»Iscrpljena i ranjena« zemlja, koja »vapi za nadom, radošću i mirom«. Tako je za portal dobrotvorne organizacije »Inicijativa kršćanski Istok« stanje u Iraku opisala katolička redovnica s. Sanna Hanna, koja se sa svojim susestrama dominikankama skrbi za izbjeglice, kršćane i jazide, u Erbilu. Naravno, redovnica se očitovala u vremenu iščekivanja pohoda pape Franje Iraku od 5. do 8. ožujka. Upravo je Erbil, zbog okolnosti vezanih uz koronakrizu, određen za jedini masovniji susret Svetoga Otca s vjernicima: misu na stadionu »Franso Hariri« u nedjelju 7. ožujka, na kojoj je predviđeno sudjelovanje deset tisuća vjernika iz cijeloga Iraka.
Svoja su očekivanja uoči Papina pohoda iznijeli desetci predstavnika Crkve u Iraku i u svijetu, kao i mnogi drugi. Ta se očekivanja svode na tri točke – tri velike nade zbog kojih je papa Franjo odlučio da upravo Irak bude odredište prvoga njegova inozemnoga putovanja nakon više od petnaest mjeseci pandemijom uzrokovane stanke.
Saveznička invazija na Irak i svrgavanje Sadama Huseina s vlasti doveli su, barem u prvi mah, do sloma središnje države, a zemljom je zavladalo bezvlašće, borba za prevlast pojedinih interesnih skupina, od kojih neke iza sebe imaju vlastite milicije, kao i vlastitu ideologiju, najčešće zasnovanu na izvjesnom tumačenju islama. Poprište te borbe prečesto su bili trgovi i ulice iračkih gradova. Irak spada u manju skupinu zemalja u kojima prevladava šijitski islam, kojemu pripada između 65 i 70 posto stanovništva, a ostatak čine suniti i vjerske manjine, među kojima su i kršćani. Vrhunac nasilja, ili bolje reći dno dna tih previranja bilo je nešto što se činilo nemogućim: u ljeto 2014. godine sunitska džihadistička skupina koja se proglasila Islamskom državom iskoristila je rat u Siriji i slabost središnjih iračkih vlasti te je osvojila velika područja na sjeveru Iraka, uključujući i metropolu na Tigrisu Mosul. Osvojena područja u Iraku i Siriji odgovarala su površini Velike Britanije!
Ipak, ta tragedija, kao i novi rat koji je 2017. urodio vojnim slomom ISIL-a, priveli su mnoge Iračane k svijesti o potrebi uređene države koja će svojim građanima davati ono što je prva zadaća svake normalne države, omogućiti im spokojan i miran život, koji podrazumijeva i skladan suživot. Ta nova svijest na dramatičan je način došla do izražaja u prosvjedima krajem 2019. godine, u kojima je ukupno stradalo gotovo 600 osoba. Zanimljivo je kako je tada prosvjede ocijenio kaldejski katolički patrijarh kardinal Louis Rafael I. Sako. Prema njegovim su riječima prvi put nakon savezničke invazije građani Iraka mirno izišli na ulice kako bi izrazili svoje zahtjeve, pri čemu su »prevladane sve konfesionalne i etničke granice«. Stoga se, izjavio je tada, »može govoriti o domoljubnom hodočašću«. Svoje probleme Irak mora i može riješiti »konstruktivnim dijalogom«, uz »sudjelovanje kompetentnih osoba koje su poznate po svojoj iskrenosti i ljubavi prema domovini«, rekao je kardinal, a kao prvi problem koji valja riješiti naveo je »suzbijanje korupcije«.
Val prosvjeda srušio je vladu Adela Abdula Mahdija, a suočavanja sa spomenutim izazovima latila se nova vlada na čelu s njezinim sadašnjim predsjednikom Mustafom al-Kadhimijem. Svjestan da će to biti nemoguće bez snažnije unutarnje kohezije, al-Kadhimi u papi Franji prepoznaje dobrodošla gosta koji će svim Iračanima uputiti poruku pomirenja i dijaloga kao puta prema miru. Upravo je to prva nada koja se mahom veže uz Papin pohod.
