Samo dva tjedna prije početka XV. redovitoga zasjedanja Biskupske sinode na temu »Mladi, vjera i razlučivanje poziva« papa Franjo je apostolskom konstitucijom »Episcopalis communio« znatno reformirao ustanovu Biskupske sinode. Apostolska je pobudnica objavljena i predstavljena na konferenciji za novinare u Vatikanu 18. rujna, a datirana je sa 15. rujna. Prema novom zakonskom tekstu odvijat će se već ovogodišnje zasjedanje, premda treba reći da se promjene koje apostolska konstitucija donosi ne odnose toliko na sam tijek zasjedanja.
Prvu bitnu promjenu u odnosu na dosadašnje stanje jedan je od predstavljača apostolske konstitucije, podtajnik Biskupske sinode biskup Fabio Fabene, koji je govorio nakon generalnoga tajnika kardinala Lorenza Baldisserija, prepoznao u činjenici da se radi o – apostolskoj konstituciji. Riječ je o dokumentu višega ranga od samoga akta »Apostolica solicitudo« kojim je papa Pavao VI. godine 1965. utemeljio Biskupsku sinodu kao trajno tijelo u kojem dolazi do izražaja zajedništvo (communio) svih biskupa, a zadaća mu je savjetovati papu u izvršavanju Petrove službe u univerzalnoj Crkvi. »Apostolica solicitudo« bila je motuproprij. Na temelju činjenice da papa Franjo bira dokument višega ranga mons. Fabene zaključuje da nije riječ o promjeni koja se tiče samo proceduralnih pitanja, nego o »u određenom smislu ‘refundaciji’«, ponovnom utemeljenju.
Podosta prostora u apostolskoj konstituciji papa Franjo posvećuje uvodnomu teološkomu dijelu u kojem objašnjava dubinski smisao promjena. Ovdje je moguće istaknuti te neke naglaske. Svakako je znakovit odlomak u kojem Sveti Otac smješta Biskupsku sinodu u »novu evangelizatorsku etapu« Crkve. »Biskupska je sinoda pozvana, kao i svaka druga crkvena ustanova, sve više postajati ‘prikladan kanal za evangelizaciju sadašnjega svijeta, više negoli za samoočuvanje’«, napisao je Sveti Otac citirajući iz svoje programatske apostolske pobudnice »Evangelii gaudium«. Nakon toga je citirao koncilski dekret »Ad gentes« i dogmatsku konstituciju »Lumen gentium«, pokazavši da je već i Koncil imao pred očima trajnu misionarsku narav biskupske službe.
Tumačeći koncilski nauk o biskupskom kolegiju, njegovoj skrbi za sveopću Crkvu te o papinu primatu u tom kolegiju, papa Franjo je smjestio osnivanje i rad Biskupske sinode u taj nauk. Nadalje, već su njegovi prethodnici imali u vidu moguće poboljšanje toga tijela. Tako je osnivač papa Pavao VI. u spomenutom motupropriju ustvrdio da će Biskupska sinoda »kao i svaka ljudska ustanova s protjecanjem vremena moći biti usavršavana«, a Ivan Pavao II. na zatvaranju Sinode 1983. godine rekao je da se »možda kolegijalna pastoralna odgovornost može u Sinodi još bolje izraziti«.
U apostolskoj konstituciji slijede redci koji se odnose na zacijelo najveću njezinu novinu, a to je snažnije uključivanje svega Božjega naroda u rad Sinode. »Od početka svoje Petrove službe posebnu sam pozornost obraćao Biskupskoj sinodi, u pouzdanju da će upoznati daljnji razvoj kako bi još više promicala dijalog i suradnju među biskupima, a među njima je i rimski biskup. To djelo obnove mora pokretati čvrsto uvjerenje da su svi pastiri postavljeni radi služenja svetomu Božjemu narodu, kojemu pripadaju po snazi sakramenta krštenja. (…) Tako je biskup istodobno učitelj i učenik. Učitelj je kad, obdaren posebnom pomoću Duha Svetoga, naviješta vjernicima riječ istine u ime Krista, glave i pastira. No on je i učenik kad se, znajući da je Duh proširen na sve krštenike, daje na slušanje Kristova glasa koji govori po čitavu Božjem narodu čineći ga ‘nepogrješivim u vjerovanju’. (…) Biskup koji živi posred svojih vjernika ima otvorene uši kako bi slušao ‘što Duh govori Crkvama’ i ‘glas ovaca’; također uz pomoć biskupijskih tijela kojima je zadaća savjetovati biskupa, promičući pošten i konstruktivan dijalog«, napisao je Papa tumačeći teološki pojam »osjećaja vjernika«.
Potom je te riječi Papa primijenio na Biskupsku sinodu. »Premda se po svom sastavu oblikuje kao bitno biskupsko tijelo, Sinoda zbog toga ne živi odvojeno od ostatka vjernika. Ona je, naprotiv, prikladan instrument kako bi dala glas čitavu Božjemu narodu upravo posredovanjem biskupa – koje je Bog uspostavio kao ‘autentične čuvare, tumače i svjedoke vjere čitave Crkve’ – pokazujući se iz zasjedanja u zasjedanje rječitim izričajem sinodalnosti kao ‘konstitutivne dimenzije Crkve’«, napisao je Papa citirajući svoj govor o 50. obljetnici uspostave Biskupske sinode, koja je proslavljena na prošlom zasjedanju Sinode o obitelji 2015. godine.
