Svećenička ređenja koja se ovih dana održavaju u našim (nad)biskupijama još su jedan znak buđenja života nakon teških dana ograničenja, izolacije i neizvjesnosti. Mnoge će se zajednice ipak moći radovati mladim misama, okupljene oko oltara, onako ljudski, a ne svatko ispred svojega ekrana.
Ipak, jedva da postoji područje života, kao i mjesto u svijetu, na kojem pandemija, a ponegdje još više ograničenja, izolacije i neizvjesnosti, nisu ostavili duboke tragove. Nema sumnje da će se izraz »korona-generacija« još desetljećima, možda i do izumiranja čitavoga jednoga naraštaja, rabiti za ovogodišnju novorođenčad, za ovogodišnje maturante, »prvašiće«, diplomante… pa i za ovogodišnje ređenike. I teško je vjerovati, za ove posljednje, da sve što se proživljavalo ne će imati nikakva odraza na njihovo poimanje i doživljaj vlastitoga svećeničkoga poslanja. Jasno, ne vrijedi to samo za mlade svećenike. Ni jedan se svećenik, naime, do sada nije suočio s nečim takvim i iskustvo koronavirusa za svakoga je novo iskustvo, prvo iskustvo.
Prepoznao je to i papa Franjo te je svećenicima svoje Rimske biskupije uputio podulje pismo. U pismu Sveti Otac podsjeća na učinke pandemije, a donekle ih pokušava i ocijeniti. Dakako, Papa na tome ne staje, nego – u tome i jest srž pisma – nastoji upravo otkloniti strah pred budućnošću. Temelj nadi vidi pak u činjenici Kristova uskrsnuća. Pismo i jest objavljeno uoči Duhova, već i samim tim sugerirajući da je svojevrsna sinteza (naglašeno ovogodišnjega!) vazmenoga vremena, ali ističući i njegovu aktualnost za mjesece i godine koje nadolaze. Prije upuštanja u čitanje pisma treba imati na umu da Sveti Otac izravno piše rimskim svećenicima i da su okolnosti vezane uz pandemiju u Italiji bile mnogo dramatičnije nego u Hrvatskoj. Ipak, srž je Papinih poruka univerzalna. Osim toga, ako je, općenito gledajući, stanje u Hrvatskoj i bilo nešto manje dramatično – ovakve je ocjene uvijek potrebno izricati s velikim oprezom i poštovanjem prema onima kojima je koronavirus ipak odnio najmilije, ili prema onima koji su podnijeli teži oblik bolesti, ili onima koji su pokopali svoje drage a da ni cvijeće nisu mogli kupiti kako bi ga stavili na grob, ili pak prema onima koji su »samo« ostali bez posla… – najmanje trećina stanovnika Hrvatske u većoj je ili manjoj mjeri pogođena potresom. I njima je to bilo novo iskustvo…
Na početku pisma papa Franjo kaže da se nadao susresti se sa svećenicima svoje biskupije kao i obično, na misi posvete ulja, no budući da to nije bilo moguće, napisao je pismo. I odmah najavljuje: »Nova faza koju započinjemo zahtijeva od nas mudrost, dalekovidnost i zajednički trud, kako sva nastojanja koja su do sada učinjena ne bi bila uzaludna.«
Sljedeći redci, među ostalim, otkrivaju duboku Papinu osobnu uključenost. »Za vrijeme ovoga razdoblja pandemije mnogi su od vas sa mnom podijelili, elektroničkom poštom ili telefonom, što to znači ovo nepredvidivo i uznemirujuće stanje. Tako ste mi, ne mogavši izići niti imati izravni doticaj, omogućili da ‘iz prve ruke’ upoznam što ste proživljavali. To je dijeljenje hranilo moju molitvu, u mnogo slučajeva kako bih zahvalio za hrabro i velikodušno svjedočanstvo koje sam od vas primio; u drugim slučajevima molitva je bila prošnja i zagovor koji se pouzdaje u Gospodina koji uvijek drži ispruženu ruku«, napisao je Papa aludirajući na evanđeoski prizor u kojem Isus, hodajući po vodi, pruža ruku Petru koji je, poklonivši veću