Na nekoliko mjesta u svojoj knjizi »Ured: Židovi Pija XII.« dr. Johan Ickx spominje i Alojzija Stepinca. Zagrebački nadbiskup jedan je od protagonista poglavlja koje predstavlja sudbinu bečke obitelji Ferenczy, koja je spas od nacističkoga progona pronašla u dalekom Brazilu. No među njihovim postajama na putu prema obalama Latinske Amerike bili su Zagreb i Opatija.
U potrazi za sigurnošću
Riječ je o tročlanoj obitelji: otac Oskar, majka Maria Gerda i njihova osamnaestogodišnja kći Manon Gertrude. Bila je to austrijska obitelj židovskoga podrijetla koja je, nakon dolaska Hitlerovih nacista u njezin grad, poput tisuća drugih obitelji bila primorana na bijeg. Njihova je kći, premda izvrsna učenica, izbačena iz škole. Obitelj su počeli pogađati sve restriktivniji i opasniji antisemitski zakoni. Naime, obitelji Marije Gerde i njezina supruga Oskara prije barem tri generacije prešle su na katoličanstvo i same se ni prije rata nisu osjećale kao Židovi.
No prema nacističkim »genetičkim« mjerilima oni su još uvijek bili Židovi i, kao takvi, nepoželjni. »Njihov nekoć uspješan život bio je uništen, a preostala im je samo obitelj i tričarije koje su stale u jedan kovčeg. Srca su im jamačno bila ispunjena strahom čim su tako napustili Austriju u tjeskobnoj nadi da će negdje drugdje naposljetku uspjeti pronaći nešto što bi se moglo nazvati sigurnošću«, opisuje sudbinu obitelji Ferenczy u knjizi dr. Ickx.
Stepinčeva mreža za pomoć izbjeglicama od Hitlerova terora
Obitelj Ferenczy došla je u Zagreb početkom 1939. godine i u glavnom hrvatskom gradu zadržala se do svibnja. Maria Gerda, koja je čitavo vrijeme bijega zapravo bila »motor« koji je vukao obitelj dalje od nacističkih progona, u svojim zapisima iz Zagreba spominje »milosrdnoga biskupa Stepinca« koji im je »velikodušno dopustio« da ondje žive. Zašto uopće Zagreb, a ne recimo Beograd, glavni grad jugoslavenske države u kojem su se nalazila i diplomatska predstavništva preko kojih su se mogle brže osigurati i različite vize? Odgovor na to pitanje nalazi se u Stepinčevoj biografiji koju je napisao Aleksa Benigar.
Od sredine tridesetih vlasti u Beogradu – ponajprije pod utjecajem predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije Milana Stojadinovića – koketirale su s Hitlerovom Njemačkom. Naposljetku, pristupanje Jugoslavije Trojnomu paktu u ožujku 1941. nije se dogodilo slučajno, preko noći. S druge strane, u Zagrebu je upravo od sredine tridesetih djelovala humanitarna mreža koju je uspostavio nadbiskup Stepinac s ciljem pomaganja izbjeglicama od rata i Hitlerova terora. Kada su se na zagrebačkom kolodvoru počele pojavljivati mase izgladnjelih ljudi, počesto i bez dobre odjeće ili obuće, a onda i bez ikakvih novčanih sredstava, mladi je nadbiskup trebao brzo reagirati.
Mnogi takvi potrebiti po dolasku u Zagreb, vidjevši zvonike zagrebačke katedrale, često su dolazili upravo pred nadbiskupski dvor. Stoga je Stepinac, navodi Benigar, pokrenuo odbor zadužen za pomaganje takvim izbjeglicama, u koji su od svećenika uključeni njegov tajnik Franjo Šeper, kanonik Milan Beluhan i gornjogradski župnik Svetozar Rittig. Nadalje, s radom odbora Stepinac je povezao Gradsku štedionicu, nekoliko banaka i poduzeća te talijanskoga, švicarskoga, francuskoga i portugalskoga konzula. Uostalom, za takvu je akciju zagrebački nadbiskup imao na raspolaganju i mrežu Caritasa.
Stepinac je aktivno pratio rad odbora, tražio je od njega tjedna izvješća, navodi Benigar, a nerijetko je i sam nadbiskup, osobito pod okriljem večernjih sati, obilazio potrebite na zagrebačkom kolodvoru.
Prodali i vjenčano prstenje
Unatoč djelovanju Stepinčeva odbora, obitelj Ferenczy ipak nije mogla zauvijek ostati u Zagrebu. U svibnju 1939. otjerani su na prostor koji je još na temelju Londonskoga ugovora okupirala Italija – u Opatiju. Ondje ih je dočekala vrlo teška situacija – premda su u Opatiji postojale različite humanitarne mreže za pomoć progonjenim Židovima, problem je bio u tome što ih takve organizacije uopće nisu smatrale Židovima.