Dva su događaja u posljednje vrijeme na poseban način podsjetila da laganomu optimizmu nema mjesta. Dvostruki samoubilački napad na tržnici u središtu Bagdada u drugoj polovici siječnja bio je najteži takav napad u posljednje tri godine. Odgovornost za napad preuzela je Islamska država, pokazavši da i bez teritorija još ima znatnu moć. Nekoliko dana prije toga američke su snage upravo u Bagdadu ubile iranskoga vojnoga stratega generala Qassema Suleimanija. Promijeniti međunarodni imidž Iraka kao poligona na kojem se sukobljavaju treće zemlje također je jedno od obećanja koja je na početku mandata dao al-Kadhimi. No koliko je to moguće, upitno je s obzirom na to da Irak graniči sa šijitskim Iranom i sunitskom Saudijskom Arabijom te sa Sirijom u kojoj se rat još ne može smatrati završenim. Tu je i trajno pitanje kurdske autonomije, a time i Turske kao njezina zakletoga neprijatelja. U svakom slučaju papa Franjo dolazi u sigurnosno i politički krajnje osjetljivo područje.
U percepciji svijeta najveća zemlja šijitskoga islama je Iran, no njegovi su korijeni zapravo u Iraku. U Iraku su i njegova najsvetija mjesta, gradovi Karbala i Nadžaf. U posljednjem gradu pokopan je Ali, nećak proroka Muhameda (po otčevoj strani) i njegov nasljednik po krvi. Naime, pitanje legitimnosti Prorokovih nasljednika, kalifa, leži u korijenima podjele muslimana na sunite i šijite. Danas u Nadžafu stoluje veliki ajatolah Ali al-Sistani, koji u subotu 6. ožujka ima ugostiti papu Franju. Službeno susret ima neformalan značaj, no njegov je simbolički domet silan. Riječ je o svojevrsnom katoličko-šijitskom susretu na vrhu, sličnom susretu između pape Franje i sunitskoga velikoga imama kairskoga sveučilišta Al Azhar Ahmeda El-Tayeba u Abu Dhabiju. Uoči Papina pohoda govorkalo se čak da bi dvojica poglavara mogla potpisati zajednički dokument poput onoga koji je potpisan u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, no takva su nagađanja i službeno odbačena.
Ako ijedan čelnik u Iraku ima svoj ugled pred javnošću, to je al-Sistani. Veliki je ajatolah, primjerice, od početka upozoravao na nasilje i nepravde koje se čine kršćanima i drugim manjinama, ističući da to pitanje nije važno samo za te ljude, nego za Irak kao političku zajednicu. Odmah nakon sloma IS-a na sjeveru zemlje zauzeo se za što brži povratak kršćana i jezida u svoje domove, tvrdeći da se na njih ne smije gledati kao na političku ekspozituru Zapada, nego kao autohtonu iračku zajednicu. Pomoćni kaldejski katolički biskup Shelmon Warduni izjavio je da su papa Franjo i al-Sistani »veliki muževi mira«. I premda svi šijiti ne dijele otvorenost velikoga iračkoga ajatolaha, susret će ipak biti doživljen kao izraz poštovanja Katoličke Crkve prema šijitskomu svijetu, a onda na neki način i prema Iranu (što je već sklizak teren u međunarodnoj politici).
Pozitivnomu raspoloženju uoči Papina pohoda pridonio je predsjednik iračke vlade Mustafa al-Kadhimi. »Irak bez kršćana ne bi bio Irak«, rekao je al-Kadhimi na susretu s predstavnicima kršćanskih Crkava nedugo prije Papina pohoda. »Mi Iračani snažni smo po našoj kulturnoj i religijskoj pluralnosti te ćemo, usprkos opskurnim aktivnostima skupina koje nisu uspjele u svojim planovima da unište našu lijepu zemlju, ostati simbolom suživota, tolerancije i jednakih građanskih prava«, rekao je al-Kadhimi
»Ne očekujemo da Papin pohod urodi sažaljenjem nad nama, nego da bude znak da nas Papa i univerzalna Crkva ljube, da nismo sami te da i za nas ima budućnosti.« Tako je očekivanja od Papina pohoda sročio mons. Nathanael Nizar Samaan, sirskokatolički nadbiskup Hadiaba u Autonomnoj pokrajini Kurdistanu, nadodavši da će Papu u Iraku dočekati zajednica koja je »siromašna, malena i bez političkoga utjecaja, ali je živa Crkva«. Ta Crkva želi i dalje ostati u Iraku, »i to ne izolirana, nego u bratstvu sa svim Iračanima«, rekao je nadbiskup Samaan.