pozornost ugrozama negoli Gospodinovoj prisutnosti, počeo tonuti. »Premda je bilo nužno«, nastavio je Sveti Otac u pismu, »održavati društvenu distancu, to nije spriječilo da ojača osjećaj pripadnosti, zajedništva i poslanja, koji nam je pomogao postići to da ljubav (‘caritas’), posebno prema najviše pogođenim osobama i zajednicama, nikada nije stavljena u karantenu. Mogao sam utvrditi, u tim iskrenim razgovorima, da nužna distanca nije bila sinonim za okrenutost prema sebi ili zatvorenost u sebe koja umrtvljuje, uspavljuje i gasi misionarsko poslanje.«
»Ohrabren tim razmjenama (poštom i telefonom, nap. Da. G.), pišem vam jer vam želim biti bliže kako bih pratio, podijelio i potvrdio vaš hod«, napisao je Papa. I iznio vrlo snažnu misao: »Nada ovisi i o nama te od nas zahtijeva da si pomažemo održati je živom i djelatnom; onu zaraznu nadu koja se gaji i jača u susretu s drugima i koja nam je dana, kao dar i kao zadaća, kako bismo izgrađivali novu, tako željenu ‘normalnost’.«
Uslijedio je dio pisma u kojem se Papa osvrnuo na različite vidove i stupnjeve proživljene patnje i nesigurnosti. No prije toga je na sve to želio baciti svjetlo o kojem će više govoriti na završetku pisma. Podsjetio je, naime, na opis, prema Evanđelju po Ivanu (Iv 20, 19-23), susreta prve apostolske zajednice, koja je također živjela u »ograničenju, izolaciji, strahu i nesigurnosti«, s Uskrsnulim, apostrofirajući njegove poruke: »Mir vama!«, poslanje i: »Primite Duha Svetoga.«
»Danas kao i jučer«, počeo je Sveti Otac spomenuti osvrt, »osjećamo da su ‘radosti i nade, žalosti i tjeskobe današnjih ljudi, posebno siromašnih i svih koji trpe, također radosti i nade, žalosti i tjeskobe Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu’ (glasovit početak koncilske pastoralne konstitucije »Gaudium et spes« o Crkvi u suvremenom svijetu). Kako nam je sve to dobro poznato! Svi smo slušali o brojkama i postotcima koji su na nas nasrtali iz dana u dan; rukom smo doticali bol našega naroda. To što je stizalo nisu bili daleki podatci: statistike su imale imena, lica, zajedničke povijesti. Kao zajednica prezbitera nismo bili daleki od te stvarnosti i nismo je promatrali kroz prozor. Uvučeni u oluju koja je bjesnila, vi ste učinili najviše što ste mogli kako biste bili prisutni i pratili svoje zajednice. Vidjeli ste da dolazi vuk, a niste pobjegli niti ste napustili stado.«
»Trpjeli smo naglu smrt članova obitelji, bližnjih, susjeda, prijatelja, župljana, ispovjednika, referentnih točaka naše vjere. Vidjeli smo neutješna lica onih koji nisu mogli biti s bliskom osobom i reći zbogom najmilijima u njihovim posljednjim satima. Vidjeli smo patnju i nemoć zdravstvenih radnika koji su se, na izmaku snaga, iscrpljivali u beskrajnim danima rada nastojeći zadovoljiti tolike zahtjeve. Svi smo osjetili nesigurnost i strah radnika i volontera koji su se svednevice izlagali kako bi bile osigurane nužne službe; pa i da bi pratili i brinuli se za one koji su, zbog isključenosti i ranjivosti, još više podnosili posljedice ove pandemije. Slušali smo i gledali poteškoće i nevolje društvenih ograničenja: usamljenost i izolaciju poglavito starih ljudi; strah, tjeskobu i osjećaj nezaštićenosti pred radnom i stambenom nesigurnošću; nasilje i zasićenost u odnosima. Praiskonski strah od zaraze ponovno je snažno udario. Dijelili smo i tjeskobne brige čitavih obitelji koje ne znaju što će sljedeći tjedan staviti na stol«, napisao je Papa svećenicima.
