U nedavnoj žestokoj izbornoj kampanji s parolom »sve za dobrobit građana« previše se lošega govorilo o protivnicima, a premalo o problemima prosječnoga čovjeka. U središtu interesa bili su kandidati za lokalnu vlast. Birali su se ljudi, a zanemarivali programi koji bi trebali poboljšati živote građana u lokalnim sredinama. Sada nakon izbora nastupa provjera ostvarivosti pojedinih socijalnih obećavanja, koja su ovisna o lokalnoj zajednici, ali i o sadašnjem gospodarskom stanju države.
Kako je Hrvatska prema shvaćanjima brojnih stručnjaka s jedne strane previše centralizirana, a s druge strane ima previše malih lokalnih jedinica, mogu se očekivati razlike u pristupima. Brojne od tih lokalnih jedinica vlasti zbog vlastite gospodarske nerazvijenosti nisu u stanju, a ne će ni biti u mogućnosti rješavati svoje mjesne probleme. Dakle, očekivat će pomoć središnje države. Druge, bogatije, bit će rastrošnije i vodit će se davanjem određenih povlastica, nekom vrstom demagogije (priprema za buduće izbore) s porukama: »Mi smo bolji od drugih.« To izaziva, a i dalje će izazivati tendenciju napuštanja sela i odlaska u veće gradove, ponajprije u Zagreb. Tako će se i dalje periferija Hrvatske prazniti, a oslobođen prostor od domicilnoga stanovništva prepuštati drugima. To bi u budućnosti moglo postati geopolitički problem. Povijest uči kako je u prošlosti Austro-Ugarska štitila svoju periferiju (granice) naseljavanjem Nijemaca (folksdojčera) u hrvatske krajeve, kao i osnivanjem Vojne krajine.
Danas hrvatske siromašnije općine i gradovi, pa i županije, traže solidarnu pomoć središnje vlasti (što je opravdano), ali je zbog toga središnja vlast također izložena napasti političke demagogije sa svrhom kupovanja naklonosti birača za buduće parlamentarne izbore. Zato se vjerojatno ništa ne mijenja glede promjene ustroja teritorijalno administrativnoga upravljanja.
Nadovezujući se na interesne političke igre bez granica, postavlja se pitanje kako prekinuti taj način ponašanja. Siromašniji opravdano očekuju solidarnost bogatijih, ali često ne žele prihvaćati skromnost u trošenju (manje plaće načelnika, gradonačelnika i župana, bez skupih automobila s kožnim navlakama kao u Zagrebu i sl.). Nelogična je činjenica da su primjerice u Međimurskoj županiji (jedna od manjih), iako ima prosperitetnije gospodarstvo od drugih, prosječne plaće niže nego u nekim nerazvijenijim područjima.
Posebna je nelogičnost i u Ličko-senjskoj županiji koja je po površini najveća županija (gotovo 10 posto teritorija Hrvatske, a s najmanje stanovnika – samo oko 47 tisuća), kojoj pripada i dio otoka Paga, koji je podijeljen na dva dijela. Sjeverni dio otoka i grad Novalja pripadaju Ličko-senjskoj županiji, a južni veći dio otoka i grad Pag Zadarskoj županiji. Dakle, Pag koji je kao otok zaokružena cjelina podijeljen je na dva različita administrativna područja, s dva različita centra, jedan u Gospiću, a drugi u Zadru. Građani skloni ironiji tvrde: »Sretni su da nemaju carinsku kontrolu ako putuju iz jednoga dijela otoka u drugi.« Ipak su prinuđeni s otoka Paga putovati u Gospić, iako im je zimi dolazak otežan zbog cesta zametenih snijegom, a njihov susjed preko plota lakše i brže stiže u Zadar.
Zanimljiv je tijek događanja takve smiješne podjele. Do danas su donesena tri zakona o županijama s brojnim izmjenama, ali bez formalne definicije što je mjerilo za uspostavu županije. Ipak županije imaju svoju dugu povijest u Hrvatskoj, a osnovno je da su to teritorijalne samoupravne i upravne jedinice osnovane po prirodnim, povijesnim, prometnim, gospodarskim i društvenom mjerilima radi obavljanja zajedničkih poslova određenoga teritorija.
Ta mjerila nisu poštovana uspostavom županija 1992. g. kada je cijeli otok pripao Ličko-senjskoj županiji. U bivšoj državi otok Pag pripadao je riječkomu području pa su automobili na otoku imali riječke registarske oznake. Novim Zakonom o područjima županija (Narodne novine, br. 10/97.) otok Pag postao je jedini otok u Hrvatskoj podijeljen između dviju županija. Dakle i dalje se nije prihvaćalo mjerilo teritorijalne cjeline, činjenica da je riječ o otoku.
U rješavanju tih i sličnih problema odlučujuću ulogu trebala bi imati središnja vlast, prije svega svojom zakonodavnom politikom, a ona to propušta, odnosno, bolje rečeno, komplicira. Tako je nastala i nelogična podjela otoka Paga, koja bi se mogla prisličiti podjeli otoka Cipra, podijeljenoga na turski i grčki dio. Srećom u našem slučaju riječ je o istoj državi.
U raspetljavanju problema glede malih i nefunkcionalnih lokalnih jedinica samouprave trebalo bi poći od činjenice da do danas ni jedna lokalna jedinica nije predložila svoje ukidanje ili pripajanje nekoj drugoj jedinici. Na ideju smanjenja broja županija ili njihova spajanja u regije odmah se nađe stotinjak razloga za njihov daljnji opstanak. Prenaglašava se sloboda samoodlučivanja i samouprave na sporednim stvarima, a zanemaruju praktični razlozi koji donose konkretne životne potrebe. Životne situacije često potvrđuju nepoznavanje biti potreba u lokalnim zajednicama društva. Bolje bi bilo da se lokalnim zajednicama dopusti zadržavanje više lokalnih prihoda.
Dosadašnji odnos zakonodavca upućuje na zaključak da su političarima kao zakonodavcu važnije izborne kombinatorike od racionalnoga organiziranja lokalnih potreba.