Da bi se prehranili, supružnici su prodali i svoje vjenčano prstenje, navodi u knjizi »Ured: Židovi Pija XII.« dr. Ickx. A osim što za daljnje putovanje iz Europe nisu imali nikakvih novčanih sredstava, zbog političkih razloga nisu mogli napustiti zone pod kontrolom talijanskih vlasti. Iako nisu primjenjivale rasne zakone na način kao u nacističkoj Njemačkoj, talijanske bi vlasti sve »sumnjive« koji bi se odvažili na put bez vrijedećih propusnica, viza i drugih dokumenata jednostavno isporučile Nijemcima. A to je zapravo značilo i izravnu deportaciju u neki njemački koncentracijski logor.
Očuvano pismo Stepinčeva tajnika
Upravo je u Opatiji, moleći se Blaženoj Djevici Mariji, Maria Gerda odlučila pisati Piju XII. »Moja kći i ja počinjemo imati zdravstvene tegobe. Propali su svi naši pokušaji da si pribavimo putovnice za put preko oceana. Sve smo svoje nade sada predali u ruke Božjemu milosrđu. Samo nas čudo može spasiti«, zapisala je Maria Gerda Ferenczy u pismu Piju XII. Uz svoje pismo pridodala je i osobno pismo preporuke koje je u Zagrebu u rujnu 1939. napisao u ime Stepinčeva odbora za pomoć izbjeglicama – Franjo Šeper.
Njegovo pismo preporuke svjedočilo je da je obitelj Ferenczy neko vrijeme živjela pod zaštitom odbora u Zagrebu, a Stepinčev je tajnik u svom pismu također nadležne u Vatikanu zamolio da slučaj austrijske obitelji uzmu u razmatranje. Šeperovo pismo ostalo je očuvano među spisima u Povijesnom arhivu Sekcije za odnose s državama Državnoga tajništva Svete Stolice i dr. Ickx u svojoj knjizi donosi i njegovu presliku.
Počast koja je uskraćena Piju XII.
Pismo Marije Gerde došlo je do svetoga oca. Štoviše, kako to slikovito opisuje dr. Ickx, Pio XII. njezin je slučaj »uzeo k srcu«. To, naime, potvrđuje i interni memorandum s nadnevkom od 20. studenoga 1939. u kojem je kratko opisana sudbina obitelji Ferenczy kao veoma žalostan slučaj te se predlaže novčana pomoć da za barem neko vrijeme prebrode teškoće pred kojima su se našli u Opatiji. U više je navrata dok je bila u Opatiji pisala Piju XII., a njegov je »Ured« također u više navrata slao pomoć, najčešće materijalnu.
Smrt je na kraju obitelj izbjegla zahvaljujući Giovanniju Palatucciju, prefektu Ureda za strance u Rijeci, koji je krivotvorio dokumente u korist brojnih progonjenih Židova i koji je, nakon što je otkriven, deportiran i ubijen u Dachauu. Spomen na njegov herojski pothvat čuva i stablo na brježuljku u centru Yad Vashem u Jeruzalemu. No takve časti nema za Pija XII., napominje na kraju poglavlja o obitelji Ferenczy dr. Ickx te upozorava: »Umjesto toga, desetljećima su mu uništavali reputaciju proglašavajući ga Hitlerovim simpatizerom premda bi žena po imenu Maria Gerda mogla sa sigurnošću potvrditi kako on to nikada nije bio.« Doista, kako je laž o papi iz Drugoga svjetskoga rata postala tako općeprihvaćena?
Drama s kojom je sve započelo
Valja se stoga vratiti na početak knjige dr. Ickxa i njezino uvodno poglavlje. Naime, genezu propagande protiv Pija XII. dr. Ickx smješta u 1963. i Berlin, gdje je u to vrijeme prvi put prikazana drama »Namjesnik« autora Rolfa Hochhutha. Drama je zapravo praiskon svih povijesnih falsifikata koji su Pija XII. u desetljećima nakon rata nastojali prikazati kao »papu koji je šutio«. No, kako napominje i dr. Ickx, danas se pouzdano može reći da su u »režiranju« drame autora Hochhutha sudjelovale i sovjetske tajne službe. Motivi su šezdesetih, jasno, bili ne samo stvar ateizma kao integralnoga dijela komunističke ideologije, nego i stvar geopolitičkih razloga i hladnoga rata.
Međutim, svojevrsni je paradoks što se argumenti »protupijevske« propagande sve više prihvaćaju i u krugovima suvremene zapadne javnosti. Štoviše, svojevrsnu »modernu« inačicu Hochhutove drame »Namjesnik« moguće je pogledati i na »Netflixu«. Riječ je o filmu pod naslovom »Amen« iz 2013. godine, još jednom lukavu povijesnom falsifikatu koji se tako osobito nudi mladima.
Propaganda protiv Pija XII. itekako se tiče i Hrvatske
