»Desiderio desideravi hoc Pascha manducare vobiscum, antequam patiar.« Tim riječima koje je, prema Evanđelju po Luki, Isus izrekao na posljednjoj večeri, a na hrvatski su prevedene ovako: »Silno sam želio ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke«, započinje apostolsko pismo »Desiderio desideravi« koje je papa Franjo na svetkovinu sv. Petra i Pavla, u petak 29. lipnja, uputio »biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i vjernicima laicima«, dakle svima u Crkvi, ističući već u proširenom naslovu da je u pismu riječ »o liturgijskoj formaciji Božjega naroda«.
Usporedo s apostolskim pismom Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata objavio je priopćenje u kojem se kaže da »dokument obuhvaća i na izvorni način obrađuje ‘Propozicije’ (prijedlozi, stajališta), koje su plod plenarnoga zasjedanja« spomenutoga dikasterija – tada se još zvao kongregacija – koje je održano od 12. do 15. veljače 2019. Također se kaže da to pismo »slijedi pismo koje je upućeno samo biskupima u prigodi objavljivanja motuproprija ‘Traditionis custodes’ čiji je cilj bio ‘trajno traženje crkvenoga jedinstva’ glede jedinoga izričaja ‘zakona molitve’ Rimskoga obreda koji je izražen u knjigama liturgijske obnove što ju je želio Drugi vatikanski koncil«.
Spomenutim motuproprijem papa Franjo dodatno je suzio mogućnosti slavljenja takozvane »stare« ili »latinske« ili »tradicionalne« mise. O tome se jasno izražava i u apostolskom pismu »Desiderio desideravi«, u br. 61, u završnom dijelu u kojem na neki način sažima glavne sadržaje čitavoga dokumenta, ali iznosi i motive koji su ga naveli na njegovo objavljivanje. Počinje sa zahtjevom koji se odnosi na potrebu za liturgijskom formacijom: »Želio sam jednostavno ponuditi neka promišljanja koja svakako ne iscrpljuju silno blago slavljenja svetih otajstava. Tražim od svih biskupa, svećenika i đakona, odgojitelja u bogoslovijama, učitelja na teološkim fakultetima i teološkim školama, od svih kateheta i katehistica, da pomognu svetomu Božjemu narodu napajati se iz onoga što je uvijek bilo prvi izvor kršćanske duhovnosti.«
Potom Papa prelazi na spomenuti argument: »Pozvani smo neprestano otkrivati bogatstvo općih načela koja su iznesena u prvim brojevima ‘Sacrosanctum concilium’ (koncilska konstitucija o liturgiji, prva koju je Koncil donio), razumijevajući unutarnju sponu između prve koncilske konstitucije i svih ostalih. Iz toga razloga ne možemo se vratiti obrednomu obliku za koji su koncilski oci, ‘cum Petro e sub Petro’ (s Petrom i pod Petrom, tj. papom, rimskim biskupom), osjećali da ga treba reformirati, odobrivši, pod vodstvom Duha i prema svojoj pastirskoj savjesti, načela iz kojih je rođena reforma. Sveti pape Pavao VI. i Ivan Pavao II., odobrivši reformirane liturgijske knjige, zajamčili su vjernost reforme Koncilu. Iz toga sam razloga napisao ‘Traditionis custodes’, kako bi Crkva, u različitosti jezika, mogla uzdizati jednu jedinu i istovjetnu molitvu koja je kadra izraziti njezino jedinstvo. To jedinstvo želim da bude ponovno uspostavljeno u čitavoj Crkvi Rimskoga obreda.«
Ipak, čitanje »Desiderio desideravi« nipošto ne dopušta ocjenu da je riječ o dokumentu čiji je cilj disciplinirati one koji ustraju na »latinskoj misi«. Premda citirani redci stavljaju dokument u njegov sadašnji kontekst, njegov stvarni duh i temeljnu Papinu nakanu najbolje izražavaju završne riječi dokumenta, koje je, uostalom, citirao i Dikasterij za bogoštovlje u spomenutom priopćenju. »Ostavimo se polemika kako bismo zajedno slušali što Duh govori Crkvi, čuvajmo zajedništvo, budimo i dalje zapanjeni ljepotom liturgije. Darovana nam je pasha pa dopustimo da nas čuva želja koju Gospodin i dalje gaji da je s nama blaguje. Pod pogledom Marije, Majke Crkve«, piše papa Franjo. Na završetku nakon Papina potpisa dokument donosi i retke sv. Franje Asiškoga, iz njegova Pisma čitavomu Redu, u kojima svetac izražava i poziva na divljenje nad euharistijskim otajstvom.
