Nesvakidašnji govor članovima Suda Rimske Rote, najviše prizivne sudske instance Svete Stolice, održao je papa Franjo primivši ih u subotu 25. siječnja u uobičajenu godišnju audijenciju u povodu početka sudske godine. Govor je nesvakidašnji po tome što je Papa govorio o pitanju koje nije u prvom redu kanonskopravne naravi, nego je poglavito pastoralne naravi, povezano s misijskim iskorakom na koji Papa poziva Crkvu. Sveti je Otac, naime, posegnuo za temom o kojoj je, u sklopu prikaza »trka evanđelja« u ondašnji svijet po njegovu vrsnom pronositelju sv. Pavlu, govorio već na općoj audijenciji 13. studenoga. Riječ je o bračnom paru Akvili i Priscili (Priski) »kao uzoru bračnoga života«. Sada je želio ponuditi »daljnje promišljanje« o njihovoj »primarnoj ulozi«.
Papa već u prvim redcima jasno daje do znanja do čega mu je u konačnici stalo. »Uistinu Crkva, da bi nasljedovala Isusa, mora djelovati u trima uvjetima koje je potvrdio sam božanski Učitelj: pokretljivost, spremnost i odlučnost. Crkva je, po svojoj naravi, u pokretu, ne ostaje mirna u vlastitoj ogradi, otvorena je najširim obzorima. Crkva je pozvana donositi evanđelje na ulice te doprijeti do ljudskih i egzistencijalnih periferija. Na to nas podsjeća novozavjetni bračni par Akvila i Priscila«, rekao je Papa.
Prvo spomenuto poželjno obilježje Crkve koje je pronašao kod bračnoga para papa Franjo je opisao riječima: »Duh Sveti je želio uz Apostola (Pavla) postaviti taj čudesni uzor putujućega bračnoga para: uistinu, bilo u Djelima apostolskim bilo u Pavlovu opisu nikad nisu mirni, nego u trajnom novom pokretu.« A kao izazov budućnosti, pa i sadašnjosti, zvuče sljedeće riječi: »I pitamo se kako taj uzor putujućih supružnika tijekom tolikih stoljeća nije imao, u pastoralu Crkve, vlastiti identitet supružnika evangelizatora. To je ono što bi bilo potrebno našim župama, povrh svega u gradskim zonama u kojim župnik i njegovi suradnici klerici nikada ne će imati vremena i snage da bi došli do vjernika koji, premda se izjašnjavaju kao kršćani, ostaju podalje od pristupanja sakramentima te su lišeni, ili gotovo lišeni, poznavanja Krista.« Vraćajući se ponovo novozavjetnomu bračnomu paru, Sveti Otac naglašava: »Iznenađuje stoga, nakon tolikih stoljeća, moderna slika tih svetih supružnika u pokretu da bi se Krista upoznalo: evangelizirali su tako što su bili uzori strasti za Gospodina i za evanđelje, strasti srca koja se pretače u konkretne geste blizine, podrške najpotrebitijoj braći, prihvaćanja i skrbi.«
»Blizina i besplatnost«, te je dvije krjeposti, na kojima je Papa prema vlastitim riječima »ustrajao« u uvodu u reformu ženidbenoga postupka (očito je riječ o uvodu u motuproprij »Mitis iudex« kojim je reformiran postupak za proglašenje ništavnosti ženidbe), sv. Pavao pronašao u Akvili i Priscili. »Toliko puta osjećam strah pred Božjim sudom koji ćemo imati glede tih dviju stvari. Jesam li, sudeći, bio blizak srcu ljudi? Jesam li, sudeći, otvorio srce besplatnosti ili su me obuzeli komercijalni interesi? Božji će sud glede toga biti vrlo snažan«, rekao je Papa.
I nastavio: »Kršćanski bi supružnici trebali od Akvile i Priscile naučiti kako se zaljubiti u Krista i biti blizu obiteljima koje su često bez svjetla vjere, ne njihovom subjektivnom krivnjom, nego zato što su ostavljene na marginama našega pastorala: elitnoga pastorala koji zaboravlja narod.«
Tu je papa Franjo stigao do točke u kojoj je na upečatljiv način izrazio svoju dvostruku želju. »Koliko bih želio da ovaj govor ne ostane samo simfonija riječi, nego da, s jedne strane, potakne pastire, biskupe, župnike, da nastoje ljubiti, kao što je činio apostol Pavao, bračne parove kao misionare, ponizne i kadre doprijeti na one trgove i u one zgrade naših metropola u koje svjetlost evanđelja i Isusov glas ne dopiru i ne prodiru. A s druge strane (da potakne) kršćanske supružnike da imaju hrabrosti prodrmati iz sna, kao što su činili Akvila i Priscila; da budu kadri biti protagonisti – ne kažemo samostalni, nego s nabojem hrabrosti dovoljnim da probude iz tromosti i sna pastire koji su možda odveć statični ili sputani filozofijom malenoga kruga savršenih. Gospodin je došao potražiti grješnike, a ne savršene«, rekao je Papa.
