Tiskovni ured Svete Stolice objavio je 15. siječnja pismo koje je papa Franjo uputio predsjedniku Papinske akademije za život mons. Vincenzu Paglii, u povodu 25. obljetnice spomenute ustanove (osnovane 11. veljače 1994.). Po sebi na prvi pogled u tome nema ništa neuobičajeno. Sličnih obljetnica različitih vatikanskih dikasterija ima mnogo. A koliko obljetnica, toliko i čestitarskih pisama. No da to pismo (izvorno napisano na talijanskom) ima posebnu misiju sugerira već sam njegov naslov na latinskom jeziku: »Humana comunitas – Ljudska zajednica«. Dodatnu težinu pismu daje i činjenica da je za njegovo predstavljanje u Vatikanu organizirana konferencija za novinare, što također nije slučaj u sličnim prigodama. U priopćenju Tiskovnoga ureda kao povod Papina pisma navodi se, uz spomenutu srebrnu obljetnicu Papinske akademije za život, i opće zasjedanje akademije koje se ove godine bavi temom »Roboetika. Ljudi, strojevi i zdravlje«. Tu je očito ključ važnosti pisma. Papa, naime, u pismu uz ostalo upozorava da je stupanj napretka neuroznanosti, informatike i robotike takav da one mogu, a očito ne moraju, dovesti u pitanje ljudski ustroj kao takav. A rješenje vidi u ponovnom otkrivanju ljudske zajednice, posebno kroz pomalo potisnutu kategoriju »bratstva«, u čemu crkvena zajednica ima biti perjanica.
Po mnogočemu Papino pismo podsjeća na njegovu encikliku »Laudato si’«. Na to je, uostalom, upozorio nadbiskup Paglia predstavljajući pismo na konferenciji za novinare u Vatikanu. »Ukratko, pozornost prema stvorenju kao ‘zajedničkomu domu’ ušla je u granice gdje se odlučuje o budućnosti planeta. Danas je sve hitnije, i zbog izvanrednih napredaka tehnike, obnoviti svijest o onome tko nastava taj dom, tj. o ljudskoj obitelji u njezinoj cjelini«, rekao je mons. Paglia. Iz predstavljanja nadbiskupa Paglie valja izdvojiti i sljedeće riječi: »Tu su potom takozvane nove tehnologije koje se međusobno susreću, tj. nanotehnologije, biotehnologije, informatičke tehnologije i spoznajne znanosti. One na izvanredan način proširuju našu sposobnost intervencije u živu materiju, otvarajući nove prostore našoj odgovornosti. To vrijedi za terapije, ali i za hipotezu osnaživanja živih organizama. Važno je biti svjestan činjenice da se ne radi samo o tome da se pojedine funkcije organizma učine učinkovitijima, ili da im se dodijeli umjetna pomoć. Stvar je dublja: u igri je novi odnos sa svijetom. Novi informatički uređaji sve se nametljivije ubacuju u različita područja stvarnosti, uključujući i naše tijelo koje je sve više izloženo dinamikama administracije prema kriterijima tehnoznanosti (tehnokracije). Riječ je o jednom obliku onoga što se obično naziva biopolitikom.«
Ono po čemu se od prvih redaka uočava sličnost s enciklikom »Laudato si’« jest obilježje koje bi teolozi nazvali »teocentričnošću«. Papa Franjo, naime, iako zapravo progovara svim ljudima, govor o temeljnoj gramatici ljudskosti i ljudske zajednice temelji na kršćanskom poimanju Boga, i to baš u njegovoj trojstvenoj dimenziji, tipičnoj baš za kršćanstvo. Pritom se, u prva dva polazišna odlomka, izražava gotovo poetski, kao što je slučaj u nekim odlomcima spomenute enciklike.
»Ljudska je zajednica (od tih početnih riječi naslov ‘Humana comunitas’) Božji san prije stvaranja svijeta. U njoj je vječni Sin, od Boga rođen, primio tijelo i krv, srce i osjećaje. U otajstvu rađanja velika obitelj čovječanstva može ponovno pronaći sebe. Uistinu, obiteljska inicijacija u bratstvo ljudskih stvorova može se smatrati pravim pravcatim skrivenim blagom, u perspektivi zajedničarske obnove društvenih politika i ljudskih prava, za kojom se danas osjeća snažna potreba. Kršćanska vjera ispovijeda rađanje Sina kao nedokučivo otajstvo vječnoga jedinstva između ‘dati da bude’ i ‘voljeti’ koje je u Bogu Jednom i Trojstvenom. Obnovljeni navještaj te zanemarene objave može otvoriti novo poglavlje u povijesti ljudske zajednice i kulture, koje danas zazivaju – kao da ‘uzdišu i muče se u porođajnim bolima’ (Rim 8, 22) – novo rođenje u Duhu. U Sinu Jedinorođencu objavljuje se Božja nježnost i njegova želja za otkupljenjem svake čovječnosti koja se osjeća izgubljenom, napuštenom, odbačenom, osuđenom bez oproštenja. Otajstvo vječnoga Sina, koji je postao jednim od nas, jednom zasvagda zapečaćuje tu Božju strast. Otajstvo njegova križa – ‘radi nas ljudi i radi našega spasenja’ – i uskrsnuća – kao ‘prvorođenca među mnogom braćom’ (Rim 8, 29) – kazuje do koje je mjere ta Božja strast usmjerena k otkupljenju i ispunjenju ljudskoga stvorenja«, stoji na početku poruke pape Franje.