Na poseban je način Papa pristupio patnjama samih svećenika. »Iskusili smo«, rekao je, »ranjivost i nemoć nas samih. Kao što se u peći iskušavaju lončareve vaze, tako smo i mi stavljeni na kušnju. Ošamućeni svime što se događalo, na snažniji smo način osjetili nedostatnost našega života i apostolskih zadaća. Nepredvidljivost situacije iznijela je na svjetlo našu nesposobnost suživota i suočavanja s nepoznatim, s onim čime ne možemo upravljati i što ne možemo kontrolirati te smo se, kao i svi, osjećali zbunjeno, zastrašeno, nezaštićeno. Proživljavajmo i tu zdravu i nužnu srdžbu koja nas potiče da ne skršimo ruke pred nepravdama te nas podsjeća da smo snovani za Život.« Takav ponizan stav onih koji priznaju da su potrebiti prosvjetljenja Božjih Papa je ilustrirao poznatim noćnim razgovorom između Isusa i Nikodema (Iv 3). Svećenike u doba korona-krize usporedio je s Nikodemom koji je bio zbunjen što »vjetar puše gdje hoće«, a kad je pitao Učitelja kako to može biti, ovaj mu je izazovno odgovorio: »Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?«
Na tu je digresiju Sveti Otac nastavio: »Složenost onoga s čime se trebalo suočiti nije trpjela recepte ili odgovore iz priručnika; zahtijevala je mnogo više od lakih nagovora ili poučnih govora koji nisu kadri ukorijeniti se i svjesno prihvatiti sve što je konkretni život od nas zahtijevao. Boljela nas je bol našega naroda, njegove su nas nesigurnosti pogađale, naša nas je opća krhkost lišavala svake lažne idealističke ili spiritualističke duhovnosti, kao i svakoga pokušaja puritanskoga bijega. Nitko nije izuzet iz svega što se događa.« Tu je Sveti Otac istaknuo da »smo kao zajednica« proživljavali čas »Gospodnjega plača« nad grobom prijatelja Lazara, pred zatvorenošću svojega naroda, u noći Getsemanija. »To je također plač učenika pred otajstvom križa i zla koje pogađa nedužne. Gorki je to Petrov plač nakon zatajenja, i Marije Magdalene pred grobom«, zaključio je Papa.
»Znamo da u takvim okolnostima«, nastavio je, »nije lako naći put kojim valja ići, a ne će nedostajati glasova koji će reći sve što se bilo moglo učiniti pred tom nepoznatom stvarnošću. Naše uobičajene načine stvaranja odnosa, organizacije, slavljenja, molitve, sazivanja, pa čak i rješavanja sukoba promijenila je i dovela u pitanje nevidljiva stvarnost koja je našu svakodnevicu pretvorila u protivštinu. Nije riječ o individualnoj stvari, ni obiteljskoj, ni određene društvene skupine, ni jedne zemlje. Pred obilježjima virusa nestaju logike po kojima smo navikli dijeliti i klasificirati stvarnost. Pandemija ne poznaje pridjeve ni granice i nitko ne može misliti da će se sam izvući. Svi smo pogođeni i uključeni.«
Zamjetno je kako je Sveti Otac s obraćanja određenoj skupini postupno prešao na univerzalni govor o suvremenom društvu općenito. »Narativ o društvu prevencije, neugrozivu i uvijek spremnu na beskrajnu potrošnju, doveden je u pitanje, otkrivajući nedostatak kulturnoga i duhovnoga imuniteta pred sukobima. Niz starih i novih pitanja i problema (za koje su mnoga područja smatrala da su prevladani te su za njih bila stvar prošlosti) zauzeli su obzor i pozornost. Ta pitanja ne će dobiti odgovore s pukim ponovnim pokretanjem različitih aktivnosti, nego će biti potrebno razviti slušanje, pozorno ali puno nade, vedro ali uporno, trajno ali ne bojažljivo, kako bi pripravilo i poravnalo putove kojima nas Gospodin poziva ići. Znamo da se iz nevolja i bolnih iskustava ne izlazi isti kao prije. Moramo biti budni i pozorni. Sam je Gospodin, u svom presudnom času, molio za to: ‘Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga’ (Iv 17, 15). Izloženi i pogođeni, osobno i kao zajednica, u svojoj ranjivosti i krhkosti te u svojim ograničenjima, u velikoj smo opasnosti da se povučemo i da ‘preživamo’ nesreću koja dolazi s pandemijom, ili pak da se bacimo u neograničeni optimizam koji nije kadar prihvatiti stvarnu dimenziju događaja«, napisao je papa Franjo.
NASTAVLJA SE