Teološko srce dokumenta njegov je prvi dio, u kojem se opisuje narav liturgije kao mjesta stvarnoga susreta s Kristom i ulaženja u njegovo otajstvo. U okvirima novinskoga prikaza moguće je prenijeti tek pokoji redak. Tako u br. 4 Papa piše: »Na toj večeri nitko nije zaslužio mjesto, svi su bili pozvani ili, bolje rečeno, privučeni žarkom Isusovom željom da s njima blaguje onu pashu: on znade da je on jaganjac za pashu, da je on pasha. U tome je apsolutna novost one večere, jedina istinska novost u povijesti, koja tu večeru čini jedinstvenom, a time i ‘posljednjom’, neponovljivom. Ipak, njegova beskrajna želja da s nama obnovi ono zajedništvo koje je bilo i ostaje izvorni projekt ne će se ispuniti dokle god svaki čovjek, ‘iz svakoga plemena, jezika, puka i naroda’, ne bude blagovao njegovo Tijelo i pio njegovu Krv: stoga će ta večera, do njegova povratka, biti uprisutnjena u slavljenju euharistije.« Liturgija je »danas« prisutno spasenje u Kristu.
Općenito gledano, dokument se podosta bavi modernim i postmodernim mentalitetom, čiji mnogi aspekti ne idu na ruku plodonosnomu slavljenju liturgije: subjektivizam, individualizam, gubitak osjećaja ne samo za simboliku, nego i za tijelo kao simbol, u kojem su na nerazdruživ način povezani duh i materija. Pritom se Papa, kao i primjerice u enciklici »Laudato si’«, obilno koristi promišljanjima velikoga teologa, analitičara i kritičara moderniteta Romana Guardinija.
U tom kontekstu Papa se osvrće i na Drugi vatikanski koncil, koji promatra u njegovu jedinstvu, iz čega pak izvodi svoj glavni argument u motupropriju »Traditionis custodes«: nije moguće prihvaćati Koncil ne prihvaćajući liturgijsku reformu. Sljedeći redci iz apostolskoga pisma (br. 28 i 29) dobro to opisuju: »Postmodernitet – u kojem se čovjek osjeća još više izgubljenim, bez bilo kakvih referentnih točaka, lišen vrjednota jer su postale neutralne, siroče u svemu, u fragmentaciji u kojoj se čini nemogućim obzor smisla – još je otežan teškom baštinom koju nam je ostavilo prethodno razdoblje, prožeto individualizmom i subjektivizmom, kao i apstraktnim spiritualizmom koji se protivi naravi čovjeka, koji je utjelovljeni duh te je stoga po sebi sposoban za simboličko djelovanje i razumijevanje. Upravo se sa stvarnošću moderniteta željela suočiti Crkva sabrana na Koncilu, potvrđujući svoju svijest da je sakrament Krista, svjetla naroda (‘Lumen gentium’), stavljajući se u vjernički posluh Božjoj riječi (‘Dei Verbum’) i prepoznajući da su radosti i nade (‘Gaudium et spes’) današnjih ljudi njezine radosti i nade. Velike koncilske konstitucije nemoguće je razdvojiti, a nije slučajno što je to jedinstveno veliko promišljanje ekumenskoga koncila – koji je najviši izričaj sinodalnosti Crkve i čijega sam bogatstva ja, sa svima vama, pozvan biti čuvarom – započelo s liturgijom (‘Sacrosanctum Concilium’).«
