Premda namijenjene razmjerno uskomu krugu članova Crkve – onima koji se skrbe za kurikule teoloških studija i onima koji su posebno pozvani baviti se kulturom te odgojem i obrazovanjem – dvije poruke koje je u posljednje vrijeme uputio papa Franjo zacijelo imaju puno šire crkveno, pa i društveno značenje. Naime, 21. studenoga objavljeno je Papino »Pismo o obnovi studija povijesti Crkve«, a istoga je dana Sveti Otac održao govor sudionicima plenarne skupštine Dikasterija za kulturu i odgoj. Obje Papine poruke, ona napisana i ona izgovorena, nose u sebi, moglo bi se to tako reći, poziv na realnu nadu; na nadu u stvarnosti kakva ona jest.
Promicati »realnu povijesnu osjetljivost«
»A Crkvu, poput mame, valja ljubiti onakvu kakva jest, inače je uopće ne volimo, ili volimo samo utvaru svoje mašte.« Ta rečenica možda najbolje odražava jednu od središnjih poruka pisma o obnovi studija crkvene povijesti. Sveti Otac, naime, u pismu ne ulazi u tehničke aspekte studija, nego ističe dubinske vrjednote koje bi on trebao promicati kod studenata, posebno kod »novih prezbitera i kod drugih pastoralnih djelatnika«. Prva od njih je »realna povijesna osjetljivost«. Pritom Papa ne misli samo na »duboko i točno poznavanje najvažnijih trenutaka u dvadeset stoljeća kršćanstva«, nego na oblikovanje »prisnosti s povijesnom dimenzijom koja je vlastita ljudskomu biću«.
Usporedba ljubavi prema Crkvi s ljubavlju prema »mami« izvučena je iz sljedećih redaka: »Ispravna povijesna osjetljivost pomaže svakomu od nas da ima osjećaj za proporcije, osjećaj za mjeru i za sposobnost da razumije stvarnost bez opasnih i rastjelovljenih apstrakcija, onakvom kakva ona jest, a ne onakvom kakvu si netko zamišlja ili kakvom bi želio da bude. Tako se uspijeva satkati odnos sa stvarnošću koji poziva na etičku odgovornost, na dijeljenje, na solidarnost. (…) Jedan je veliki francuski teolog govorio svojim učenicima da nas proučavanje povijesti čuva od ‘ekleziološkoga monofizitizma’ (pogrješni nauk da je u Krista samo jedna narav, božanska, a ne ljudska, nap. Da. G.), tj. od odveć anđeoskoga poimanja Crkve; Crkve koja nije stvarna jer nema svojih mrlja i svojih bora. (…) Povijest Crkve pomaže nam gledati u stvarnu Crkvu kako bismo mogli ljubiti onu koja stvarno postoji i koja je učila i uči i od svojih mračnih trenutaka, koja biva sposobnom razumjeti mrlje i rane svijeta u kojem živi te će, ako ga bude nastojala izliječiti i pomagati mu rasti, to činiti na isti način na koji pokušava izliječiti i podizati samu sebe, premda to često i ne uspijeva.«
Pogubna »dekonstrukcija«
Odgajati svećeničke kandidate za osjećaj za povijest stoga je »očita potreba«. No na pomisao da to ne vrijedi samo za spomenutu skupinu navode sljedeći Papini redci koje je dijelom preuzeo iz pobudnice »Fratelli tutti«: »Još je viša razloga za to u ovom našem vremenu u kojem se također promiče gubitak smisla za povijest koji uzrokuje daljnje raslojavanje. Opaža se kulturni prodor neke vrste ‘dekonstrukcije’, zbog čega ljudska sloboda misli da može graditi sve počevši od nule. Na nogama ostaju samo potreba da se konzumira bez granica i porast mnogih oblika individualizma bez sadržaja.«
Na opasnost od zaborava povijesti Papa upozorava na više mjesta. Tako riječima pobudnice »Christus vivit«, izravno se obraćajući mladima, poziva »sve« da »obnove svoju povijesnu osjetljivost«: »Ako vam netko ponudi i kaže da ignorirate povijest, da se ne okoristite iskustvom starih, da prezrete sve što je prošlo i da gledate samo na budućnost koju vam taj netko nudi, nije li to možda lagani način da vas privuče svojom ponudom i da vas navede da činite samo što vam on kaže? (…) Tako funkcioniraju ideologije raznih boja, koje razaraju (ili dekonstruiraju) sve što je drugačije te na taj način mogu steći prevlast bez protivljenja. U tu su im svrhu potrebni mladi koji preziru povijest, koji odbacuju duhovno i ljudsko bogatstvo koje je prenošeno naraštajima, koji ignoriraju sve što im je prethodilo.«
Ne zaboraviti »za ljubav Božju«!
Još jedan oblik zaborava povijesti papa Franjo izrijekom odbacuje: stajalište prema kojem ružne povijesne događaje i iskustva treba zaboraviti ili ignorirati jer je to »ionako daleka prošlost«, jer »treba gledati u budućnost«; stajalište posebno prisutno u zemljama koje su imale bolna iskustva (kojima svakako pripada i Hrvatska). Spomen na njih je »jamstvo i poticaj za izgradnju pravednije i bratskije budućnosti«.
»Ne, za ljubav Božju!« Tim riječima papa Franjo poziva da se ne zaboravi holokaust, nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, ali ni »progoni, trgovanje robljem i etnički pokolji koji su se događali i događaju se u raznim zemljama, kao ni mnoge druge povijesne činjenice zbog kojih se stidimo što smo ljudi«.
