Pandemiju koronavirusa sadašnji bi naraštaj katoličkih vjernika u čitavom svijetu, osim po patnji, mogao pamtiti i po dva dojmljiva prizora s Trga sv. Petra. Posljednji je viđen tijekom ovogodišnje proslave vazmenoga trodnevlja, a riječ je o križnom putu koji je papa Franjo na Veliki petak predvodio u zajedništvu s djecom.
Dopušteno je valjda nadati se da bi i taj događaj mogao imati svojevrstan proročki karakter kakav je imala i godinu dana ranije nezaboravna korizmena molitva pape Franje 27. ožujka na praznom trgu ispred bazilike sv. Petra, kada je molio za oslobođenje od pandemije. Otada se, naime, dogodilo nešto što se proglašavalo gotovo čudom jer znanstvenici su uspjeli u kratko vrijeme ponuditi cjepivo protiv koronavirusa koje je, bez obzira na nemale teškoće i dvojbe, ipak počelo kolati svijetom i time donijelo utjehu da se pandemiji nazire kraj.
Novi pak proročki glas Crkve na Veliki petak čini se da je najavio novu bitku, sada za budućnost djece kojoj je pandemija zaustavila normalno odrastanje.
Prizori djece koja su hodala trgom sv. Petra noseći križ i poticajna svjedočanstva koja su iznosila teško da su ikoga mogli ostaviti ravnodušnim. Dovoljno je bilo poslušati prvu izrečenu molitvu upućenu Gospodinu: »Ti znaš da i djeca imaju križeve, koji nisu ni lakši ni teži od onih koje imaju odrasli, nego su to pravi križevi, čiju težinu osjećaju i noću. I samo Ti to znaš i shvaćaš ih ozbiljno. Samo Ti.« Upravo će djeca, uz sve što ih i inače tišti, nositi teret pandemije i svih donesenih teških odluka, pa i propusta mjerodavnih, što je osim zdravstva i školstva zahvaćalo i gospodarstvo i kulturu i politiku, drugim riječima čitav društveni i kulturni život.
Još nema izmjerenih posljedica koje su na djecu i mlade ostavile izolacije od prijatelja u školskim klupama, izolacije od susretanja nastavnika i drugih odgojitelja uživo, posljedica razdvajanja od baka, djedova i druge rodbine koje djeca nisu mogla vidjeti čak i mjesecima; mnoga djeca morala su proživljavati i smrti bliskih osoba, a neka nažalost i nasilje onih koji su ih trebali najviše štititi. Crkveni je život također patio jer osim što mnoga djeca nisu mogla sudjelovati na misnim slavljima, bila su bitno uskraćena i za kvalitetnu pripravu za sakramente ispovijedi, pričesti i potvrde, a da se o drugim oblicima okupljanja u župama koja su inače pratila njihovu svakidašnjicu i ne govori. Stoga ne treba čuditi i da su se – nasuprot praznim učionicama i župnim dvoranama – počele puniti čekaonice stručnjaka za psihološku i psihijatrijsku pomoć, o čemu već sada dolaze upozorenja hrvatskih liječnika, a pogotovo roditelja.
»Molimo Te da blagosloviš i štitiš svako dijete na svijetu, kako bi moglo rasti u dobi, mudrosti i milosti te upoznati i slijediti naum dobra koji si zamislio za svakoga. Blagoslovi i roditelje te one koji surađuju s njima u odgoju te Tvoje djece, da se osjećaju uvijek sjedinjeni s Tobom u darivanju života i ljubavi«, zadnja je izrečena molitva na križnom putu djece s Papom. Iako je bilo predviđeno da na kraju križnoga puta i Sveti Otac uputi svoj nagovor, njegove su riječi izostale. Izgovorio je (tek) molitvu. To bi se moglo smatrati i Papinom dosljednošću da na toj pobožnosti nitko ne konkurira djeci u njihovim vapajima. No sada je zadaća svih odraslih djelovati jer bez pomoći roditelja, odgojitelja i čitavoga društva djeci bi križ mogao postati sve teže podnošljiv. Takvo proroštvo valjda nitko normalan ne želi.