Nakon tih riječi Papa je umetnuo dva načelna poziva, upućena – reklo bi se iz konteksta – poglavito pastirima. Prvi se odnosi na »slušanje čovjekova srca«, pri čemu se poslužio riječima apostolskoga pisma »Ecclesiam suam« sv. Pavla VI.: »Potrebno je, još prije negoli govoriti, slušati čovjekov glas, štoviše njegovo srce: razumjeti ga pa ga, koliko je god to moguće, poštovati, a gdje to zaslužuje, slijediti ga.« Drugi je poziv, koji uz slušanje naglašava i blizinu s ljudima, izrekao riječima iz svoga govora talijanskim biskupima na njihovu općem zasjedanju 2014. godine. »Riječ je o tome, kao što sam preporučio talijanskim biskupima, da se ‘sluša stado (…) i bude uz ljude, nastoji naučiti njihov govor, svakomu se približiti s ljubavlju, prateći osobe u noćima njihovih usamljenosti, njihovih nemira i njihovih padova’.«
Budući da bi govor mogao posve funkcionirati bez navedenih redaka, na mjestu je pitanje zašto ih je Papa uvrstio. Odgovor koji se nameće glasi: da se u njihovu svjetlu čitaju sljedeći redci; tj. da se još jače naglasi poruka pastirima da osluškujući ljude potraže rješenje za probleme tamo gdje ga je Duh Sveti već pripravio, u vlastitom stadu. »Moramo biti svjesni da nisu pastiri ti koji ‘izmišljaju’, u svojoj ljudskoj poduzetnosti – premda u dobroj vjeri – svete kršćanske bračne parove; oni su djelo Duha Svetoga, koji je protagonist misija, uvijek, i već su prisutni u našim teritorijalnim zajednicama. Na nama je pastirima osvijetliti ih, dati im vidljivost, učiniti od njih izvore nove sposobnosti življenja kršćanske ženidbe; a i čuvati ih da ne zapadnu u ideologije«, kaže Sveti Otac.
U sljedećim redcima pastiri se upozoravaju nad čime trebaju bdjeti, a kršćanski supružnici, implicitno, čega se trebaju čuvati, tj. prema čemu se trebaju usmjeravati. »Ti parovi… moraju biti pripravni izići iz sebe, otvoriti se drugima, živjeti blizinu, stil zajedničarskoga života koji svaki odnos među osobama preobražava u iskustvo bratstva. Sjetimo se pastoralnoga rada u predbračnom i poslijebračnom katekumenatu: upravo ga ti parovi trebaju izvršavati i ići naprijed«, rekao je Papa. Nadalje, rekao je da je »potrebno bdjeti« da ti parovi »ne bi upali u partikularizam, odabravši život u odabranim skupinama«. Naprotiv, »potrebno je otvoriti se univerzalnosti spasenja«. U tom kontekstu Papa je nadalje rekao: »Uistinu, ako smo zahvalni Bogu na prisutnosti u Crkvi pokreta i udruga koje ne zanemaruju formaciju kršćanskih supružnika, s druge strane valja snažno potvrditi da je župa po sebi crkveno mjesto navještaja i svjedočenja; jer upravo u tom teritorijalnom okruženju već žive kršćanski supružnici koji su dostojni da budu svjetlo, koji mogu biti aktivni svjedoci ljepote i obiteljske bračne ljubavi. Apostolsko je djelovanje župa u Crkvi dakle obasjano prisutnošću supružnika poput onih u Novom zavjetu koje su opisali Pavao i Luka: nikad mirni, uvijek u pokretu, svakako s djecom, prema onome što nam je prenijela ikonografija istočnih Crkava. Neka stoga pastiri i danas dopuste da ih obasja Duh kako bi se obistinilo to spasenjsko naviještanje parova koji su često već spremni, ali nisu pozvani. Ima ih.«
»Supružnici u pokretu« potrebni su i današnjoj Crkvi, a u tom »kao od ideala polazi od korijena Crkve u prva četiri stoljeća, tj. od katakomba«, rekao je Papa. I još: »Ako se Duha ne zaziva te on ostaje nepoznat i odsutan… bit ćemo lišeni one snage koja od kršćanskih supružnika čini dušu i oblik evangelizacije. Konkretno: živeći župu kao pravno-spasenjski teritorij, jer je ‘kuća među kućama’, obitelj obitelji; siromašna Crkva – tj. župa – među siromašnima; lanac supružnika, oduševljenih i zaljubljenih u svoju vjeru u Uskrsnuloga, sposobni za novu revoluciju ljubavi poput Akvile i Priscile, nikada mirni ili okrenuti samima sebi.«
Glede Akvile i Priscile Papa ističe da su za Pavla bili »gotovo nezaobilazni«, i to »upravo zato što ih nije pozvao Pavao, nego ih je potaknuo Isusov Duh«. Pavao ih je samo našao. »I tu se temelji njihovo apostolsko dostojanstvo kršćanskih supružnika. Duh ih je potaknuo. Zamislimo misionara koji dolazi na neko mjesto: tamo je već Duh Sveti koji ga očekuje«, rekao je Papa. I ponovio misao s početka govora: »Svakako, podosta zbunjenima ostavlja činjenica dugačke šutnje, u proteklim stoljećima, o tim svetim likovima prve Crkve.«
Kao svojevrsni sažetak Papine poruke mogu se shvatiti riječi: »Pozivam i potičem braću biskupe i sve pastire da označe te svete supružnike prve Crkve kao vjerne i blistave pratitelje ondašnjih pastira; danas kao potporu i primjer kako kršćanski supružnici, mladi i stari, mogu učiniti kršćansku ženidbu sve plodnijom Kristovom djecom. Moramo biti uvjereni, rekao bih i sigurni, da su u Crkvi slični bračni parovi već sada Božji dar, i to ne zbog naših zasluga, nego su plod djelovanja Duha Svetoga koji nikada ne napušta Crkvu. Štoviše, Duh od pastira očekuje gorljivost kako se ne bi ugasilo svjetlo koje ti parovi šire na periferijama svijeta. Pustite dakle da Duh obnavlja te ne dopusti da se pomirimo s Crkvom malobrojnih, kao da prihvaćamo ostati tek izdvojenim kvascem, lišeni one sposobnosti novozavjetnih supružnika da se umnažaju u poniznosti i u poslušnosti Duhu…«
