»Impozantan lik u povijesti Crkve«, poglavito zbog njegove »velike ljubavi za Krista«. Tako papa Franjo naziva sv. Jeronima u apostolskom pismu »Scripture Sacrae affectus« (Odan Svetomu pismu, ili Svetim pismom potresen/pokrenut…) koje je objavio u povodu 1600. obljetnice njegove smrti, na svetčev spomendan 30. rujna. Baš kao što su bili bogati život i duhovna ostavština sv. Jeronima, tako je i poticajima bogato Papino apostolsko pismo.
Te poticaje Papa na neki način sažima već na početku teksta. Govoreći o sv. Jeronimu kao uzoru i spomenutoj ljubavi prema Kristu, papa Franjo piše: »Ta se ljubav grana, poput rijeke što se grana u mnogo rukavaca, na njegovo djelo neumornoga istraživača, prevoditelja, egzegete, dubinskoga poznavatelja i strastvenoga promicatelja Svetoga pisma; profinjenoga tumača biblijskih tekstova; revnoga i kadgod impulzivnoga branitelja kršćanske istine; askete i beskompromisnoga eremite (monah pustinjak), a k tomu i prokušanoga duhovnoga vodiča, u svojoj velikodušnosti i nježnosti.« Tomu je Papa, neizravno iznoseći razlog pisanja apostolskoga pisma, nadodao: »Danas, nakon 1600 godina, njegov lik ima veliku aktualnost za nas, kršćane 21. stoljeća.«
Kad je riječ o spomenutoj aktualnosti, Papa najviše pozornosti posvećuje Jeronimovoj ljubavi prema Svetomu pismu, koja kulminira u glasovitoj Jeronimovoj uzrečici prema kojoj je nepoznavanje Pisma nepoznavanje Krista. S obzirom na bogatstvo Papinih opisa i promišljanja, bit će prikladno, u dogledno vrijeme, tomu dijelu apostolskoga pisma na stranicama Glasa Koncila posvetiti posebnu i veću pozornost. Ovdje ipak treba reći da Sveti Otac promatra sv. Jeronima kao kompletan uzor kako se Crkva treba odnositi prema Pismu. On mu je pristupao, danas bi se reklo, kao znanstvenik, kao stručnjak, mukotrpno je niz desetljeća radio na Svetom pismu i s Pismom. Jednako ga je tako čitao kao sin Crkve, prodirao je u njegovo dublje razumijevanje i drugima tumačio kao riječ Božju, kao jedno od Božjih otajstava dano Božjemu narodu u kojem je i nastalo, napisano po nadahnuću istoga onoga Duha u kojem ga valja tumačiti. I naposljetku je sv. Jeronim bio uzor življenja po Pismu.
Sljedeće Papine riječi na neki način zaokružuju Jeronimov život i oslikavaju njegovo središte: »Dana 30. rujna 422. godine završio je u Betlehemu, u zajednici koju je osnovao pokraj špilje (Kristova) Rođenja, njegov zemaljski život. Predao se tako u ruke onomu Gospodinu kojega je uvijek tražio i upoznavao u Pismima, istomu onomu Gospodinu kojega je već susreo kao Sudca, kao kroz san, u viđenju, možda u korizmi 375. godine. U tom događaju, koji je bio presudan preokret u njegovu životu, trenutak obraćenja i promjene perspektive, osjetio je da je priveden prisutnosti Sudca«, opisao je Papa. Potom je dao riječ svjedočanstvu samoga Jeronima: »Upitan o svojemu stanju, odgovorio sam da sam kršćanin. No onaj koji predsjedaše, odvariti: ‘Lažeš! Ti si ciceronijanac, a ne kršćanin!’«
Papa Franjo je nastavio sa svojim komentarom: »Jeronim je, doista, od same mladosti ljubio blistavu ljepotu klasičnih latinskih tekstova, u usporedbi s kojima su mu biblijski spisi u početku izgledali sirovi i gramatički nespretni, odveć grubi za njegov profinjeni književni ukus. Taj ga je pak događaj u njegovu životu naveo na odluku da se potpuno posveti Kristu i njegovoj riječi. (…) Onaj je događaj dao njegovu životu novo i presudno usmjerenje: postati službenik Riječi, kao da je zaljubljen u ‘tijelo Pisma’. Tako je, u neprestanom traženju koje je proželo njegov život, vrjednovao svoje mladenačke studije i formaciju koju je u Rimu primio, presloživši svoje znanje kako bi zrelije služio Bogu i crkvenoj zajednici.« To je služenje ostavilo tako dubok trag da se sv. Jeronima, uz sv. Augustina, sv. Ambrozija i sv. Grgura Velikoga, ubraja među četiri velika naučitelja zapadne Crkve.