No ne smiju se zaboraviti ni »oni koji su, u zatrovanu i korumpiranu okružju, s malim ili velikim gestama izabrali solidarnost, oproštenje, bratstvo«. Ono što se ne može i ne smije zaboraviti može se oprostiti, poručuje papa Franjo.
Pamtiti čitavu istinu
No osim zaborava i dekonstrukcije povijesti Sveti Otac upozorava na još jednu opasnost, na konstruiranje povijesti »ad hoc«, po mjeri sadašnjega trenutka, kao potporu i opravdanje određenoga parcijalnoga društvenoga i političkoga narativa. Lijek Papa pronalazi u »pamćenju čitave istine«, čemu je tuđ svaki površan pristup, svako »opasno pojednostavnjivanje« ili uljepšavanje. Dva koncilska dokumenta, dekret »Ad gentes« i pastoralnu konstituciju »Gaudium et spes«, citirao je papa Franjo kako bi ilustrirao što takav pristup znači za Crkvu: »’Gdjekada je dapače, nakon sretno otpočeta rasta, prisiljena oplakivati i nazadak, ili barem zastaje u nekom stanju polupunine i nedostatnosti.’ ‘I (Crkva) ipak dobro zna da je tijekom duge njezine povijesti među njezinim članovima, klericima i laicima, bilo i takvih koji su se iznevjerili Božjemu Duhu. I u naše vrijeme Crkva dobro zna kolika je razlika između poruke koju naviješta i ljudske slabosti onih kojima je povjereno evanđelje. Što god povijest sudila o tim nedostatcima, mi ih moramo biti svjesni i protiv njih se snažno boriti da ne nanose štetu širenju evanđelja. Isto tako Crkva dobro zna koliko i sama mora neprestano na osnovi vjekovnoga iskustva dozrijevati u razvijanju svojih odnosa sa svijetom.’«
Na završetku svojega pisma papa Franjo je naglasio još jedno veliko duhovno blago namaknuto Crkvi tijekom povijesti. »U ovoj posljednjoj napomeni želim podsjetiti da povijest Crkve može pomoći povratiti sve iskustvo mučeništva, u svijesti da nema povijesti Crkve bez mučeništva te da se nikada ne bi smio izgubiti taj dragocjeni spomen. I u povijesti svojih patnja ‘Crkva priznaje da se čak samim protivljenjem svojih protivnika i progonitelja uvelike koristila i da se to može i nadalje’«, zaključio je Sveti Otac ponovno citirajući »Gaudium et spes«.
»Ne smijemo dopustiti da nas pobijedi osjećaj straha!«
Veliko ohrabrenje, u svjetlu kršćanske nade, dao je papa Franjo sudionicima plenarnoga zasjedanja Dikasterija za kulturu i odgoj. »Svijetu nisu potrebni mjesečarski ponavljači onoga što već jest; potrebni su mu novi koreografi, novi tumači resursa koje ljudsko biće u sebi nosi, novi društveni pjesnici. Uistinu, ne služe svrsi modeli obrazovanja koji bi bili puke ‘tvornice rezultata’, bez kulturnoga projekta koji omogućuje formaciju osoba sposobnih pomoći svijetu da okrene stranicu iskorjenjujući nejednakost, endemsko siromaštvo i isključenost. (…) Škole, sveučilišta i kulturni centri trebali bi poučavati kako željeti, kako biti žedni, kako imati snove«, poručio je papa Franjo. Ustanove koje promiču kulturu i formaciju pozvao je da se suoče s pitanjem što uistinu (od sebe) očekujemo. »Možda će odgovor biti razočaravajući: uspjeh u očima svijeta, čast što smo u ‘rangu’ ili samoodržanje. Svakako kad bi tako bilo, bilo bi premalo«, poručio je Papa i pozvao: »Obilni budite, riskirajte!«
Svoje je slušatelje ohrabrio i ovim riječima: »Nemamo razloga dopustiti da nas obuzme strah. Najprije zato što je Krist naš vođa i pratitelj na putu. A onda i zato što smo čuvari kulturne i odgojne baštine koja je veća od nas samih. Baštinici smo Augustinovih dubina. Baštinici smo poezije Efrema Sirskoga. Baštinici smo katedralnih škola i onih koji su izmislili sveučilišta. Tome Akvinskoga i Edith Stein. Baštinici smo naroda koji je naručivao djela Beata Angelica i Mozarta ili, u novije doba, Marka Rhotka i Oliviera Messiaena. Baštinici smo umjetnika i umjetnica koji su se nadahnjivali na Kristovim otajstvima. Baštinici smo mudrih znanstvenika poput Blaisea Pascala. Jednom riječju, baštinici smo odgojne i kulturne strasti tolikih svetica i svetaca.«
Članove plenarnoga zajedanja Papa je pozvao da se »oslobode svakoga bremena pesimizma« jer »pesimizam nije kršćanski«. »Uprimo zajedno sve svoje snage da izvučemo ljudsko biće iz sjene nihilizma, koji je možda najopasnije zlo današnjega doba jer želi izbrisati nadu.« Sa svojim je slušateljima Sveti otac »podijelio tajnu«: »Ponekad osjetim potrebu da viknem u uho ovomu povijesnomu razdoblju: ‘Ne zaboravi nadu!’« Spomenuo je ozbiljne izazove kao što je činjenica da »oko 250 milijuna djece i adolescenata ne pohađa školu«, obitelji izbjeglica u vagonu trećega razreda u čijim je članovima Antoine de Saint-Exupéry prepoznao »nešto od Mozarta, ubijenoga«, a posebno je svojim slušateljima stavio na srce izazov umjetne inteligencije. No uza sve: »Ipak, ponavljam: ne smijemo dopustiti da nas pobijedi osjećaj straha.«