Doista, irački su kršćani dospjeli na rub izumiranja. Procjenjuje se da ih je za vrijeme vladavine Sadama Huseina u Iraku bilo oko 1,5 milijuna. Imali su tada svoju snažnu građansku elitu koja je imala svoj ugled i svoje mjesto u životu društva i države. Sve se to urušilo te je, poglavito zbog trajne nesigurnosti, uslijedio tihi, ali trajni egzodus kršćana iz Iraka. Ostali su uglavnom u Bagdadu te u tradicionalnim kršćanskim enklavama na sjeveru zemlje, uključujući i grad Mosul. A onda su 2014. godine te krajeve preplavile ratničke horde Islamske države, koje su jednoga dana pred kršćane i službeno stavile tri mogućnosti: prihvatiti islam, plaćati IS-u posebnu dadžbinu za zaštitu ili do sutra napustiti svoje domove s onim što se može staviti na sebe, ostalo je vlasništvo IS-a. Naravno, kršćani su mahom izabrali treću opciju. Tako su Mosul i Ninivska ravan nakon gotovo dvije tisuće godina ostali bez kršćana.
Kaldejski katolički patrijarh Louis Rafael I. Sako rekao je, nekoliko dana prije Papina pohoda, za libanonski dnevni list Al-Nahar Al-Arabi: »Iračani su gladni riječi mira koje će im Papa darovati tijekom svojega skorašnjega pohoda Iraku. On je glasnik mira i ne vjerujem da ima netko tko bi odbacio taj pohod ili bi mu naštetio. Papa je u Iraku za dobro naroda«
Srećom IS-ov teror, premda je iza sebe ostavio pustoš, nije potrajao duže od tri godine, što je premalo da bi većina protjeranih negdje drugdje zasnovala novu egzistenciju. Veliki je znak nade što se oko polovica tih kršćana već vratila na svoja ognjišta, poglavito zahvaljujući pomoći sestrinskih Crkava na Zapadu. Uza sve povratnike, broj kršćana koji trenutačno žive u Iraku procjenjuje se na oko 200 do 300 tisuća. Među ohrabrujuće čimbenike spada i činjenica da političko ozračje u zemlji za iračke kršćane od 2003. godine nikada nije bilo bolje. Nema sumnje da će plod Papina pohoda biti veća vidljivost i prepoznatljivost ostataka kršćanske zajednice u Iraku, i to ne samo u univerzalnoj Crkvi – u tom se smislu Papin pohod tiče svih nas – i u međunarodnoj zajednici, nego i u samoj zemlji koju irački kršćani smatraju svojom ljubljenom domovinom. Više je predstavnika Crkve u Iraku ovih dana, naime, izjavilo da u Iraku ima velikih područja u kojima prosječni stanovnik uopće ne zna da u njegovoj zemlji postoje kršćani.
Ako postoji dobar trenutak za još uvijek nesigurnu zemlju kao što je Irak, to je upravo ovaj sadašnji. Velikoj većini od gotovo 40 milijuna Iračana dosta je rata, sektaštva koje se poziva na religiju i korupcije. Područje rijeka Eufrata i Tigrisa odavno je postalo sinonim za ljudsku civilizaciju, a Kristovi su učenici na tom području od apostolskih vremena. Uspostava bratskijih odnosa u Iraku, a posebno očuvanje kršćanske prisutnosti u zemlji, za Svetoga su Otca očito vrijedni rizika…
