i otvoreno Kristovo Srce, no temeljno je nadahnuće isto, pokazuje papa Franjo.
U dugačkom četvrtom poglavlju Sveti Otac nabraja velikane kršćanske misli, duhovnosti i svetosti koji su se napajali na toj duhovnosti. U ovom prikazu moguće je tek nabrojati imena koja se spominju u tekstu: više crkvenih otaca među kojima je i sv. Augustin; sv. Bernardin; sv. Vilim iz Saint-Thierryja; sv. Bonaventura; više svetih žena poput sv. Lutgarde, sv. Matilde iz Hackeborna, sv. Anđele iz Foligna, sv. Julijane iz Norwicha, sv. Gertrude iz Helfte, sv. Katarine Sijenske; sv. Ludolfa Saksonskoga.
Po Srcu k Božjemu milosrđu
Nakon tih imena papa Franjo kaže: »Pobožnost Kristovu Srcu postupno je nadišla monaški život te je ispunila duhovnost svetih učitelja, propovjednika i utemeljitelja redovničkih družba koje su je proširile u najudaljenije kutke zemlje.« I opet slijedi plejada imena: sv. Ivan Eudes, čijom je zaslugom prvi put jedna mjesna Crkva (Rennes u Francuskoj) odobrila liturgijsku proslavu Presvetoga Srca; sv. Franjo Saleški; sv. Margareta Marija Alacoque i sv. Klaudije de la Colombiere, koji su odigrali presudnu ulogu da se proslava proširi na cijelu Crkvu; sv. Charles (Karlo) de Foucauld; sv. Terezija od Djeteta Isusa; Družba Isusova kao takva s brojnim njezinim velikanima; sv. Vinko Paulski; sv. Pio iz Pietrelcine; sv. Terezija iz Kalkute; sv. Faustina Kowalska; poljski biskup sv. Josip Sebastijan Pelczar; sv. Ivan Pavao II.
Kod nekih se imena, primjerice kod sv. Franje Saleškoga, sv. Charlesa de Foucaulda ili sv. Male Terezije Papa zadržava s poduljim promišljanjem, pokazujući pritom njihov doprinos da se pobožnost Presvetomu Srcu pročisti od svake jednostranosti te da postane sve evanđeoskijom. Budući da se njegovo ime i misao provlači kroz cijeli dokument, ovdje ćemo iznijeti Franjine riječi o njegovu poljskom prethodniku: »Sveti Ivan Pavao II. prisno je povezao svoje promišljanje o milosrđu s pobožnošću Isusovu Srcu: ‘Čini se da Crkva na poseban način ispovijeda Božje milosrđe i štuje ga obraćajući se Kristovu Srcu.
Uistinu, upravo nam pristupanje Kristu u otajstvu njegovoga Srca omogućuje zaustaviti se na toj točki… objave milosrdne Očeve ljubavi, koja je bila središnji sadržaj mesijanskoga poslanja Sina Čovječjega.’«
Veća pozornost za patnje i potrebe drugih
U posljednjem, petom poglavlju enciklike »Dilexit nos« Papa govori o »zajedničarskoj, društvenoj i misionarskoj dimenziji svake autentične pobožnosti prema Isusovu srcu«. »Uistinu, dok nas Kristovo Srce privodi k Ocu, istodobno nas šalje ljudima. U plodovima služenja, bratstva i poslanja koje Kristovo Srce po nama donosi ispunjava se volja Očeva«, piše Sveti Otac. Ističući da je kršćanstvo donijelo na svijet veliku novinu dobrotvornosti prema posljednjima, općenito novo poimanje neotuđivoga dostojanstva koje ima svaka osoba, Papa i to pitanje sagledava pod specifičnim vidom svoje enciklike: »Također sa stajališta rane na njegovu Srcu, gledati u Gospodina, koji ‘slabosti naše uze i boli ponese’, pomaže nam pokloniti veću pozornost patnjama i potrebama drugih, čini nas snažnima kako bismo sudjelovali u njegovu djelu oslobođenja, kao oruđa za širenje njegove ljubavi. Ako kontemplativno promatramo Kristovo sebedarje drugima, postaje neizbježnim pitati se zašto nismo sposobni dati život za druge«, piše Sveti Otac. Upravo se u posljednjem poglavlju krije odgovor na pitanje zašto je papa Franjo u zaključku enciklike ustvrdio da upravo ona omogućuje shvatiti dvije njegove socijalne enciklike »Laudato si’« i »Fratelli tutti«.