S ništa manjom snagom izričaja i teološkom bremenitošću Papa nastavlja: »Moramo povratiti evidentnost toj Božjoj strasti za ljudsko stvorenje i za njegov svijet. Ono je načinjeno na njegovu ‘sliku’ – kao ‘muško i žensko’ ga stvori (Post 1, 27) – kao duhovno i osjećajno, svjesno i slobodno stvorenje. Odnos između muškarca i žene eminentno je mjesto na kojem čitavo stvorenje postaje Božjim sugovornikom i svjedokom njegove ljubavi. Ovaj naš svijet zemaljsko je obitavalište naše inicijacije u život, mjesto i vrijeme u kojem već sada možemo započeti kušati nebesko obitavalište za koje smo određeni, a gdje ćemo u punini živjeti zajedništvo s Bogom i sa svima. Ljudska obitelj ima izvor i odredište, čiji je uspjeh ‘skriven, s Kristom, u Bogu’ (Kol 3, 1-4). U ovom našem vremenu Crkva je pozvana snažno ponovno lansirati humanizam života, koji izbija iz te Božje strasti za ljudskim stvorenjem. Zauzimanje za razumijevanje, promicanje i zaštitu života svakoga čovjeka izvire upravo iz te bezuvjetne Božje ljubavi. U tome je ljepota i privlačnost evanđelja, koje ljubav prema bližnjemu ne svodi na primjenu kriterija za ekonomski i politički suživot, niti na ‘neke doktrinarne ili moralne naglaske koji proizlaze iz određenih ideoloških stajališta’ (Evangelii gaudium, 39).«
Tu je pismo pape Franje postalo klasično čestitarskim. Podsjetio je da je Papinsku akademiju za život osnovao sveti papa Ivan Pavao II. na poticaj »sluge Božjega i velikoga znanstvenika«, francuskoga liječnika i genetičara Jeromea Lejeuna (otkrio uzrok Downova sindroma, otkrio rijetki genetski poremećaj koji je po njemu prozvan Lejeunovim sindromom, gorljivo branio stajalište da liječnik uvijek treba biti na strani života te se oštro protivio pobačaju, posebno djece s Downovim sindromom ako se on otkrije prije poroda). »On je, lucidno shvativši dubinu i brzinu promjena koje su bile na djelu, smatrao prikladnim podržati strukturiranije i sustavnije zauzimanje na tom polju«, rekao je Papa opisujući početke Papinske akademije za život. Papa Franjo je 2016. godine dao ustanovi novi statut kako bi joj dao »novi zamah«. »Nakana je učiniti promišljanje o tim temama sve pozornijim za suvremeni kontekst, u kojem sve brži ritam tehničko-znanstvenih inovacija i globalizacija umnažaju interakcije između, s jedne strane, različitih kultura, religija i znanja, a s druge između mnogostrukih dimenzija ljudske obitelji i zajedničkoga doma u kojemu ona živi«, napisao je Sveti Otac.
NASTAVLJA SE
Problem je i u percepciji umjetne inteligencije, koju mediji prikazuju »prema natjecateljskom modelu u odnosu na čovjeka«. »Takvo medijsko pojavljivanje umjetne inteligencije moglo bi nas navesti na pomisao da je riječ o sustavima koji se natječu s čovjekom te da se između ‘homo sapiensa’ i te nove ‘machine sapiens’/samostalnoga stroja uspostavilo rivalstvo evolutivne naravi koje će izroditi samo jednoga pobjednika, a poraženu stranu osuditi na neizbježno iskorjenjivanje«, rekao je o. Benanti. »A zapravo«, zaključio je, »ti strojevi nikada nisu bili napravljeni kako bi se natjecali s čovjekom, nego kako bi se ostvarila nova simbioza između čovjeka i njegovih tvorevina: ‘(homo+machina) sapiens’.«