S »mudrosnim ključem« papa Franjo čita dva temeljna Jeronimova obrisa: Jeronim kao monah i asketa te Jeronim kao istraživač, mislilac, danas bismo rekli znanstvenik intelektualac. Papa među ostalim kaže da su ta dva temeljna obrisa prepoznali i umjetnici te se uglavnom opredijelili za jednoga od njih. Tako slika Leonarda da Vincija koja se čuva u Vatikanskoj pinakoteci prikazuje svetca kao monaha, asketu i pokornika, a Albrecht Dürer je prikazao drugu stranu, Jeronima kao čovjeka knjige. Caravaggiovo platno u Galeriji Borghese u Rimu sretno je pak spojilo obje dimenzije.
Jeronim je, dakle, uzor monahu i znanstveniku. No znakovito je to da Sveti Otac ne postavlja monahu za uzor samo Jeronima asketu niti znanstveniku toliko stavlja na srce da nasljeduje Jeronima istraživača, nego svakomu preporučuje da primi ponešto od one druge svetčeve dimenzije. »Monasima (je uzor) poglavito zato kako bi se onaj tko živi od askeze i molitve osjećao potaknutim posvetiti se marljivu trudu istraživanja i mišljenja; istraživačima pak zato kako bi se podsjetili da je znanje u religioznom pogledu vrijedno samo ako je zasnovano isključivo na ljubavi prema Bogu, na odricanju od svake ljudske ambicije i svake svjetovne težnje«, napisao je papa Franjo u svom apostolskom pismu.
Kako previdjeti Papine retke posvećene kulturnoj, inkulturacijskoj vrijednosti Vulgate, Jeronimova prijevoda čitavoga Svetoga pisma na latinski jezik. »Srednjovjekovna je Europa naučila čitati, moliti i razmišljati nad stranicama Biblije koju je preveo Jeronim. Na taj je način ‘Sveto pismo postalo nekom vrstom silnoga rječnika (Paul Clodel) i ikonografskoga atlasa (Marc Chagall)’. Književnost, umjetnosti, pa i pučki govor neprestano su crpli iz Jeronimove inačice Biblije ostavljajući nam blaga ljepote i pobožnosti«, napisao je Papa.
Svakako treba reći da Sveti Otac, nadahnut Vulgatom, u pismu snažno vrjednuje ulogu prevoditelja kao »mostova« među kulturama. »Kao što je Jeronimov prijevod dužnik jezika i kulture latinskih klasika čiji su tragovi jasno vidljivi, tako je on sa svoje strane, zahvaljujući svojemu jeziku, svojemu simboličkomu sadržaju i svojemu imaginariju, postao tvorcem kulture«, napisao je Papa. Štoviše, prijevod kao »jezično gostoprimstvo« Sveti je Otac doveo u vezu s drugim oblicima prihvaćanja drugih. »Bez prijevoda različite jezične zajednice ne bi bile u mogućnosti međusobno komunicirati; zatvorili bismo jedni drugima vrata povijesti te bismo nijekali mogućnost izgradnje kulture susreta. Bez prijevoda, zapravo, nema gostoprimstva, štoviše jačaju očitovanja neprijateljstva. Prevoditelj je graditelj mostova«, piše Papa.
Možda je najsnažniju poruku papa Franjo uputio u posljednjem dijelu apostolskoga pisma, pod naslovom »Ljubiti ono što je Jeronim ljubio«. Ne samo da je bitno pridonio popunjavanju »’biblioteke’ iz koje se hrani kršćanstvo tijekom vremena«, nego vrijedi i ono što je Jeronim sam za sebe rekao, da je, naime, »učinio od svoga srca Kristovu biblioteku«. Na temelju te misli Sveti je Otac konstatirao nedostatak bitnih djela pomoću kojih bi se moglo shvatiti kršćanstvo. Odnosno namjernik u nekoj biblioteci, stvarnoj ili virtualnoj, »teško bi mogao shvatiti kako istraživanje nadahnuto vjerom može biti uzbudljiva avantura koja ujedinjuje misao i srce; kako je žeđ za Bogom zapalila velike duhove tijekom stoljeća do danas; kako je dozrijevanje u duhovnom životu ‘zarazilo’ teologe i filozofe, umjetnike i pjesnike, povjesničare i znanstvenike«.
Iz tih je misli Papa izveo sljedeći zaključak: »Jedan od današnjih problema, ne samo religije, jest nepismenost: nedostaju hermeneutske kompetencije zahvaljujući kojima bismo bili vjerodostojni tumači i prevoditelji same vlastite kulturne tradicije.« To je promišljanje Sveti Otac završio pozivom, odnosno »izazovom« za mlade: »Počnite istraživati svoju baštinu. Po kršćanstvu ste baštinici nenadmašnoga kulturnoga blaga kojim morate ovladati. Oduševite se za tu povijest, koja je vaša. Usudite se zadržati pogled na onom nemirnom mladom Jeronimu koji je, kao i lik u Isusovoj prispodobi, prodao sve što je posjedovao kako bi stekao ‘najdragocjeniji biser’.«