Sveti Otac u petom poglavlju ponovno vodi čitatelja enciklike u povijest svetosti – spominje sv. Bernarda, sv. Franju Saleškoga i sv. Charlesa de Foucaulda, kao i sv. Vinka Paulskoga, u kojem je ovaj posljednji pronalazio uzor – kako bi pokazao da ljubav prema Kristovu Srcu uvijek vodi k ljubavi prema braći i služenju.
»Popraviti« učinke zla u svijetu
Ako je na individualnoj razini Papa razmatrao o utjesi kao elementu pobožnosti Presvetomu Srcu, u petom poglavlju govori o zadovoljštini, pri čemu latinska riječ »reparatio«, čijim se izvedenicama koriste romanski jezici (enciklika je izvorno napisana na španjolskom), uz značenje »nadoknade« također nosi upravo u enciklici snažno izraženu konotaciju »popravljanja«. Što to mi možemo »popraviti« dajući zadovoljštinu Presvetomu Srcu? Odgovor je papa Franjo još jednom pronašao kod svojega prethodnika: »Sv. Ivan Pavao II. je objasnio da će se, predajući se zajedno Kristovu Srcu, ‘na ruševinama koje su nagomilali mržnja i nasilje, moći izgrađivati toliko željena civilizacija ljubavi, kraljevstvo Kristova Srca’. To svakako uključuje da smo u stanju ‘povezati sinovsku ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bližnjemu’. Eto, ‘to je prava zadovoljština koju traži Spasiteljevo Srce’.«
Ta zadovoljština uključuje ne mirenje s grješnim strukturama, nego »popravljanje ranjenih srdaca«, traženje i primanje oproštenja… Ipak, premda to nipošto ne isključuje izvanjske čine, ona je dubinski »slobodno prihvaćeno sudjelovanje u njegovoj otkupiteljskoj ljubavi i u njegovoj jedinoj žrtvi«.
»Budimo pošteni i čitajmo Božju riječ u cjelini«
Podnaslov »Učiniti da se svijet zaljubi« jasno daje do znanja da istinska pobožnost Kristovu Srcu sama po sebi uključuje svjedočenje Kristove ljubavi pred svijetom, »bez prozelitizma«. »S najvećim poštovanjem prema slobodi i dostojanstvu drugoga zaljubljeni se jednostavno nada da mu bude dopušteno ispričati to prijateljstvo koje ispunjava njegov život«, piše među ostalim Sveti Otac. No još prije toga će poručiti: »Kršćanska je ponuda privlačna kad se može cjelovito živjeti i iskazivati: ne kao puko sklanjanje u religiozne osjećaje ili u raskošne obrede. Kakvo bi to za Krista bilo štovanje kad bismo se zadovoljavali individualnim odnosom bez zanimanja da pomognemo drugima da manje trpe i bolje žive? (…) Budimo pošteni i čitajmo Božju riječ u cjelini. No iz istoga razloga kažemo da nije riječ ni o društvenom promicanju lišenu religioznoga značenja, što bi naposljetku značilo željeti za čovjeka manje od onoga što mu Bog želi dati. Eto zašto moramo završiti ovo poglavlje podsjećajući na misionarsku dimenziju naše ljubavi prema Kristovu Srcu«, napisao je Papa.