Najnovijim sporazumom između Vlade i dviju umirovljeničkih udruga (Matica umirovljenika Hrvatske i Sindikat umirovljenika Hrvatske) osniva se posebno Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe. To bi vijeće trebalo biti savjetodavno tijelo za područje mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja, socijalne politike i zaštite starijih osoba. U tu bi svrhu donosilo svoje zaključke i mišljenja koje bi podnosilo Vladi u »duhu partnerstva i suradnje«.
Gledajući načelno, osnivanje toga vijeća izgleda obećavajuće. Međutim, iskustva dosadašnje suradnje raznih sindikata glede pitanja prava zaposlenika vezanih uz mirovine, zdravstvo i plaće umirovljenika i zaposlenika ne potvrđuju da je bilo suradnje u duhu partnerstva. Dovoljno je podsjetiti na dugotrajan štrajk učitelja i prosvjetnih radnika te akciju sindikata i referendum protiv podizanja starosne granice za umirovljenje na 67 godina.
U osnivanju toga vijeća, za koje se najavljuje konstituirajuća sjednica 1. listopada, bit će posebno važno po kojim će kriterijima biti imenovani ili birani njegovi članovi jer područje njegova savjetodavnoga djelovanja, kako je zamišljeno, preširoko je i s previše suprotnih interesa. Zato je i nastao toliki broj raznih sindikata radnika, namještenika, sindikata umirovljenika i matica umirovljenika uz postojeće političke stranke s predznakom umirovljenika sa sličnim programima, a slabim učinkom. Takvo bi se vijeće moglo izroditi u neku vrstu »parlamenta dobrih želja« bez materijalnih pokrića. Hrvatski je socijalni paradoks u smanjivanju broja zaposlenih i povećanju broja umirovljenika, uz istodobno povećanje broja sindikata zaposlenika koji navodno štite interese radnika i umirovljenika.
Životni i drugi interesi osiguranika djelomice su oprječni interesima umirovljenika, a te oprječnosti često podržava politika. Interesi onih koji rade za plaću, plaćaju poreze i doprinose državi nisu identični s interesima onih koji ne rade i ne plaćaju nikomu poreze ni doprinose, a pred kraj radnoga vijeka ostvaruju od države približno jednaka prosječna primanja. Jedni u obliku mirovina, drugi u obliku socijalne skrbi (po kriteriju siromaštva), a treći u obliku posebne novčane naknade za starije osobe (što je zapravo nacionalna mirovina). Budući korisnici nacionalnih mirovina samo po kriteriju doživljenja 65 godina, posjedovanja ili stečenoga hrvatskoga državljanstva te dužega prebivališta u Hrvatskoj, a bez teoretski moguće jednoga dana radnoga staža u Hrvatskoj, bit će poseban problem. Buduće vijeće nudi se kao glasnogovornik tih socijalnih skupina uz postojeće vijeće sindikata i matica.
Nitko nije protiv solidarnosti svih sa svima, ali ne smije se hrvatsko pučanstvo svoditi na »jednakost u siromaštvu«. Kako je prosječna mirovina u Hrvatskoj oko 37 posto prosječne plaće, a zajamčena najniža mirovina za 15 godina rada oko 1200 kn, socijalna pomoć do 800 kn te je visina buduće nacionalne mirovine počevši od 1. siječnja 2021. utvrđena posebnim zakonom u svoti od 800 kn, nesumnjivo je da se ide prema izjednačavanju u siromaštvu.
Osim tih pokazatelja, valja imati na umu da prosječni osiguranik s prosječno ostvarivanom plaćom tijekom svojega radnoga vijeka kod umirovljenja mirovinu ostvaruje ispod visine zajamčene najniže mirovine koja mu se jamči za ukupan ostvareni mirovinski staž. Dakle, država koja je stvorila takav mirovinski sustav koji smanjuje standard umirovljenika sada ga štiti davanjem milostinje u obliku zajamčene najniže mirovine. Tako se od radnika kao budućega umirovljenika, iako oštećena propisima koje donosi država, očekuje zahvalnost toj državi, odnosno politici, što ga štiti najnižom mirovinom. Nažalost to je stvaran problem, zapravo nedostatak hrvatskoga radnoga i mirovinskoga zakonodavstva, koji sve dosadašnje politike godinama ignoriraju. Sve dok se nedostatci radnoga i mirovinskoga sustava ne uklone na odgovarajući način, ali ne kako su do sada predlagale političke strukture (smanjenje ili ograničavanje prava), ne će biti pomaka.
Nije jasno što se misli kada Vlada najavljuje »proširenje kruga umirovljenika«. Moguće je pretpostaviti da se pod tim misli vjerojatno na nacionalne mirovine. Može li to Hrvatska financijski podnijeti? Ne bi to mogle podnijeti ni Njemačka ni Švicarska, kao ni brojne druge razvijenije države Europe. Unatoč tomu, Matica umirovljenika i Sindikat umirovljenika Hrvatske traže i predlažu proširenja. Nitko ne uzima u obzir zaustavljanje rasta gospodarstva u svijetu, a još manje u Hrvatskoj, koja je po svim pokazateljima pri dnu država članica Europske unije.
Postavlja se pitanje može li hrvatsko gospodarstvo, oslabljeno posljedicama izazvanim koronakrizom, podnijeti proširenja prava koja će Vladi predlagati buduće Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe. Može se sa sigurnošću pretpostavljati da će sve ostati na dobrim željama.
Vladin »Nacionalni program reformi 2020.« koji polazi od sličnih dokumenata Europske unije predviđa nacionalnu naknadu za starije osobe, smanjenje siromaštva i unaprjeđenje socijalne skrbi, kao i poticanje demografske revitalizacije. Međutim, koliko je to realno, ostvarivo i pravedno s obzirom na postojeći pad bruto domaćega proizvoda, ostaje upitno.