Kao posebno znakovite treba zapaziti posljednje citirane riječi o sinodalnosti, kao što se ne smije previdjeti ni posljednji odlomak teološkoga dijela apostolske konstitucije. Tu Papa piše: »Pouzdajem se također da će, upravo ohrabrujući za ‘obraćenje papinstva (…) koje će ga učiniti vjernijim značenju koje mu Isus Krist želi dati i sadašnjim potrebama evangelizacije’, djelovanje Biskupske sinode na svoj način pridonijeti ponovnoj uspostavi jedinstva među svim kršćanima, prema volji Gospodnjoj. Tako čineći, ona će pomoći Katoličkoj Crkvi da, prema želji koju je prije više godina sročio Ivan Pavao II., ‘pronađe oblik izvršavanja primata koji će se, ne odričući se ni na koji način onoga što je bitno u njegovu poslanju, otvoriti novim prilikama’.«
Članci i paragrafi u odredbenom dijelu apostolske konstitucije odražavaju navedene prioritete i upućuju na tri bitne promjene: veću pozornost Božjemu narodu, tj. obvezu širokoga savjetovanja prije pojedinoga zasjedanja, veću fleksibilnost u sastavu i vremenima sazivanja zasjedanja te mogućnost donošenja obvezujućih zaključaka. Konkretno, u čl. 1. uz tri se dosadašnja oblika okupljanja – redovito opće zasjedanje (poput skore Sinode o mladima), redovito izvanredno zasjedanje (kao što je bilo prvo zasjedanje o obitelji) te posebno zasjedanje (primjerice o Amazoniji sljedeće godine) – predviđa da »ako to smatra prikladnim, posebno iz razloga ekumenske naravi, rimski prvosvećenik može sazvati sinodsko zasjedanje prema drugim modalitetima koje sam postavlja«. Nova je i odredba u čl. 3. prema kojem se jedno zasjedanje može održati u više navrata, dakle u prekidima, kako bi se dalo vremena za rasprave o posebno važnim pitanjima.
Od čl. 4. nadalje Papa govori o trima fazama odvijanja zasjedanja: pripravnoj, samom slavlju (zasjedanju) te provedbenoj. Upravo tu dolazi do izražaja jedna od najvećih novina. U čl. 5. među ostalim se kaže: »Usklađivana od Generalnoga tajništva Sinode, pripravna faza ima za cilj konzultirati se s Božjim narodom glede teme zasjedanja. Konzultiranje (već čl. 6.) Božjega naroda odvija se u partikularnim Crkvama. (…) U svakoj partikularnoj Crkvi biskupi obavljaju konzultiranje s narodom Božjim služeći se tijelima sudjelovanja koja su predviđena pravom, ne isključujući ni druge mogućnosti za koje prosude da su prikladne.« Sličan put predviđa se i za redovničke zajednice, ali i za »udruge vjernika koje su priznate od Svete Stolice«. Već 6., a potom i 7. čl. govore o posredničkoj ulozi Generalnoga tajništva Sinode i biskupskih konferencija: pojedini biskupi prikupe rezultate konzultiranja, proslijede ih biskupskoj konferenciji, a ova sažetke šalje Generalnomu tajništvu (koje će opet na temelju pristiglih rezultata sastaviti radni dokument za samo zasjedanje). »Ostaje cjelovitim pravo vjernika da, pojedinačno ili udruženi, izravno pošalju svoje doprinose Generalnomu tajništvu Sinode«, kaže se u čl 7. § 5.
Čl. 8. predviđa mogućnost sazivanja predsinodskih pripravnih susreta na razini opće Crkve (kakav je bio predsinodski susret mladih za pripravu Sinode krajem ožujka ove godine), ali i krajevnih susreta (na razini biskupskih konferencija, Crkava vlastitoga prava i slično). Slanjem vlastitih studija o zadanoj temi sinodskoga zasjedanja, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev (Svete Stolice, biskupskih konferencija, Sinoda biskupa Crkava vlastitoga prava i slično), u pripravni proces mogu se uključiti i crkvene visokoškolske i istraživačke ustanove. U svrhu priprave Generalno tajništvo može također imenovati posebnu pripravnu komisiju.
Novinu u »slavljeničkoj« fazi (samom zasjedanju) donosi i čl. 12. koji definira sudionike zasjedanja bez prava glasa. Uz dosadašnje – perite (stručnjake), slušače i bratske delegate (predstavnici nekatoličkih Crkava) – tu je i mogućnost sudjelovanja »posebno pozvanih« na temelju »posebnoga autoriteta u odnosu na temu zasjedanja«.
Novinu donosi i čl. 18. koji propisuje predaju završnoga dokumenta papi. Prema apostolskoj konstituciji Papa odlučuje o njegovu objavljivanju. Ako ga odobri te se dokument objavi, on postaje sastavni dio papina naučavanja. No ako papa sinodskomu zasjedanju dodijeli obvezujući značaj, papa ga može »ratificirati i proglasiti« te on postaje obvezujućim.
Apostolska konstitucija govori i o primjeni zaključaka Sinode. Za nju su zaduženi biskupi, ali u čl. 20. Papa posebno naglašava ulogu Generalnoga tajništva koje »sa svoje strane promiče primjenu sinodskih smjernica odobrenih od Svetoga Otca«. U tu svrhu Generalno tajništvo Biskupske sinode može osnovati posebnu komisiju za provođenje, pa čak i »s mandatom rimskoga prvosvećenika, izdavati provedbene dokumente, poslušavši nadležni dikasterij«. U nizu odredaba općenito je naglašena posrednička uloga Generalnoga tajništva u pripravnoj i provedbenoj fazi.
